Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od rujan, 2017

Zimska sjećanja

Izašla sam na balkon, odavno je pao mrak. Crno, tamno. Miris zime. Ah ta zima. Nije još ni oktobar načeo kako treba, a već je ona počela da vlada. Taj bolni miris zime, nikako ne može da mi izađe iz glave. Vraća neke bolne uspomene, neka drugačija vremena, koja su bila mnogo srećnija. Sada je svaki dan bolan. A čudno je to sve malo. Taj miris. Nije ružan, nije odbojan, skoro ga ni nema. Ali ubija sve što se nalazi u meni. Sigurno se pitate kako to zima miriše? Shvatićete jednom, to je više od običnog mirisa. Od običnog shvatanja da je nastala zime, jer neće ona još dugo. Nekom je to samo činjenica, taj čudni osjećaj u stomaku, da je nastalo drugo godišnje doba i ništa više. Ono što u meni budi, ah, ne znam ni ja više sama. Budi svašta. I dobro i loše. U svakom slučaju meni bude žao. Žalost dolazi zbog tih prošlih godina, onih koje su bile ljepše i srećnije. One koje su sa sobom donosile nešto lijepo, drugačije, nešto novo. Nova iskustva, nove ljude, sve novo, a opet tako dobro. Sada v…

Samo duhovi posjećuju izložbe

Otvorim neku društvenu mrežu, i ono milion slika. Svi ste bili, svi ste se slikali. Divno je to što mladi ljudi postaju osviješteni i počinju malo da se interesuju za umjetnost. Barem bi bilo divno da se to stvarno dešava. Kod nas je narod takav, previše primitivan za neki malo ljepši svijet, za neki drugačiji senzibilitet. Niko ne treba da nas osuđuje zbog toga, ali zašto onda glumimo ono što nismo? Zašto uporno svako ima potrebu da sebe pokaže kao nešto što nije, i neće nikada biti. To nije ni loše, možemo malo prihvatiti sebe ovakvima, koliko god smo loši. Nije smak svijeta, naići će i neko gori. Iznenađena što neko i sada odlazi na izložbu iako je otvorena u našem gradu prije skoro mjesec dana. Ja sam već bila nekoliko puta, a nadam se da će me obaveze ispoštovati da odem još koji put prije kraja. Grejson Peri, meni zvučno ime, kao i mnogima, poznavaocima i ljubiteljima savremena umjetnosti. Ja se ne smatram nekim poznavaocem, ali u odnosu šta mi je pruženo da vidim u svom gradu z…

Mille Miglia

Hiljadu milja koje inspirišu skoro čitav vijek
Milje, kilometri, svima je muka od mjernih jedinica i pretvaranja iz jedne u drugu. Mene lično podsjeća na dosadne časove u osnovnoj školi, koje niko nije volio. Ali sada nema potrebe da išta pretvaram, ni ja niti bilo ko drugi. Postoji negdje, ne tako daleko hiljadu zanimljivih milja koje su obilježile prošli vijek, a čim se udaljimo od toga, niko nikada nije ni čuo. Kao ljubitelj trka ja sam ipak upoznata sa ovim remek djelom u Italiji, pa ću i vama prenijeti malo mog skromnog znanja o Hiljadu Milja (Mille Miglia). Iz nekog običnog razgovora navikla sam na mnoge stvari koje povezujemo sa Italijom i Italijanima. Slažem se da sve to jeste jedna od odlika njih kao naroda i nešto po čemu su prepoznatljivi, ali opet čovjek uvijek voli pretjerati i vidjeti samo ono što se njemu sviđa. Žene će vidjeti modu, drugi će pak vidjeti mafiju, oni koji vole malo bolje pojesti vidjeće pastu i picu, i tako u nedogled. Naravno da treba da budemo upoznati …

Vidimo i ono što ne postoji

Svaki naš korak praćen je nekom našom idejom, našom vizijom tog koraka, našim željama, nadanjima, ali i razočarenjem kada vidimo da ne izgleda ni blizu onoga što mi očekujemo od njega. Uvijek je bila velika razlika između onoga što želimo i što mislimo da vidimo i da je samo tako i nikako drugačije i one tužne surove realnosti koja nas nokautira čim se malo osvijestimo. Naravno da ne njeguju svi takvu razliku između svoje lude glave i sivila van nje. Lakše je onima kog kojih je to razgraničenje manje vidljivo. Uvijek su tu negdje na sredini pa se ne mogu pretjerano mnogo ni razočarati. Često čujem savjete da ne treba očekivati previše, tako se valjda lakše živi. Ali nema tu ničeg zanimljivog. Onda po tome stalno moramo da ne očekujemo ništa, pa da se ne bismo razočarali, da ne bismo bili povrijeđeni. Meni je malo muka tog robotizovanja ljudi. Čovjek treba da živi, treba da ga boli, treba da lije suze. Treba da se napija i da ga nađu ujutru ispod stola, treba da uživa, pa makar uživanj…

Ne znam kako vam je...

Ne, ne znam kako je vama. Iskreno ni ne želim da znam. Ne znam šta znači živjeti negdje van grada, u manjem mjestu ili selu. Ja sam dijete odraslo na betonu, i to je sve što je meni poznato. Ne znam kako izgleda život na selu, ne znam kako je raditi tamo niti kako to izgleda. Ne znam kakva je prednost živjeti okružen prirodom bez betona, buke i gomile ljudi, vjerujem da je lijepo, ali ja to ne bih mogla. Ne znam kako je iz malog mjesta otići u veliki grad, jer je meni i Banja Luka malo mjesto. Moji apetiti su mnogo veći, i odavno su prerasli ovaj grad. Znam da je mnogima doživljaj doći ovdje, ali meni iskreno to ništa ne znači. Ne znam da li je ljudima koji su izbjegli u ratu teško. Meni se nešto ne čini tako, jer vidim da oni svi rade na dobrim mjestima, uglavnom bez adekvatnog obrazovanja, a mnogi koji su odavde nemaju ništa ni sa fakultetskim diplomama. Ne znam kako je njima, iskreno ne želim ni znati, niti smijem pitati, jer su u većini i nažalost glavni, pa se mene i one poput me…

Koja je cijena tišine?

Kažu da se ne smije svašta govoriti javno. Ponekad se ne smije uopše spominjati jer svugdje su neki špijuni. I zidovi danas imaju uši, ko zna šta se sve može čuti i kako čovjek može nastradati ako čak i pomisli nešto što ne treba. Može se i to desiti. Mi sada živimo u onoj čuvenoj 1984. iako toga nismo ni svjesni. I misliti uopšte je već grijeh sam po sebi. Kažu isto da se ne smije govoriti kako smo u go****a. Ne smije se govoriti kako mladi odlaze. Kako odlaze svi ljudi kojima se pruži prilika. Onima kojima se ne pruži, oni i je i dalje traže. Ali ne smije se to reći na glas. To treba da se krije duboko u nama, jer kako nije nekog sramota da javno iznese činjenice, koje nikako ne idu u korist ovoga što se naziva državom. Na stranu to što ljudi bježe glavom bez obzira, jer ih tjera ljuta muka, mi jadnici kojima se još nije ukazala prilika, a iščekujemo je željno, treba da ćutimo, štaviše treba da se krijemo. Mi eto nismo ni ljudi više. Barem nas ova država ne doživljava kao ljude. Bitn…