Ne znam kako vam je...

Ne, ne znam kako je vama. Iskreno ni ne želim da znam. Ne znam šta znači živjeti negdje van grada, u manjem mjestu ili selu. Ja sam dijete odraslo na betonu, i to je sve što je meni poznato. Ne znam kako izgleda život na selu, ne znam kako je raditi tamo niti kako to izgleda. Ne znam kakva je prednost živjeti okružen prirodom bez betona, buke i gomile ljudi, vjerujem da je lijepo, ali ja to ne bih mogla. Ne znam kako je iz malog mjesta otići u veliki grad, jer je meni i Banja Luka malo mjesto. Moji apetiti su mnogo veći, i odavno su prerasli ovaj grad. Znam da je mnogima doživljaj doći ovdje, ali meni iskreno to ništa ne znači. Ne znam da li je ljudima koji su izbjegli u ratu teško. Meni se nešto ne čini tako, jer vidim da oni svi rade na dobrim mjestima, uglavnom bez adekvatnog obrazovanja, a mnogi koji su odavde nemaju ništa ni sa fakultetskim diplomama. Ne znam kako je njima, iskreno ne želim ni znati, niti smijem pitati, jer su u većini i nažalost glavni, pa se mene i one poput mene ništa ni ne pita. Ne znam kako je imati rodbinske veze, niti bilo kakve veze, niti kako je to kada te čeka posao u struci. Ne znam ni kako izgleda kada su roditelji ponosni na tebe kada ih poslušaš i kreneš putem koji su oni tebi zacrtali jer žele svoje greške da isprave na tebi. Ne znam, jednostavno nisam ni na to obraćala pažnju. Nisam svjesna ni toga kako su djeca kada sam krenula u osnovnu školu slušali sve moguće turbo folk pjesme, ni ne mogu znati, u mojoj kući su se slušali MTV i Viva. sada je i to propalo, baš zbog tih takvih. Ne znam kako je kada se u kući sluša takva muzika, kada se gledaju loši filmovi i programi. Ne mogu ni da zamislim. Dok se negdje to gleda, ja šetam po izložbama, po muzejima, idem u pozorište ili bioskop, hodam po onom što je nekada bilo biblioteka. Ne znam šta znači otići negdje samo da bi se uslikala slika. Ne samo što se tiče gore navedenih objekata, već i na putovanjima. Nije mi jasno. Ljudi putuju da drugi vide da su putovali, ja da nešto vidim, da osjetim nešto novo i drugačije. Osjećam, tražim da saznam koja priča stoji iza toga, stvaram nove u glavi. Slika, manje-više, uglavnom za uspomenu. Ne shvatam kako nekome može biti dosadno. Kako ne može naći ništa što će ga zainteresovati. Ne znam kako osoba može da sjedi i da ne radi ništa. Meni to ne ide u glavu. Za mene je to skoro kao naučna fantastika.
Koliko god se meni svi čudili, čudim se i ja vama još više. Očigledno neko ne živi kako treba. Ne mogu ja ulaziti u to da li ja griješim ili neko drugi. Mnogi će reći ja, jer ne može biti promašaj u većini. A mene ta većina najviše boli. Svugdje slušam te većina, te manjina. Pa ko je sad u pravu. Ja sam uvijek za tu manjinu, većina ne misli, većina tetura unutar same sebe. Većini je dosadno, većina ne radi ništa. Većina ne čita, ne gleda niti sluša. Većina je posvećena svojoj državi i narodu, iako jedni druge potkradaju neprestano. Ja nemam takva osjećanja. Nisam ni ponosna ni na narod još manje na državu. Na šta da bude ponosna? Šta da volim? Više života su me spremali da idem preko granice, jer tako nam je, bolje je tu odmah, samo da je preko. Uvijek je bolje u komšijskom dvorištu. Ovaj put stvarno i jeste. Ovdje života nema. Jer ja sam drugačija, ja nikad nisam valjala. Možda ni ne valjam, ali vama ni ne želim da valjam. Možda jeste u meni greška, meni ni to ne smeta. Samo nek se svi sklone i prestanu da vijećaju o mom životu i da se bave time. Ja se vašim ne bavim. Jer me iskreno ne interesuju. Nisu mi ni jasni, mnogo toga mi nije jasno. Ali nije me briga. Ponekad čovjek mora da ne gleda okolo, koliko god mu to bilo potrebno, nekad treba zažmiriti. To će nam sačuvati zdravlje. Previše je svega, previše je laži, previše grozota. Ponekad čovjek nema snage za sve to. Ja odavno nemam snage za nas. Nemam želje. Nemam volje. Isti vi ste mi je ubili. I džaba ja da govorim, kad vi svakako ne čujete ništa više od pištanja neke pjevaljke pod šatorom, ili neke glupe predizborne kampanje, taman nas sada kreću bombardovati tim. Bombarduju nas stalno, glupošću. A pošto je većina u pravu, mi idemo putem da postanemo sve gluplji. I tako svakim danom sve više i više. Bombardovali su nas i bombama nekada davno, nije isključeno da ćemo opet dobiti istu terapiju. Možda je takva terapija i najbolja za nas, jer ne želimo da se opametimo. Na svojim greškama ako ne može učiti, onda ne znam šta čekamo, šta radimo? Ništa, čekamo papire da barem pljunemo preko, jer ovo gdje smo sada polako postaje logor. I gore od logora. Čekajući taj dan, čekajući dan kada će sunce sijati jače, ali s druge strane granice, gledam vas sve oko sebe, i ne razumijem. Ne mogu. Jednostavno neko od nas nije za ovo, i da jesam ja. U meni i jeste problem. Drago mi je zbog toga. Ne očekujem da me neko razumije. Jednostavno nemojte da gledajte. Nemojte da se bavite time. Ima drugih stvari u životu, samo ne vidite. Dosadno vam je. Meni nije sva sreća. Postoji nešto interesantnije od dosade, neki dobar film, nešto dobro, možda i malo bolesno. Postoje riječi ispisane na starom izlizanom papiru, koji možete pod prstima osjetiti. Postoji mnogo toga.

Meni su daleke sve stvari koje su vama bliske. Sudar dva različita svijeta nije prošao najbolje. Možda se više nikada nećemo morati da se susrećemo, možda ćemo imati još nesuglasica. Ali šta bih ja sad, takve stvari se dešavaju, svaki dan, svaki sat, svaki minut. I tu niko nije u pravu, koliko god vi veličali tu svoju većinu.

Коментари