Preskoči na glavni sadržaj

Samo duhovi posjećuju izložbe

Otvorim neku društvenu mrežu, i ono milion slika. Svi ste bili, svi ste se slikali. Divno je to što mladi ljudi postaju osviješteni i počinju malo da se interesuju za umjetnost. Barem bi bilo divno da se to stvarno dešava. Kod nas je narod takav, previše primitivan za neki malo ljepši svijet, za neki drugačiji senzibilitet. Niko ne treba da nas osuđuje zbog toga, ali zašto onda glumimo ono što nismo? Zašto uporno svako ima potrebu da sebe pokaže kao nešto što nije, i neće nikada biti. To nije ni loše, možemo malo prihvatiti sebe ovakvima, koliko god smo loši. Nije smak svijeta, naići će i neko gori. Iznenađena što neko i sada odlazi na izložbu iako je otvorena u našem gradu prije skoro mjesec dana. Ja sam već bila nekoliko puta, a nadam se da će me obaveze ispoštovati da odem još koji put prije kraja. Grejson Peri, meni zvučno ime, kao i mnogima, poznavaocima i ljubiteljima savremena umjetnosti. Ja se ne smatram nekim poznavaocem, ali u odnosu šta mi je pruženo da vidim u svom gradu za ovih dvadeset i jednu godinu, dobro sam i ispala. Ljubitelj, e pa to jesam, ali to može biti i onaj koji zaluta u galeriju. Kao što je mnogo naših građana zalutalo na dan otvaranja izložbe. Mnoge ja znam, i isto tako znam da je njima najveći susret s umjetnošću… pa nemaju ga. Nikad ga nisu imali. Međutim iz najava u medijima o tom događaju nije bilo teško da shvate da je njegovo ime danas veoma važno u umjetničkom svijetu, pa su svi oni odlučili da budu umjetnički osvješteni.
Veoma je efektan Perijev prikaz smrti, odnosno prikaz onoga što je on ubio u sebi. To što je on ubio došlo je da ga gleda na otvaranju. Ja bih voljela da sam mogla otići na otvaranje, barem iz daljine da ga vidim, ili nju. Ne treba mu mnogo vremena da postane neko drugi. Nažalost neke moje obaveze mi to nisu dopustile. Ali kad malo bolje razmislim, nakon onoga što sam vidjela, bolje da nisam ni bila. Njega su gledali ljudi koji nemaju pojma ni o umjetnosti ni o tome ko je Peri, ali su došli tu da glume nemu elitu. Da glume ono od čega je i on sam bježao i predstavio kao smrt na svojoj tapiseriji.

Umrli su gledali iz prvih redova

Nemam ja ništa protiv toga što neko od vas voli teški kič, volite ga, ali ne glumite onda nešto što niste. Pa to se u izložbi i naglašava, samo kod nas jadnika ni nema takvih razlika u klasama, čak i ako ima klasa ne mogu se ni približno podijeliti kao one u Britaniji. Džaba vam malo dublji džep kad ste i dalje duhovno ono što ste nekada bili, nema potrebe da se stidite toga. Ali kod nas je odavno sve neka gluma, svi su po potrebi poznavaoci i umjetnosti, i nauke, i religije, ali to samo nekoliko trenutaka dok je neki događaj u toku. Znam ja veoma dobro da mnogi od onih koji su bili na otvaranju nisu nikada ranije bili ni na kakvoj izložbi, ali vidjeli su nešto šareno, neko tamo kaže da je to sada kul, da je Peri kul, malo su guglali, napucali se kao za Opiuma, i eto ga. Više poštujem onoga ko dođe i kaže ne znam ni ko je on ni šta je, nisam nikada bio ni na kakvom sličnom događaju, ali eto sada imam želju… To su rijetki koji priznaju. Razumljivo je da neke od vas jeste sramota da kažete u određenom društvu takvo nešto. Meni je veća sramota ono prvo, ovo je barem iskreno, želite da to popravite i krećete od samoga početka, idete polako u upoznavanje nečega novog. Niko od nas se nije rodio u galeriji ili muzeju, pa smo eto najbolji i najpametniji. Svi su morali od neke tačke krenuti, a te tačke nisu kod svakoga iste. Oni koji su tu došli kao veliki poznavaoci? Oni nikad nisu ni posjetili nešto tako, ne znaju ni gdje se u našem gradu nalaze ustanove koje njeguju kulturu.
Koliko lažnih umjetničkih duša, koji su samo nivo na društvenim mrežama, ne znaju ni gdje se nalazi muzej? Koliko tih oduševljenih građana koji su se gurali da dođu na otvaranje, ja otišlo poslije toga da pogleda. Ja redovno odem više puta na jednu izložbu ako traje duži period. Za umjetnost je potrebno vrijeme. Za shvatanje umjetnosti je potrebno vrijeme. A stvaranje vječnost. A oni sve to u pet - deset minuta. Eh tugo moja, da Peri zna ko je njemu prvi poletio? Onaj čovjek što ga je u samom sebi ubio, onaj kojeg je najviše mrzio, koji mu je bio smetnja, upravo zbog te glume i nekog lažnog života kojem on istinski ne pripada, bez obzira na novac. Bez obzira na materijalno. Pa umjetnost se ne stvara materijalnim, umjetnost se stvara dušom.
Ali šta obični balkanski seljak zna o umjetnosti. Pa ne zna ništa. I neka ga je sramota, iako ne treba da ga bude sramota. Treba samo da bude iskren i prizna to, pa ako želi onda neka krene putem upoznavanja umjetnosti. Ko ne želi, neka ide svojim putem. Ali taj seljak što ne razumije ništa, što gleda u remek djelo isto kao i u prazan zid, šta onda glumi? To mi nikad neće biti jasno? Misli da će na taj način biti prihvaćeniji i poštovaniji u društvu? Kojem društvu? Ovom našem, gdje su i ostali još tuplji od njih.

I u ovom trenutku izložba je otvorena. Čeka, čeka na te silne umjetničke poznavaoce koji su pohrlili taj prvi dan. Zar nije lijepo otići i sam uživati u nečemu što je toliko veliko za našu dušu. Ja volim kada sama sjedim i gledam, kada uđem u taj drugi svijet. Dopustim mu da me uvuče u sebe. To ni ne možete kada je prostorija puna i kada se svi guraju da se uslikaju i ko će prije vidjeti nešto ili ne. Za umjetnost treba vremena, treba mira, samoće. Treba smirenost i predanost, naša želja da osjetimo šta je u tom drugom svijetu. To što ste se uslikali pored tapiserije i čuli da je to djelo Grejsona Perija (ili Kler), ništa vam ne znači. Vi ste došli da se slikate, a sada tamo sve zjapi prazno moleći prolaznike da barem provire unutra. Sada je tamo pusto, jedino ponekad možete vidjeti neku budalu koja je oduševljena onim što vidi, pa sjedi i pomno gleda svaki detalj, ali vi veliki “poznavaoci” svoj ste posao davno završili.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …