Preskoči na glavni sadržaj

O, vrli novi svijete, koji u sebi imaš takve ljude...

Riječi koje su mi se davno ucrtale, još prvog puta kada sam čitala Hakslijev “Vrli novi svijet”. Ponekad pomislim da je imao vidovnjačke sposobnosti, jer je neke stvari, nažalost, predvidio i više nego dobro. Prije svega na ovu temu nema smisla govoriti bez spominjanja Orvelove “1984”. Za mene se ta dva djela nadopunjuju i čine jednu cjelinu. Jedno upozorenje za buduće generacije koliko griješimo, i da se potrudimo i da ne dopustimo da se to ostvari u realnosti. Nažalost nije to imalo vajde. A sad je pomalo i kasno. Genijalnost ta dva uma je mogla da spasi našu generaciju, da od našeg vijeka učini nešto bolje, samo da smo slušali. Ali nismo. To nam je u krvi, da uvijek mislimo da znamo najbolje. Da prkosimo. I onda kasnije da se žalimo jer nismo na vrijeme slušali upozorenja onih koji jednostavno znaju. Svaka bolest ljudskog uma se danas ostvarila. Dobili smo je u njenom najgorem obliku. I ne zna se koja je više kobna za sve nas. Živimo svijet iz nekadašnje naučne fantastike, i drugog svijeta nemamo. Ovo je jedini. Iako podržavam napredak tehnologije, koja za cilj ima olakšavanje našeg života, mi smo uspjeli da to preokrenemo i postanemo robovi onog što bi trebalo da je u našem vlasništvu. Neprestano smo pod nekom prismotrom. I to dobrovoljno. Sami želimo da nas snimaju, da se pojavljujemo na raznim ekranima, da imamo video nadzore… dijete u koje smo ulagali i sve mu dali, na kraju se okrenulo protiv svih nas.

Ekrani na sve strane. Ne zna se više ko koga gleda, mi njih ili oni nas. Ni dalje ništa pametno ne pokazuju, a još manje pametno imaju da snime. Samo padamo u još veći ponor iz dana u dan. Sad će mnogi to okrenuti protiv mene. To je sve futuristička vizija i ideja svijeta, a ja sam neko ko barem djelimično to podržava. Ali nije baš tako. Previše se to razlikuje, a mi malo razmišljamo. Da više razmišljamo imali bismo kritički pogled na svijet i primjećivali bismo mnoge sitnice koje čine ogromnu razliku. Sve ostalo je zloupotreba. Sjetite se jednog jadnog Marksa i njegove ideje. U pogrešnim rukama sve propadne. Uništi se. Isto se desilo i ovaj put. Kao klince se uhvatimo za novu igračku i drndamo je dok se ne pokvari. Tako je bilo i ovaj put. Pa smo pokvarili čitav svijet, jer smo ga vidjeli kao igračku.

Eh, vrli novi svijete, pobjegli smo od starog da stvorimo neki novi. Mislili smo bolji. Prevarili smo se. Sve je moglo biti drugačije, ali ponekad smo previše naivni. Da, mi, ljudi. Koji volimo da naglašavamo dominaciju nad ostalim bićima. Koji iskorištavamo sve što nam dođe pod ruku čisto za lično zadovoljstvo i novac. Ništa više. Kada nestane, propadne, onda jaučemo. A sami smo krivi što smo pogani.

Hakslijev svijet ima civilizaciju i divljake. Te dvije zaraćene strane imamo i danas. Potpuno identične. Samo danas koristimo razna drugačija imena, jer bi ovo bilo previše surovo. Hladni, bezosjećajni i bez trunke istinskih vrijednosti landaramo svijetom i tvrdimo kako smo nadmoćni, gospoda, sve najbolje. A nigdje ništa. Za nas su sve vrijednosti odavno izumrle, to nije za nas, jer smo previše napredni da ganjamo takve gluposti. Mi smo se odrekli toga, radi nekih drugih viših ciljeva, jer je vrijednost izgleda bila toliko niska vrijednost. Postoji samo želja za čistim napretkom, kojim nam duša slabi svakog dana. A ipak i dalje žudimo za malo topline, ali je više ne možemo naći, jer smo se iste odrekli za hladnokrvni napredak, bez ikakvog smisla. Samo trčanje za nečim, a ne znamo ni sami za čim. Nema bliskosti, ni empatije. Samo četiri zida koja nas okružuju, bez imalo ljudskosti. Robovi, zatvorenici. U svom svijetu, koji smo sami kreirali. Krijemo se od svijeta. Pokušavamo i sami od sebe, ali to ne ide.  

Divljaci. Možda još veći umovi. Ako i nisu, bolji su ljudi. A to više vrijedi. U susretu dva svijeta možemo samo čekati rat. Intelektualni, emocijalni, vrijednosni. Ta dva svijeta se ne razumiju, nemaju skoro ništa zajedničko. A postoje oni koji se kidaju između ta dva svijeta. Njima je najgore. Obje strane vuku ka sebi. A pojedinac nema mnogo izbora. Nema snage da osudi nijedne ni druge. Ne može ni krenuti prema jednima samo. To je taj vrli novi svijet u kojem živimo, ne svojom voljom. I šta nam preostaje? Da biramo stranu. A ne možemo. Čak i da odaberemo ništa nam dobro neće donijeti. Samo još jedan vrli novi svijet, bez duše, bez ljudskosti.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…