Sezona skupih stvari i jeftinih ljudi

Kao i svako ljeto, pa tako i ovo, bilo je idealna prilika da svako pokaže čime raspolaže. Naravno može se pokazivati i hvaliti čitave godine, ali ipak nekako je ljeto rezervisano i za one  koji nisu u takvoj mogućnosti tokom drugih godišnjih doba. Međutim kako god da bude, uvijek je svima ljeto najbolja prilika da se dokažu. Još prije nego što ijedna zraka ljetnjeg sunca dodirne kožu, oni će uveliko pokazivati svoja preplanula tijela (računa se za oba pola, pošto danas muškarci idu mnogo više u solarijum nego žene), ali to nije dovoljno da se impresioniraju svi pratioci na nekog društvenoj mreži. Mora se širiti, mora se napredovati. A kakav je bolji napredak od ljetovanja u Crnoj Gori. ako tamo ljetujete onda ste uspjeli u životu. Naravno biće i onih malo srećnijeg novčanika koji će otići malo dalje. Nisam ljubomorna, i neka putuju ljudi, neka uživaju. Ali postoji jedan drugi problem. Oni gdje god da odu otišli su radi oznake na facebook-u, da se vidi da su bili. Šta god da im čovjek ponudi i pokaže, to njih ne interesuje, ne dotiče ih. Za njih nema apsolutno nikakvu vrijednost, za njih ništa nema vrijednost osim debelog novčanika. Tako se samo danas i mjeri sve.
Duhovne vrijednosti, obilazak znamenitosti, ko se još oko toga brine. Uslika se ispred najveće zgrade u gradu, vidio da se slikaju i drugi i okačio na internet. Proguglao kako se to zove, da zna koju oznaku da udari i to je sve. To je čitava priča, istina. Ali takvi najviše pametuju, oni se ponašaju kao da su najbolji, najupućeniji, oni su najviše putovali, sve su najbolje, a nikad dalje nisu otišli od nekog sela u Crnoj Gori gdje dolaze članovi staračkog doma na ljetovanje, i gdje je sve podređeno njima i njihovom odmoru. Ali to je kao da su bili na Marsu mjesec dana, i šetali sa Marsovcima. Doduše ta dva svijeta donekle i izgledaju tako jedan naspram drugog.
Generalno volim mnogo takve ljude, te iz lažnog visokog društva. Nosiće Iphone i slikati u svakom ogledalu zagriženu jabuku, iako na računu na tom telefonu nemaju ni 2KM, niti ih mogu kako dopuniti, a da ne pričamo tek o praznom frižideru kod kuće. Bitna je pojava, bitno je ono što se vidi spolja. Kao što moja majka često kaže “stomak nema prozor”. I nema, zato ova sirotinja, uvijek kuća puna veselja, hrane i zabave, a nemaju trulu jabuku na telefonu. Ni ne treba im. Novac su trošili na kvalitetna putovanja i obilaske, a nisu putovanja koristili za ličnu promociju na društvenim mrežama. Pored toga trošili su ga na knjige, na prave provode, na nešto lijepo samo za njih, na nešto i nekoga ko im znači. Ali šta trula jabuka zna, kad je i mozak strunuo. Meni je iskreno malo tužno gledati sve to. Znate šta mi je najtužnije, kako su mladi nezainteresovani za sebe, za svoju budućnost i sreću, a da ne pričam za ljude oko njih. Odavno ne znamo šta je empatija, odavno ne znamo šta je ljudskog. Mislite da to nema veze s ovom prethodnom pričom. Ima, itekako ima. Jer se ugledamo na pogrešne ljude, tražimo pogrešne vrijednosti, tražimo nešto što nas nikada neće moći ispuniti, iako ćete se tješiti da ste ispunjeni jer vam drugi zavide na nečemu zbog čega niste bolji od njih, niti ćete ikada biti, ne, niste. Nikada nećete ni biti bolji, samo možete biti jadniji. Danas je sramota biti običan čovjek, danas je sramota biti obični radni, građanin, danas je sramota nemati za 300KM za jedan izlazak. Pa mene bi bilo sramota da sam kao svi vi, i da mi stvarno nešto od toga znači i smeta. Ja se zgrožavam na vas, koji mislite da ste najbolji, a ničemu ne vrijedite. Ta skupa odjeća, koju ste podigli na rate, jer nemate ništa više nego taj obični čovjek, ali se rasipate i glumite budale, to vas neće učiniti boljom osobom, to vam neće ništa značiti. Koliko god da su danas ljudi zaslijepljeni tom nekom slavom i popularnošću, to vam nije pravi život. To je sve varka. To je sve iluzija. Tu nema sreće, nema ništa, samo dobra slika i mnogo lajkova, a meni nema ničeg tužnijeg što ljudi žive za to.
Slušam često djevojke, mojih godina, kada “traže” momka, kakve zahtjeve i prohtjeve imaju. Bitno je dobro auto, dosta novca, da je tatin sin koji nigdje ništa ne radi i izležava se po čitav dan, eventualno ode u teretanu da se vrati sa oblacima mjesto normalnih izdefinisanih mišića, i na kraju dana da je odvede u neki fenseraj, da joj kupi skupu haljinu u butiku, koji nabavlja stvari iz kineskih radnji, u kojima iste te stvari možete naći skoro džabe. Ako je nekom stvarno to želja u životu, ja stvarno više ne znam zašto i kome govorim? Da bude još gore, većina djevojaka se vodi time. Pa možda i nije tako loše što polako izumiremo, kad se ionako ne čuju oni pametni glasovi, glasovi sa idejama, već samo ovako neki propali, koji žele od svog života da naprave još veću iluziju. Naravno njima je strašno kada čuju da neki momak radi sasvim običan posao za neku prosječnu platu, njima je zastrašujuće da se neko normalno ponaša, oblači, da normalno priča, da te ne obasipa poklonima, jer smatra da to nije nešto čime treba da kupuje nečiju naklonost… To je ljudima strašno. Ne znam ko je sada lud, ja ili ovi kojima je to strašno. Meni su oni strašni. Strašan mi je ovaj svijet, gdje se cijene samo brojke na računima, gdje nema života, već samo neki privid, samo nešto da bi eto drugi imali o čemu da pričaju i da budu ljubomorni. Neće niko biti ljubomoran, osim onih koji su isti takvi. Običan čovjek, običan smrtnik ih neće ni doživjeti, jer će imati neku svoju ideju, neki svoj cilj, i neće imati vremena da troši na svaku budalu koja sebi pridaje mnogo više pažnje nego što je zaslužuje.

I svaki dan iznova, samo se priča i sluša o nebitnim stvarima, o dosadnim stvarima, o stvarima koje mene stvarno ne interesuju, a na sreću znam jedan lijep broj ljudi koji su slični meni, i ne žele da se opretećuju time. Ipak ima malo nade za nas. Možda ipak nismo svi toliko prazni iznutra. A ovima džaba sve to skupo što imaju na sebi, kad su zbog malo pažnje i glumatanja nečeg što nisu prodali svoju ljudskost.


Коментари