Vidimo i ono što ne postoji

Svaki naš korak praćen je nekom našom idejom, našom vizijom tog koraka, našim željama, nadanjima, ali i razočarenjem kada vidimo da ne izgleda ni blizu onoga što mi očekujemo od njega. Uvijek je bila velika razlika između onoga što želimo i što mislimo da vidimo i da je samo tako i nikako drugačije i one tužne surove realnosti koja nas nokautira čim se malo osvijestimo. Naravno da ne njeguju svi takvu razliku između svoje lude glave i sivila van nje. Lakše je onima kog kojih je to razgraničenje manje vidljivo. Uvijek su tu negdje na sredini pa se ne mogu pretjerano mnogo ni razočarati. Često čujem savjete da ne treba očekivati previše, tako se valjda lakše živi. Ali nema tu ničeg zanimljivog. Onda po tome stalno moramo da ne očekujemo ništa, pa da se ne bismo razočarali, da ne bismo bili povrijeđeni. Meni je malo muka tog robotizovanja ljudi. Čovjek treba da živi, treba da ga boli, treba da lije suze. Treba da se napija i da ga nađu ujutru ispod stola, treba da uživa, pa makar uživanje bilo bolno. Mi smo se svega ljudskog odrekli. Jednostavno prestajemo da maštamo, da se trudimo, da imam ideje. Uglavnom nas to neće daleko odvesti, ali ponekad možemo otići i dalje nego što mislimo. Svi vole neko sigurno i homeostatično stanje, gdje znamo uvijek na čemu smo, gdje se ne dešavaju velike promjene, gdje nema velikih skokova. Da, dosadno je, ali tu je ta sigurnost. Navodno svi treba tome da teže. Nešto mi nije jasno zašto bi iko težio tome da mu bude dosadno. Zar se ne žale svi stalno kako im je ovo ili ono dosadno pa hoće nešto malo to da razbiju? Ne može se na obje strane, mora se izabrati, ili dosada, ili bolna sreća. To između o čemu čujem da pričaju, pa to baš nešto i ne postoji, to je samo utjeha za glupe, koji bi, kako to narod voli reći, sjedili na dvije stolice. Mnogo toga zavisi od naše odluke kojom ćemo stranom, uvijek će neko biti povrijeđen, a mi sami obavezno u oba slučaja.

Samo mašta postoji

Toliko smo opsjednuti nekim stvarima, da zaboravimo na nešto najljepše. Zar nije sve u tome da maštamo? Ovako nam je svakako loše. Malo lijepih riječi, malo sunca, boje… Nije na odmet ponekad. Ako nemamo maštarije, ideje, šta onda hoćemo? Onda i treba da ostanemo zauvijek u tami, nismo bolje ni zaslužili. Ponekad svako od nas pomisli da je srećan, da je zaljubljen, da je zadovoljan svojim životom. To nije ništa ni više ni manje od obične maštarije. Sve je to u našoj glavi. Sve je to samo naša ideja o nečemu. Zašto u toj silnoj ljubavi ne vidimo nečije nedostatke? Kako ćemo vidjeti, kad ne vidimo ni njega ili nju, vidimo samo ideju, samo neku zamisao koja je oduvijek bila u našoj glavi, a onda smo samo našli osobu koja je slična u ponekom segmentu i cjelokupnu ideju projektovali na tu osobu. Mi ne volimo druge ljude, previše smo sebični. Samo sebe, i svoje ideje. A taj ljubljeni je isto naša ideja. Zašto svi nakon prekida divne, predivne veze budu povrijeđeni, jadni, mrze sve oko sebe, i sve osim sebe? To je trenutak kada nam na um padne neka druga ideja, i odjednom ta osoba ne pripada više tu, mi smo uznapredovali, mi smo otišli korak dalje, i to je sada samo višak. Nema ideje, onda dolazi stvarnost, surova, tužna, nije više ni siva, sad je potpuno crna. I onda shvatamo kako je sve na ovoj strani odvratno. Meni je bolje imati i nekoliko minuta ideju prije nego što se razočaramo nego uvijek gledati u odvratno. Šta kažete na to? Naravno ništa, vama je i dalje mašta za malu djecu koja misle da postoji Djed Mraz, vile, dobri ljudi… To je uvijek vama bio svijet djece, a sramota je za odraslog da bude i on malo dijete. To je budalaština, samo rad, red i disciplina, samo dosadan život. Svako ko malo veselja unese, ma to su sve budale. O tome svaki dan slušam. I muka mi je od takvih dosadnih ljudi koji tako vide život. Ako su već oni tmurni nek uništavaju drugima njihove ideje. Znam ja dobro da ono što ja zamišljam ne postoji, znam da ću se razočarati i danas, i sutra, i svaki dan, ali barem ću imati lijepe trenutke kojih ću se sjećati, iako je to sve bila samo zabluda, ali ni to nije toliko loše.
Nismo mi u stanju da volimo nešto, nismo mi u stanju da znamo šta mi želimo, možemo samo u jednom trenutku da zamislimo nešto, nešto privlačno, što će nas proći možda i za koji minut, sat, ili dan, i to će biti usmjereno na onoga ko je tu u tom trenutku, a ima barem malo sličnosti našoj izmaštanoj sceni, našem izmaštanom životu. Druge stvari ne vidimo niti nas interesuju. Niste ni svjesni toga, ali su to sve vaše ideje o nekome, o onome što vi želite da budemo i da živite, o onome što želite da drugi budu pored vas. Sve su to lude glave smislile, a često se zna opravdati nekom sudbinom, koja ni ne postoji, nema je nigdje u blizini, jednostavno ponekad nas je strah da priznamo da ništa od toga nije stvarno, ponekad nas je strah da se probudimo, jer ćemo vidjeti da je naš predivni san bio noćna mora. U jednom trenutku ćemo zauvijek ostati u tom snu, niti ćemo htjeti niti ćemo moći da pobjegnemo, mislićemo da živimo savršen život, ali i to je samo u našoj glavi. Ipak to ne znači da je to loše, već samo da smo uspjeli da se odvojimo on onog glupo i dosadnog, da smo se prepustili nečem boljem i ljepšem. I koliko god tražili nešto posebno, ovdje to nikada nećemo naći, samo možemo stvoriti ideju o nečemu što želimo i nekoga pretvoriti u nju.

Previše smo mi egoistični da bismo prihvatili da smo nesavršeni i da nam nešto fali, previše volimo da budemo ono što u stvarnosti niko ne može da bude. Svega je previše, ovaj realan svijet nije za nas. I nije istina da ne treba previše očekivati. Nije istina da će poslije svakog većeg očekivanja doći veliko razočarenje, zapravo hoće, ali odmah nakon toga idemo dalje, u naš svijet, daleki svijet, gdje nema bola, gdje je sve samo ideja o nekome, gdje volimo tu ideju, jer stvarnu osobu ni ne poznajemo.



Коментари