Koja je cijena tišine?

Kažu da se ne smije svašta govoriti javno. Ponekad se ne smije uopše spominjati jer svugdje su neki špijuni. I zidovi danas imaju uši, ko zna šta se sve može čuti i kako čovjek može nastradati ako čak i pomisli nešto što ne treba. Može se i to desiti. Mi sada živimo u onoj čuvenoj 1984. iako toga nismo ni svjesni. I misliti uopšte je već grijeh sam po sebi. Kažu isto da se ne smije govoriti kako smo u go****a. Ne smije se govoriti kako mladi odlaze. Kako odlaze svi ljudi kojima se pruži prilika. Onima kojima se ne pruži, oni i je i dalje traže. Ali ne smije se to reći na glas. To treba da se krije duboko u nama, jer kako nije nekog sramota da javno iznese činjenice, koje nikako ne idu u korist ovoga što se naziva državom.
Na stranu to što ljudi bježe glavom bez obzira, jer ih tjera ljuta muka, mi jadnici kojima se još nije ukazala prilika, a iščekujemo je željno, treba da ćutimo, štaviše treba da se krijemo. Mi eto nismo ni ljudi više. Barem nas ova država ne doživljava kao ljude. Bitno je da ljudi sa završenom osnovnom školom rade na visokim pozicijama, a doktori nauka čekaju da odu na biro da im udare jadni pečat, eto čisto da se jave, to im je jedina dužnost i obaveza, pošto posla vidjeti neće. Tuga, odavno smo i to prerasli. Sve faze propasti i jada smo prošli. I na trenutak sam pomislila da ne može niže, da ne može gore. Ali oni uvijek nađu način da nas iznenade, nas obične jadnike koji više nemamo osjećaja ni za šta. Ne vrijedi ništa ni osjećati ovdje, jer je sve uzalud. Svaka trunka nade, svaka mogućnost za nečim boljim, ništa, kada se uđe unutar naših granica sve nade umiru. Nestaju. Nikada nisu ni postojale. Svakim danom sve dublje tonemo, a svi vjeruju da nam je dobro.


Život u tišini i laži

Kažu mi da ćutim, ne treba se o tome pričati. Pa ne znam onda o čemu da pričam? Da pričam kako leptirići lete, kako je cvijeće šareno i rumeno… možda bi i to mogla biti tema, ali ovdje više ni biljke ne rastu od tuge. Životinje isto bježe preko granice. Ni one neće da se zadržavaju ovdje. I razumijem ih. Tjeramo sve od sebe. Postali smo kuga 21. vijeka. A to oni ni dalje ne vide, možda i vide, ali se ne zamaraju time. U njihovim foteljama je udobno, lijepo, njima je u kancelarijama toplo i suvo, oni ne rade na zvizganu ili po nevremenu na građevini po deset sati, oni ne nosaju teške kutije u nekoj prodavnici dok im trune fakultetska diploma u mračnom kutku sobe. Oni sjede, okače lažna priznanja, kupljene diplome, oni uzimaju sebi sve što im duša hoće, ali iz narodne kase, od siromašnog naroda, koji će sutra možda jesti, a možda i neće. Jer kome još treba hrana da preživi?
Ne znamo ni da cijenimo sebe i svoj rad. A kako bismo i znali? Gdje da naučimo? Zato su ljudi koji vide malo dalje još više ogorčeni, jer znaju da negdje tamo daleko, negdje u svijetu gdje poneki cvijet i jeste šaren i gdje se pojavi i poneki leptirić, postoji neko ko bi znao cijeniti njegov rad, ko bi znao cijeniti njegovo znanje, ko bi ga znao cijeniti kao ljudsko biće. Postoji, ali ne kod nas. Postoji i život koji nije samo očaj, koji nije samo patnja. Ali mi o tome slušamo kao da je najluđa bajka, a ne nešto što stvarno postoji. Ovdje toga nema, ovdje je svaki život, i svaka nada da se pokaže nešto ljudsko, nešto kvalitetno, odavno iščezla.


Biro iz raja izašao

Djeca uče, jadni crkvaju, završavaju škole, fakultete, i onda na biro, laganim hodom, jer im se ne žuri da padnu u još veći očaj. A druge opcije očigledno nema. Sami sebi spremaju propast, i ona će jednom doći. Ali nikom se više ne da čekati da se to desi, oni mogu i ovako još dugo. Čovjek hoće samo mir u duši i dobar san, veseliće se negdje s drugog kontinenta jednog dana kada vidi da su svi do jednog propali, da je država i zvanično propala (jer nam sada brane da to priznamo). A zašto bi propalo nešto tako dobro i sjajno kako oni to vole predstaviti? Pa zato što su mjesto stručnih ljudi, na najvažnije funkcije stavljali svoje rođake, djecu, babe, tetke, strine, komšije i slične, koji ne znaju ni da se potpišu kako spada. Takvi su se nakotili u udobnim foteljama. Pa ajde da je jedan takav, pa i dvoje, pa i troje, moglo bi se nekako. Ali svaki je takav, u toj udobnoj fotelji sjedi i razmišlja kako će trošiti tuđi novac, a on sam ne radi ništa. Takvih je gomila, ne rade ništa, a zaposleni na mjestima gdje je potrebno mnogo znanja, mnogo iskustva, oni ništa od toga nemaju. Ako neko očekuje da će to opstati, svaka mu čast. Znam da su ubili svaku iskru života u nama, ali ne može ni to vječno. Jednom će doći kraj i gluposti koju narod može da smisli, jednom hoće. Ali ja sam previše mlada da trošim svoj život na čekanje da njima dođe kraj. Svi smo. Previše smo se trudili i radili da bismo samo sjedili i čekali, da bismo jaukali i žalili se, dok sjedimo u foteljama u našim sopstvenim domovima, ali ne tako udobnim kao one u kojima oni sjede. Nema narod ništa od ponekog komentara ili sramote da iskaže svoje mišljenje.

Kritičko mišljenje postaje sramotno u našoj demokratiji

Na stranu sve što me uče i što su me učili, tjeraju me da mislim svojom glavom. Iako smo svi uvijek podložni raznim uticajima, ipak onaj ko misli neće tako lako pristati ne nešto dok ne prostudira barem desetak puta, detaljno, i ne bude siguran da je to dobro. Onaj ko misli, misliće i na druge, a ne samo na sebe. Možda je sada kasno, a možda ima još vremena. Nagađati možemo danima, godinama, ali nećemo znati sigurno dok ne probamo. Možda im kraj dođe sutra.


Коментари