Preskoči na glavni sadržaj

Mille Miglia

Hiljadu milja koje inspirišu skoro čitav vijek


Milje, kilometri, svima je muka od mjernih jedinica i pretvaranja iz jedne u drugu. Mene lično podsjeća na dosadne časove u osnovnoj školi, koje niko nije volio. Ali sada nema potrebe da išta pretvaram, ni ja niti bilo ko drugi. Postoji negdje, ne tako daleko hiljadu zanimljivih milja koje su obilježile prošli vijek, a čim se udaljimo od toga, niko nikada nije ni čuo. Kao ljubitelj trka ja sam ipak upoznata sa ovim remek djelom u Italiji, pa ću i vama prenijeti malo mog skromnog znanja o Hiljadu Milja (Mille Miglia).
Iz nekog običnog razgovora navikla sam na mnoge stvari koje povezujemo sa Italijom i Italijanima. Slažem se da sve to jeste jedna od odlika njih kao naroda i nešto po čemu su prepoznatljivi, ali opet čovjek uvijek voli pretjerati i vidjeti samo ono što se njemu sviđa. Žene će vidjeti modu, drugi će pak vidjeti mafiju, oni koji vole malo bolje pojesti vidjeće pastu i picu, i tako u nedogled. Naravno da treba da budemo upoznati sa svim ovim, ali ima jedna stavka koju često zanemarujemo u svojim opisima Italije. Nažalost poznajemo je i po fašizmu, ali sve te stvari sada moramo da stavimo sa strane. One nam ništa neće značiti u ovome. Posvetićemo se italijanskom dobrom osjećaju za brzinu i dobra auta, za dobru trku. Imaju oni nešto u sebi što ih vuče, možda čak i ka fanatizmu prema takvim stvarima. Ne želim da generalizujem, ali budimo realni, nije bez razloga mnogo Italijana posvećeno baš takvim životima. Prije svega to su ljudi koji su poznati po uživanju u luksuznim stvarima, čak i ako ne mogu sebi priuštiti to. Pomalo im svi zavidimo na njihovom načinu života, čime god da se bave, i kako god da žive, iako to nije baš sve kao što mi zamišljamo, ali dobar dio možemo uporediti i sa našim idejama.

Hiljadu milja i trideset godina

Breša - Rim - Breša, ovogodišnja ruta koju su vozači ispoštovali u znak sjećanja na trku koja je obilježila prošli vijek u Italiju. Trka kojoj ni Drugi svjetski rat nije mogao nešto naročito nauditi. Ipak ne može niko tvrditi da taj događaj nije ostavio apsolutno nikakav trag. Takve velike tragedije ne mogu da se ignorišu, one redovno utiču na svaki segment života, i moralo da je osjeti i na ovome. Nažalost trka nije još dugo nakon toga opstala. Ona se održavala od 1927. godine do 1957. Skromnih trideset godina, naravno sa prekidima u nekoliko navrata, između ostalog i zbog samih ratnih događaja. Trka je bila prekinuta 1939. godine i u periodu između 1941. i 1946. godine.  Nažalost danas, nakon šezdeset godina, iako su mnogi zaboravili na ovaj događaj, a oni drugi nikad nisu ni znali za njega, ipak i dalje postoji sjećanje i ove godine je obilježen jubilej 90 godina od prve trke. Mnogi su prisustvovali tom događaju i s ponosom sada pričaju o svojim iskustvima i doživljajima sa trke od hiljadu milja. Ona je održana ove godine u maju, da bi se ponovo vratio dio prošlovjekovne istorije na velika vrata. Takođe pored samog prisjećanja kako je nekada trka izgledala, svrha obilježavanja je bila i prisjećanje i odavanje počastima onima koji su nastradali u toku nekadašnjih trka.

Neslavan kraj

Iako ni sama ratna dešavanja nisu mogla da utiču na to da se prestane održavati trka, iako je bila stopirana u određenim godinama zbog istih, neke još veće tragedije su dovele do toga da se ova trka više nikada ne održi, izuzev kada je u pitanju obilježavanje i sjećanje na nekadašnju trku. U onakvom obliku po kojem je nekada bila poznata, vjerovatno više nikada neće biti prikazana u našem vijeku. Tragedija koja se desila 1957. godine bila je i više nego presudna, da organizatori zauvijek zaustave održavanje događaja. U toku trke desile su se dvije saobraćajne nesreće. Pored mnogo povrijeđenih učesnika i gledala, trojica vozača su smrtno stradala, kao i nekoliko gledalaca kada je jedno vozilo sletilo među njih. Nažalost, među nastradalima je bilo i djece. Čak i pored toga što se pazilo na bezbjednost u okvirima tadašnjih mogućnosti, tokom održavanja trke mnoge nesreće se nisu mogle izbjeći, kao ni ta, možda najtragičnija od svih.

Milje u medijima

Iako sada u medijima skoro niko ne spominje da je ovaj događaj ikada postojao, u jednom dokumentarnom filmu je zabilježeno sjećanje na trku. “Mille Miglia - The Spirit of a Legend”, film koji je snimljen 2007. godine, isto na jubilej od nastanka trke, i uglavnom prati parade koje su održavane u znak sjećanja.
Pored toga interesantna je i činjenica da su skoro svake godine Italijani bili pobjednici svoga izuma, osim u dva navrata, 1940. godine kada su pobjednici bili Nijemci, i 1955. godine kada su domaće vozače nadmudrili Britanci. Ipak najveći uticaj koji imaju za taj događaj jesu sami njegovi kreatori.

Vječna inspiracija od hiljadu milja

Svakog od nas inspiriše nešto. Bez obzira da li se bavimo nečim što zahtijeva kreativnost, ili radimo nešto sasvim obično, mi tražimo inspiraciju za sve u svakodnevnim stvarima kojima smo okruženi. Najmanji trun nas može inspirisati, može nam donijeti ideju od koje ćemo napraviti nešto što može promijeniti svijet, barem pogled na taj isti svijet. Koliko god sam se trudila da odvojim Italijane od modnog svijeta i prikažem ih malo drugačije, ipak ćemo se morati vratiti na modu. Ipak je to nešto neodvojivo od njih. Slavni Masimo Osti je upravo u ovom neobičnom događaju našao inspiraciju za jedan zaštitni znak unutar svoje kolekcije, koji je danas neizostavni dio apsolutno svake kolekcije. Jakna koju danas prati malo lošiji glas, je prvobitno bila napravljena za vozače automobilskih trka koje su bile veoma slične poput Mille Miglia. Godine 2009. je obilježena i godišnjica od nastanka od legendarnog Ostijevog proizvoda, a uskoro se bliži i trideseta.

Bez obzira na kratak vijek događaja, i neke neslavne i prije svega tragične trenutke, i dan danas imamo razloga da se sjetimo Mille Miglia trke, i da primjetimo da su mnoge trke koje su nastale kasnije za uzor imale upravo nju. Danas je svijet automobilskih trka sasvim drugačiji nego prije devedeset godina, iako to nije niti treba da bude neki značajan raskorak u vremenu, ipak tehnologija koja je preko noći izrasla u zvijer koja sada vlada, promijenila je čitav svijet pa i pogled na trke. Ali bez obzira na sve ipak su zadržale barem dio duše koju je imala Mille Miglia.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …