Preskoči na glavni sadržaj

Pogrešna ženstvenost

Zabrinjavajuća stvar koju sve više primjećujem oko sebe jeste novi način ponašanja osoba muško pola. Kao da je svaka osoba ili izgubila bilo koju odliku muškosti ili postala teški nasilnik i psihopata, koji je po čitav dan u teretani, i sprema se za okršaj, ne sa osobom ravnoj sebi, već sa sićušnom slabašnom djevojkom, koju već dovoljno maltretira. Još više me zabrinjava, što su svi toliko hladi prema čitavoj situaciji i kao da ni ne primjećuju šta se dešava. Eventualno ponekad se neko požali na nasilje nad ženama, spomene se dva-tri puta godišnje radi reda, i to je sve. Mene interesuje samo dokle ćemo moći ovako i do kada muškarci koji su odlučili da neće biti lažni nabildani alfa mužjaci, postajati sve više žene. Naravno da ženska osoba očekuje da je neko razumije i da shvata i neke njene ženske probleme, ali za takve stvari služe drugarice. Sada ću ja opet biti zatucana, jer eto ne podržavam to što muškarac provodi sate i dane u kozmetičkom salonu, jer eto za mene to baš i nije nešto najpoželjnije. Možda ja griješim, ali meni to nije privlačno, niti mi je jasno kako nekome može biti privlačno.


Stanem, gledam, i razmišljam je li muško ili žensko? Ko će ga danas znati...

Naravno da svaka osoba treba da drži do sebe, bila ona muško ili žensko, ali ovo stvaranja nekog srednjeg neodređenog pola, da bismo bili svi jednaki, za mene je pravi apsurd. Ako jasno i glasno budeš onog pola kojeg jesi, ne znači da si šovinista, ne znači da odmah osuđuješ druge, niti da si budala koja je vezana samo za biološke instinkte. Međutim, sada ispada da je tako. Sada je svako budala, ko nije podlegao toj nekoj novoj viziji kako oba pola treba da se stope u jedan. Ne znam zašto je to svima toliko zanimljivo, gubeći identitet samog sebe, polako se gubi i identitet samo naroda, te se to širi sve više i više, dok jednog dana nećemo uopšte više znati da li smo ljudi ili nešto drugo. Šta bi to drugo moglo biti još nemam odgovor, ali pretpostavljam da će se već neko naći da smisli.
Tužno je to što je muško postalo ženstvenije od svih žena, pa čak i onih istinskih dama (kojih je nažalost sve manje). Muškarci će danas više potrošiti i novca i vremena na šminku i sređivanje, nego bilo koja žena. Isto tako ne podržavam ni one žene koje idu u suprotnu krajnost i postaju životinje koje se nisu kupale danima i hodaju u nekim krpama s kojima ja ne bih brisala ni pod. Iako je to danas moda da izgledate kao prljavi beskućnik, možda je ipak bolji izbor da barem povremeno obučete neku normalniju odjeću, ili nešto što će barem ličiti na to. Ljudi su zbunjeni, jer nemaju prave uzore ni primjere kako treba da izgleda neki zdrav pojedinac društva. Nisam pobornik ni uniformisanja, da svi budemo isti, kao roboti. Svako treba i kroz odjeću i kroz ponašanje, stavove i sve što ga okružuje da iskaže samog sebe, da pokaže to nešto što se razlikuje od ostalih, neki svoj stil, svoj način života. Ali ne ono što se traži od njega jer je moderno, već što on istinski osjeća i želi. To je danas skoro pa nemoguće, jer svi podliježu raznim trendovima koji neće nikome donijeti ništa dobro.
Danas je sramota biti običan jednostavan čovjek koji ne komplikuje mnogo, danas je sramota biti istinski obrazovan (ovo se ne odnosi na kupljenje diplome, da ne bude zabune), danas je sramota uzeti knjigu koja ima neku vrijednost i pročitati je, sramota je ne biti stalno na društvenim mrežama i objavljivati svaki svoj obrok, sramota je imati normalan život, gdje ne glumite budalu, već se bavite stvarima koje vas interesuju. Danas je sve sramota, osim da budete budala. To je jedino što prolazi. To se danas traži, sva ta drama, lažne emocije, sve lažno. A prije svega toliko otužno. Mene duša zaboli kad vidim momka koji ima počupanije obrve od mene. Ispašće naravno sada da ja ne držim do sebe, a kod mene sve pod špagu. To i jeste problem. To i jeste strašno. Djevojka je ta koja treba da prekrsti noge kada sjedi, ali izgleda da to danas ljudi ne znaju. Svi ti feminizani pokreti muškog tijela su postali moda. Pod moranje je da muško mora da podsjeća na žensko. Da mora nositi uske hlače, majičice za izrezom, mora biti izdepiliran u potpunosti, mora čak i da nosi i puder, i ko zna šta već. Iskreno neke stvari ne želim ni znati, a one koje znam trudim se da potisnem, jer mi je sve to strašno. Ponekad vidim izdaleka neke zgoćušne ženske noge, i pomislim koje li vježbe radi i kako je došla do takvih nogu, i onda skontam da je muško. Ponekad čak ne mogu biti ni u potpunosti sigurna kojeg je pola. Redovne su situacije da na muškom odjelu ima ljepše ženske odjeće nego na ženskom. Ženske stvari su sada postale široke, traljave, izdrapane, a muške uske zategnute, u svim drečećim bojama.
Mjesto da ljudi budu ponosni na sebe i na to kakvi su rođeni, oni vole da glumataju i budu malo jedno, malo drugo, evo sad u posljednje vrijeme i treće. Interesuje me samo zašto? Zar je to toliko zanimljivo? Ili imaju toliku želju da privuku pažnju i zaintrigiraju obične narodne mase? U svakom slučaju koji god razlog da jeste, meni opet nema opravdanja za to.
Međutim da se sada malo pozabavimo i ovom drugom grupom, ovim dominantnim muškarcima koji će tući ženu, maltretirati je, jer su oni ubjeđeni da su najbolji. Naravno ne mogu se suprotstaviti nikom jačem, čak ni nekoj ženi koja ima malo više snage, jer će se prepasti. Oni su nesigurni i jadni, i po meni gori od ovih “ženstvenih” muškaraca. I to je samo još jedan način prikrivanja svog identiteta i skrivanja iza nekih drugih stvari iz straha od svijeta, od neprihvaćenosti, iz straha da priznaju sami sebi šta su i ko su. Vojni rok protiv kojeg su se toliko svi borili danas bi bio veoma dobro rješenje. Ako ništa barem da ljudi postanu svjesni da treba da budu odgovorni, a ne da ostanu razmažena dječica.
Da ne bude sve baš toliko crno (ili drečavo roze sa muškog odjela u butiku), ima možda još jedan ili dva posto muške populacije, koji su i dalje ostali približno onome što treba da budu. Ne glume ništa, normalno se ponašaju, nisu ni žene ni “alfa mužjaci”, već obični muškarci, koji će poštovati ženu, koji će se ponekad i potući, ali sa nekim svoje jačine, koji će obući i običnu trenerku ili hlače koje ne izgledaju kao helanke, koji neće imati potrebu da se dokazuju nekome i budu ono što nisu. Ima i takvih, znam da je teško povjerovati, ali blizu su izumiranja. Još jedna ugrožena vrsta na planeti Zemlji.

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …