Zimska sjećanja

Izašla sam na balkon, odavno je pao mrak. Crno, tamno. Miris zime. Ah ta zima. Nije još ni oktobar načeo kako treba, a već je ona počela da vlada. Taj bolni miris zime, nikako ne može da mi izađe iz glave. Vraća neke bolne uspomene, neka drugačija vremena, koja su bila mnogo srećnija. Sada je svaki dan bolan. A čudno je to sve malo. Taj miris. Nije ružan, nije odbojan, skoro ga ni nema. Ali ubija sve što se nalazi u meni. Sigurno se pitate kako to zima miriše? Shvatićete jednom, to je više od običnog mirisa. Od običnog shvatanja da je nastala zime, jer neće ona još dugo. Nekom je to samo činjenica, taj čudni osjećaj u stomaku, da je nastalo drugo godišnje doba i ništa više. Ono što u meni budi, ah, ne znam ni ja više sama. Budi svašta. I dobro i loše. U svakom slučaju meni bude žao. Žalost dolazi zbog tih prošlih godina, onih koje su bile ljepše i srećnije. One koje su sa sobom donosile nešto lijepo, drugačije, nešto novo. Nova iskustva, nove ljude, sve novo, a opet tako dobro. Sada više toga nema. Sada sve ide u obrnutom smjeru. Sve polako nestaje. Uspomene silne, one su sada te koje mnogo znače. Ostalo ni nemam više ništa.
Sad će još malo i Nova godina i svi ti veseli praznici, pokloni, kićenje jelke, ta neka čudna atmosfera. Veoma srećna i pozitivna, ali ipak nosi u sebi neku zlokobnu crtu. Ali ja volim nju i takvu. Ne zbog tih praznika, već je nekako lijepo, prosto lijepo. Ništa posebno. Sjećam se kad bi mi prije majka još u avgustu govorila kako je prošlo pola godine već, i eto Nove godine odmah tu iza ugla. Ja se smijala ženi. Govorila joj: “Što ti poludi ženo pod stare dane?” Meni je to sve bilo negdje daleko. Ja bih se još naživjela do tih drugih pola godine. A sada? Sada ništa. Sve je isto. Tužno, jadno, jednolično. Sada me sve to pogađa, i nekako se osjećam čudno. Milion sjećanja, koja su odavno izgubljena, sve zbog malo hladnoće na licu. Čudni smo mi, mi ljudi. Nebitne stvari u nama probude sve što je bilo ikada važno u našem životu. I na kraju dana se pitamo kako to? Pa zima je hladna, tužna, grozna. Niko je ne voli. A opet svi veseli i srećni. To je ta toplina koju samo ljudska ruka može unijeti u svijet. Mi se u posljednje vrijeme ni ne trudimo da je unesemo, ali opet, ima ko hoće. Ima ko donosi, ko uljepšava. Samo svi ti koji uljepšavaju sada su daleko od mene.
Sjetim se prošle zime, mnogo ljepša nego što će ova ikada biti. Mnogo lakša. Bezbrižnija. A tek ona prije dvije godine. Sasvim drugi svijet u kojem sam živjela. A ja sam se tu najmanje promijenila od svih i od svega. Sve meni poznato, meni drago, nestalo je. Uglavnom preko noći. I stvari i ljudi. Sve je samo netajalo, i nestaje i dalje. Kao da crna rupa usisava svaki izvor sreće i radosti. Izgleda da smo se svi pretvorili u crne rupe, ili barem oni oko nas. Sve to polako nestaje. I šta onda? Šta će nam ostati? Samo tuga i neka lijepa sjećanja na prethodne godine.
Nikada ja nisam bila bezbrižna. Nikada mi nije bilo svejedno. Uvijek mi je glava bila puna briga, što mojih što tuđih. Tih tuđih uglavnom bez razloga. Za sve ove zime koje sam proživjela, a nije ih nešto mnogo, shvatila sam da ljudi vole da izmišljaju probleme, da bi ih drugi tetošili. A vaši stvari i prije svega ozbiljni problemi, za njih nikog nije briga. Naučila sam to, a to i predstavlja ljude koji su odvratni, loši i zli. Takvi obilježavaju svaki zimu. Ali takve treba izbaciti iz nje.
Eh, ta zima, prije dvije zime. Tad je bilo nekako najlakše. Kao da je sve bilo onako kako treba biti. Luda glava od devetnaest godina, samo je gledala gdje će izaći i popiti koju. Ista ta glava i sa dvadeset i jednu to isto radi. Samo sada ne idem u tankim štramplama, već obučem malo deblje. Ne bih ponovo da bolujem kao onda. Nije lijep osjećaj. Ipak svi volimo kad smo zdravi. Kako god okrenemo opet nam je to najdraže. I tu smo najsebičniji.
I ta luda glava danas, pred kojom je život, pred kojom je sve i svašta… ali to jednostavno nije dovoljno. Sve to je prešlo svaku granicu. To sve je odnijelo predaleko i mene i druge. Jedina želja mi je da uzmem torbu sa nekoliko osnovnih stvari i nestanem. Odem što dalje. Započnem drugi život, i potpuno zaboravim na ovaj, kao da nikada nije ni postojao. To zvuči veoma lako i jednostavno, takve stvari su uglavnom najteže i najkomplikovanije. Ali svakom čovjeku treba mira, treba slobode, treba svega. A nas ustrojili, napravili mašine od nas, da samo rade. Mene čudi kako drugima nije muka od svega, ili možda jeste, ali ništa ne govore. Ja, još dijete, ne znam se ni brinuti sama za sebe kako treba, a već mi se sve smučilo. Dokrajčila me tuđa glupost koju svakodnevno slušam i trpim. A mora se. Niko ne pita hoćeš li ili nećeš, samo te bombarduju. Odavno ja gubim snagu za sve, a sada je nekako najgore, sada počinjem da popuštam skroz. Ne mogu više. Svega mi je dosta.

Eh tih ludih devetnaest godina. Na predavanje sam išla ponekad. Dane trošila u svom svijetu, dok sam sjedila pred računarom, i pisala. Uživala. To je sve što sam htjela, što hoću i sada. Nemam ja više vremena na to. Sada ne mogu stari svoj tekst da pogledam, a kamoli nešto više, a tek objaviti negdje? Koga briga šta ja mislim i pišem kada mi je dosadno? Šta će to nekome? Ne treba ni meni više. Svi mi polako gubimo dušu. Ja se i dalje borim koliko mogu, ali sve više krećem tim otužnim putem. Počinjemo izvršavati naredbe bez pogovora. Postajemo nečiji objekti. Postajemo nečije marionete. Postajemo, ne znam ni ja više šta postajemo. Lakše je izabrati biti nečija lutka, mnogo lakše. Samo slušati i po naredbama ići dalje. Ali ima neke čari u ovom težem putu.


Коментари