Preskoči na glavni sadržaj

Sezona skupih stvari i jeftinih ljudi

Kao i svako ljeto, pa tako i ovo, bilo je idealna prilika da svako pokaže čime raspolaže. Naravno može se pokazivati i hvaliti čitave godine, ali ipak nekako je ljeto rezervisano i za one  koji nisu u takvoj mogućnosti tokom drugih godišnjih doba. Međutim kako god da bude, uvijek je svima ljeto najbolja prilika da se dokažu. Još prije nego što ijedna zraka ljetnjeg sunca dodirne kožu, oni će uveliko pokazivati svoja preplanula tijela (računa se za oba pola, pošto danas muškarci idu mnogo više u solarijum nego žene), ali to nije dovoljno da se impresioniraju svi pratioci na nekog društvenoj mreži. Mora se širiti, mora se napredovati. A kakav je bolji napredak od ljetovanja u Crnoj Gori. ako tamo ljetujete onda ste uspjeli u životu. Naravno biće i onih malo srećnijeg novčanika koji će otići malo dalje. Nisam ljubomorna, i neka putuju ljudi, neka uživaju. Ali postoji jedan drugi problem. Oni gdje god da odu otišli su radi oznake na facebook-u, da se vidi da su bili. Šta god da im čovjek ponudi i pokaže, to njih ne interesuje, ne dotiče ih. Za njih nema apsolutno nikakvu vrijednost, za njih ništa nema vrijednost osim debelog novčanika. Tako se samo danas i mjeri sve.
Duhovne vrijednosti, obilazak znamenitosti, ko se još oko toga brine. Uslika se ispred najveće zgrade u gradu, vidio da se slikaju i drugi i okačio na internet. Proguglao kako se to zove, da zna koju oznaku da udari i to je sve. To je čitava priča, istina. Ali takvi najviše pametuju, oni se ponašaju kao da su najbolji, najupućeniji, oni su najviše putovali, sve su najbolje, a nikad dalje nisu otišli od nekog sela u Crnoj Gori gdje dolaze članovi staračkog doma na ljetovanje, i gdje je sve podređeno njima i njihovom odmoru. Ali to je kao da su bili na Marsu mjesec dana, i šetali sa Marsovcima. Doduše ta dva svijeta donekle i izgledaju tako jedan naspram drugog.
Generalno volim mnogo takve ljude, te iz lažnog visokog društva. Nosiće Iphone i slikati u svakom ogledalu zagriženu jabuku, iako na računu na tom telefonu nemaju ni 2KM, niti ih mogu kako dopuniti, a da ne pričamo tek o praznom frižideru kod kuće. Bitna je pojava, bitno je ono što se vidi spolja. Kao što moja majka često kaže “stomak nema prozor”. I nema, zato ova sirotinja, uvijek kuća puna veselja, hrane i zabave, a nemaju trulu jabuku na telefonu. Ni ne treba im. Novac su trošili na kvalitetna putovanja i obilaske, a nisu putovanja koristili za ličnu promociju na društvenim mrežama. Pored toga trošili su ga na knjige, na prave provode, na nešto lijepo samo za njih, na nešto i nekoga ko im znači. Ali šta trula jabuka zna, kad je i mozak strunuo. Meni je iskreno malo tužno gledati sve to. Znate šta mi je najtužnije, kako su mladi nezainteresovani za sebe, za svoju budućnost i sreću, a da ne pričam za ljude oko njih. Odavno ne znamo šta je empatija, odavno ne znamo šta je ljudskog. Mislite da to nema veze s ovom prethodnom pričom. Ima, itekako ima. Jer se ugledamo na pogrešne ljude, tražimo pogrešne vrijednosti, tražimo nešto što nas nikada neće moći ispuniti, iako ćete se tješiti da ste ispunjeni jer vam drugi zavide na nečemu zbog čega niste bolji od njih, niti ćete ikada biti, ne, niste. Nikada nećete ni biti bolji, samo možete biti jadniji. Danas je sramota biti običan čovjek, danas je sramota biti obični radni, građanin, danas je sramota nemati za 300KM za jedan izlazak. Pa mene bi bilo sramota da sam kao svi vi, i da mi stvarno nešto od toga znači i smeta. Ja se zgrožavam na vas, koji mislite da ste najbolji, a ničemu ne vrijedite. Ta skupa odjeća, koju ste podigli na rate, jer nemate ništa više nego taj obični čovjek, ali se rasipate i glumite budale, to vas neće učiniti boljom osobom, to vam neće ništa značiti. Koliko god da su danas ljudi zaslijepljeni tom nekom slavom i popularnošću, to vam nije pravi život. To je sve varka. To je sve iluzija. Tu nema sreće, nema ništa, samo dobra slika i mnogo lajkova, a meni nema ničeg tužnijeg što ljudi žive za to.
Slušam često djevojke, mojih godina, kada “traže” momka, kakve zahtjeve i prohtjeve imaju. Bitno je dobro auto, dosta novca, da je tatin sin koji nigdje ništa ne radi i izležava se po čitav dan, eventualno ode u teretanu da se vrati sa oblacima mjesto normalnih izdefinisanih mišića, i na kraju dana da je odvede u neki fenseraj, da joj kupi skupu haljinu u butiku, koji nabavlja stvari iz kineskih radnji, u kojima iste te stvari možete naći skoro džabe. Ako je nekom stvarno to želja u životu, ja stvarno više ne znam zašto i kome govorim? Da bude još gore, većina djevojaka se vodi time. Pa možda i nije tako loše što polako izumiremo, kad se ionako ne čuju oni pametni glasovi, glasovi sa idejama, već samo ovako neki propali, koji žele od svog života da naprave još veću iluziju. Naravno njima je strašno kada čuju da neki momak radi sasvim običan posao za neku prosječnu platu, njima je zastrašujuće da se neko normalno ponaša, oblači, da normalno priča, da te ne obasipa poklonima, jer smatra da to nije nešto čime treba da kupuje nečiju naklonost… To je ljudima strašno. Ne znam ko je sada lud, ja ili ovi kojima je to strašno. Meni su oni strašni. Strašan mi je ovaj svijet, gdje se cijene samo brojke na računima, gdje nema života, već samo neki privid, samo nešto da bi eto drugi imali o čemu da pričaju i da budu ljubomorni. Neće niko biti ljubomoran, osim onih koji su isti takvi. Običan čovjek, običan smrtnik ih neće ni doživjeti, jer će imati neku svoju ideju, neki svoj cilj, i neće imati vremena da troši na svaku budalu koja sebi pridaje mnogo više pažnje nego što je zaslužuje.

I svaki dan iznova, samo se priča i sluša o nebitnim stvarima, o dosadnim stvarima, o stvarima koje mene stvarno ne interesuju, a na sreću znam jedan lijep broj ljudi koji su slični meni, i ne žele da se opretećuju time. Ipak ima malo nade za nas. Možda ipak nismo svi toliko prazni iznutra. A ovima džaba sve to skupo što imaju na sebi, kad su zbog malo pažnje i glumatanja nečeg što nisu prodali svoju ljudskost.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …