Preskoči na glavni sadržaj

Sezona skupih stvari i jeftinih ljudi

Kao i svako ljeto, samo je još jedna prilika da svako pokaže čime raspolaže. Nema se dovoljno da se pokazujete tokom cijele godine. Čak i prije prvih ljetnih zraka sunca trebice će se krenuti skidati i pokazivati svoja svježa preplanula tijela. U posljednje vrijeme, to rade i muškarci. Morali su nedostatak vojnog roka nadoknaditi. Ipak sve je to samo početak. Jer nije to dovoljno da zadivite pratioce na društvenim mrežama. Može to bolje i više. Zato nas onda očekuje val slika sa ljetovanja iz Crne Gore. Ako uspijete tamo otići na more, uspjeli ste u životu. Poneki, malo dubljeg novčanika (iako vam i za običnu Crnu Goru treba bruka novca), otići će malo dalje. Tek koliko će oni pometnje napraviti u komšiluku, o tome se ne može ni govoriti. Naravno i da odu u toalet, moraju se označiti da se zna gdje se to nalazi. I da oni imaju malo deblji novčanik, jer čemu sve bez toga?

Odete na putovanje da se slikate i označite na slici. Naravno. To je uvijek i bio smisao putovanja. Zaboravićemo na obilaske istorijskih spomenika, muzeja, raznih znamenitosti. Obilazak prirode na nekom mjestu gdje se nalazite. Čemu to? Duhovne vrijednosti su nebitne. Možemo li ih skroz ukinuti, pošto nema smisla. Bolje je sjediti u nekom fensi kafiću, i tagovati se dvjesta miliona puta, da vide ljudi ko je prava gospoda. Oni znaju sve. Njih treba da slušamo, jer ovi što se duhovno uzdižu očigledno nemaju pojma. Oni ne znaju da uživaju, dok ova prvobitna gospoda, putuju stalno negdje, tu u blizini, ali oni znaju kako da žive taj život. Njihovi odmori su najbolji i svi, bez izuzetka, moramo da im se divimo. Slike se redovno moraju slikati sa Iphone-om. Najnovijim, jer svi oni prethodni su zastarjeli, i to bi stvarno bilo sramota. Ali to što imaju marku ili dvije na računu pa žicaju da pozovu taksi, to su sad neke druge dimenzije. Da budete normalna obična osoba koja živi svoj život, bez potrebe da maltretira druge ljude i traži nenormalnu pažnju. Sramota je ne živjeti od lajkova i komentara, i divljenja zaluđene mase koja ne zna ni gdje je pošla, a kamoli šta znači živjeti luksuzan život. Ti životi koje ti jadni ljudi žive, samo su takvi poput njih. Od plate od 300-400KM nema luksuza. Naravno da sebi možete povremeno priuštiti nešto bolje i više, i treba da to uradite, ali to nije luksuz, već samo normalan život, od kojeg su nam drugi napravili nešto veliko.

S druge strane, slušam djevojke svojih godina. Besposlene, samo idu na nokte, na frizure, na trepavice i šta se sve još umjetno može stavljati na sebe, i traže momke. I to kakve? Postoje tačno određeni prohtjevi koje mora ispunjavati. A najvažniji je novčanik. Nažalost one na kraju i nađu takvog, samo ostali zahtjevi o ljepoti, visini, izgledu kao s naslovne strane ostanu neispunjeni. Oni se pomire i s tim, samo nek je para, nek je flaša skupog pića na stolu, i pokoji poklončić. Moraju ipak da naplate svoje usluge.

I tako iz dana u dan, opterećeni nebitnim, trošimo vrijeme, trošimo živce, pokušavamo kupiti pažnju. Ljeto je i toplo je, i svi osjećaju pritisak da se moraju dokazati nekome. Da moraju pokazati dominaciju, da moraju ovo ili ono. Uvijek nešto moraju. Svi moramo. Vrijeme kada se dokazuje ko je ulagao u sebe tokom godine, ko se više prodao, a ko ostao kao i ranije. Tako to ide. Što nam više poskupljuju stvari koje nosimo, mi polagano postajemo jeftiniji.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…