Preskoči na glavni sadržaj

Ne znam kako vam je...

Ne, ne znam kako je vama. Iskreno ni ne želim da znam. Ne znam šta znači živjeti negdje van grada, u manjem mjestu ili selu. Ja sam dijete odraslo na betonu, i to je sve što je meni poznato. Ne znam kako izgleda život na selu, ne znam kako je raditi tamo niti kako to izgleda. Ne znam kakva je prednost živjeti okružen prirodom bez betona, buke i gomile ljudi, vjerujem da je lijepo, ali ja to ne bih mogla. Ne znam kako je iz malog mjesta otići u veliki grad, jer je meni i Banja Luka malo mjesto. Moji apetiti su mnogo veći, i odavno su prerasli ovaj grad. Znam da je mnogima doživljaj doći ovdje, ali meni iskreno to ništa ne znači. Ne znam da li je ljudima koji su izbjegli u ratu teško. Meni se nešto ne čini tako, jer vidim da oni svi rade na dobrim mjestima, uglavnom bez adekvatnog obrazovanja, a mnogi koji su odavde nemaju ništa ni sa fakultetskim diplomama. Ne znam kako je njima, iskreno ne želim ni znati, niti smijem pitati, jer su u većini i nažalost glavni, pa se mene i one poput mene ništa ni ne pita. Ne znam kako je imati rodbinske veze, niti bilo kakve veze, niti kako je to kada te čeka posao u struci. Ne znam ni kako izgleda kada su roditelji ponosni na tebe kada ih poslušaš i kreneš putem koji su oni tebi zacrtali jer žele svoje greške da isprave na tebi. Ne znam, jednostavno nisam ni na to obraćala pažnju. Nisam svjesna ni toga kako su djeca kada sam krenula u osnovnu školu slušali sve moguće turbo folk pjesme, ni ne mogu znati, u mojoj kući su se slušali MTV i Viva. sada je i to propalo, baš zbog tih takvih. Ne znam kako je kada se u kući sluša takva muzika, kada se gledaju loši filmovi i programi. Ne mogu ni da zamislim. Dok se negdje to gleda, ja šetam po izložbama, po muzejima, idem u pozorište ili bioskop, hodam po onom što je nekada bilo biblioteka. Ne znam šta znači otići negdje samo da bi se uslikala slika. Ne samo što se tiče gore navedenih objekata, već i na putovanjima. Nije mi jasno. Ljudi putuju da drugi vide da su putovali, ja da nešto vidim, da osjetim nešto novo i drugačije. Osjećam, tražim da saznam koja priča stoji iza toga, stvaram nove u glavi. Slika, manje-više, uglavnom za uspomenu. Ne shvatam kako nekome može biti dosadno. Kako ne može naći ništa što će ga zainteresovati. Ne znam kako osoba može da sjedi i da ne radi ništa. Meni to ne ide u glavu. Za mene je to skoro kao naučna fantastika.
Koliko god se meni svi čudili, čudim se i ja vama još više. Očigledno neko ne živi kako treba. Ne mogu ja ulaziti u to da li ja griješim ili neko drugi. Mnogi će reći ja, jer ne može biti promašaj u većini. A mene ta većina najviše boli. Svugdje slušam te većina, te manjina. Pa ko je sad u pravu. Ja sam uvijek za tu manjinu, većina ne misli, većina tetura unutar same sebe. Većini je dosadno, većina ne radi ništa. Većina ne čita, ne gleda niti sluša. Većina je posvećena svojoj državi i narodu, iako jedni druge potkradaju neprestano. Ja nemam takva osjećanja. Nisam ni ponosna ni na narod još manje na državu. Na šta da bude ponosna? Šta da volim? Više života su me spremali da idem preko granice, jer tako nam je, bolje je tu odmah, samo da je preko. Uvijek je bolje u komšijskom dvorištu. Ovaj put stvarno i jeste. Ovdje života nema. Jer ja sam drugačija, ja nikad nisam valjala. Možda ni ne valjam, ali vama ni ne želim da valjam. Možda jeste u meni greška, meni ni to ne smeta. Samo nek se svi sklone i prestanu da vijećaju o mom životu i da se bave time. Ja se vašim ne bavim. Jer me iskreno ne interesuju. Nisu mi ni jasni, mnogo toga mi nije jasno. Ali nije me briga. Ponekad čovjek mora da ne gleda okolo, koliko god mu to bilo potrebno, nekad treba zažmiriti. To će nam sačuvati zdravlje. Previše je svega, previše je laži, previše grozota. Ponekad čovjek nema snage za sve to. Ja odavno nemam snage za nas. Nemam želje. Nemam volje. Isti vi ste mi je ubili. I džaba ja da govorim, kad vi svakako ne čujete ništa više od pištanja neke pjevaljke pod šatorom, ili neke glupe predizborne kampanje, taman nas sada kreću bombardovati tim. Bombarduju nas stalno, glupošću. A pošto je većina u pravu, mi idemo putem da postanemo sve gluplji. I tako svakim danom sve više i više. Bombardovali su nas i bombama nekada davno, nije isključeno da ćemo opet dobiti istu terapiju. Možda je takva terapija i najbolja za nas, jer ne želimo da se opametimo. Na svojim greškama ako ne može učiti, onda ne znam šta čekamo, šta radimo? Ništa, čekamo papire da barem pljunemo preko, jer ovo gdje smo sada polako postaje logor. I gore od logora. Čekajući taj dan, čekajući dan kada će sunce sijati jače, ali s druge strane granice, gledam vas sve oko sebe, i ne razumijem. Ne mogu. Jednostavno neko od nas nije za ovo, i da jesam ja. U meni i jeste problem. Drago mi je zbog toga. Ne očekujem da me neko razumije. Jednostavno nemojte da gledajte. Nemojte da se bavite time. Ima drugih stvari u životu, samo ne vidite. Dosadno vam je. Meni nije sva sreća. Postoji nešto interesantnije od dosade, neki dobar film, nešto dobro, možda i malo bolesno. Postoje riječi ispisane na starom izlizanom papiru, koji možete pod prstima osjetiti. Postoji mnogo toga.

Meni su daleke sve stvari koje su vama bliske. Sudar dva različita svijeta nije prošao najbolje. Možda se više nikada nećemo morati da se susrećemo, možda ćemo imati još nesuglasica. Ali šta bih ja sad, takve stvari se dešavaju, svaki dan, svaki sat, svaki minut. I tu niko nije u pravu, koliko god vi veličali tu svoju većinu.

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …