Preskoči na glavni sadržaj

O, vrli novi svijete, koji u sebi imaš takve ljude...

Veoma poznate riječi za one koje čitaju, potpuno nepoznate za onu drugu grupu. Dobri stari Oldos Haksli sa Vrlim novim svijetom, koji nam je samo pokazao kako će to izgledati nešto kasnije, u odnosu na ono vrijeme kada je on živio, a kada već polako započinje ta nova era bolesti ljudskog uma i društva. Za mene je to neodvojivo od Orvelove 1984. koja najavljuje sličnu situaciju, samo kroz oči drugog posmatrača, sa sličnim idejama, ali nekim malo drugačijim ostvarenjem istih. Ali jedno je sigurno, da sada živimo skoro u potpunosti u spoju Orvelovog i Hakslijevog svijeta. U spoju najgorih mogućih stvari, koje je mogao da iznjedri jedan um, ali nikako slab i neodlučan. Za takve ideje potreban je genijalan um, ali u isto vrijeme i veoma bolestan, da bi se stvarno ostvarila svaka bolesna ljudska zamisao. To i jeste najveća greška čovječanstva, što čovjek ne zna da odustane od svojih ludih zamisli, dok ih ne ostvari. A one su uglavnom kobne za ovaj naš svijet, a najviše po nas same. I tako iz dana u dan samo sam sve uvjerenija u ovaj njihov svijet, jer neki drugačiji odavno ne postoji. Svi smo pod stalnom prismotrom nekoga ili nečega. Prije svega sami to potenciramo objavljivanjem svake lokacije na kojoj se nalazimo. Ja sam inače neko ko podržava sve tehnologije, jer nam one mnogo olakšavaju život, ali to ne znači da treba da zaboravimo da sami rješavamo neke stvari bez njih, već samo da ih iskoristimo u trenutku kada već imamo priliku za to. A s druge strane, uglavnom ih pogrešno koristimo, pa nije ni čudo što se naše dijete okrenulo protiv nas samih. Kao kada mjesto da djetetu poklanjate ljubav i pažnju, vi ga maltretirate, pravite roba od njega, pitanje je vremena kada će se okrenuti protiv vas. Nema boljeg primjera od ovoga.

Svuda oko nas samo ekrani, silni ekrani, ili oni gledaju nas, ili mi njih, ili obostrano. Da bar gledamo nešto pametno na tim silnim ekranima. Ma kakav, sve glupost do još veće gluposti, i tako stalno. Kopamo sebi jamu, sve dublju i dublju, i samo padamo. Nema odavno povratka za nas. Sami smo i skrivili sve to. Mnogi će me napasti i reći da to i jesu futurističke ideje i ja kao neko ko podržava sve to, nemam pravo da sada kritikujem istu stvar. Ali nije ista stvar. Razlikuje se veoma. Problem je što je to zloupotreba ideja koje su mogle da zažive, i da učine svijet boljim. Isto se desilo i sa Marksovim idejama, kao i na mnogim drugima. Problem je što ljudska ruka sve uništi, na ovaj ili onaj način. A svakako ideje, ne bi bile ideje da ih možemo prenijeti u ovaj naš obični beznačajni svijet. Kao djeca kada se nakače na jednu igračku pa je drndaju dok je ne pokvare. I mi smo djeca, i mi isto funkcionišemo, samo glumimo da smo drugačiji i bježimo od toga. Ali isto tako mlatimo dok ne pokvarimo sve, i ne odustajemo dok u potpunosti ne uništimo nešto, pa makar bilo i iznad nas.

Eh taj vrli novi svijet. Toliko se žudilo da se pobjegne od onog što smo prije imali. Svi krive taj bijeg. Ali i sa tim bijegom sve je moglo da bude bolje od ovoga što sada imamo. Moglo je biti drugačije, mogla se svaka prilika drugačije iskoristiti. Ali neće čovjek drugačije, čovjek hoće samo da nađe svoju korist, hoće da cijedi nešto dok ne iskoristi u potpunosti, dok sve ne crkne, i onda se na kraju žali, onda na kraju ne valja što je sve propalo, nestalo. A mi smo takvi, pogani, samo da je nama.

U Hakslijevom svijetu postoje dvije vrste, civilizacija i divljaci. Kada posmatram te dvije zaraćene strane, kod nas trenutno u svijetu i vlada ta civilizacija. To nije ono što mi inače znamo pod tim imenom. Ali opisuje u potpunosti tačno kakvi smo hladni i bezosjećajni i kako nema ni traga o nekim vrijednostima koje bi trebalo da se poštuju bez obzira u kojem svijetu da živimo. Iskreno, u nekim situacijama to nije ni toliko loše. Mnoga postignuća dolaze upravo iz te hladnoće i želje za čistim napretkom. Ali ponekad je potrebno i malo topline, malo srčanosti, da se taj napredak ne pretvori u nešto najgore što nas je zadesilo, već da bude iskorišteno u našu korist, bez uništavanja svega oko nas. Ta prekomjerna hladnoća i bezosjećajnost je dovela da niko nema apsolutno nikakve povezanosti sa drugim. Nema bliskosti, nema empatije. Zar ne živimo upravo taj svijet? Zar ne bježimo svako u svoja četiri zida, da se krije od svijeta? Ljudi su prestali da se druže, da imaju neke istinske bliske odnose. Kod Haskslija postoje i takve stvari, alii one su sačuvane za svijet divljaka, kojim se civilizacija grozi. Pa tako i danas, svaka osoba kojoj je ostalo i trunke zdravog razuma, je uglavnom osuđena od okoline, jer oni su ti hladni, a taj pojedinac pokušava da vrati neke stvari koje su se izgubile. Pa zar nije najbolji primjer u prijateljstvu, gdje danas više nema ljudi koji će istinski biti uz vas. Tu su samo dok im trebate, a i vi tako njima vraćate, i sve se vrti u krug. Neprestano.

Ah ti silni ludi divljaci, možda i veći umovi, i bolji ljudi, i sve, ali džaba kada većina nije odobrila. I tako stalno. Kada dođete do susreta ta dva svijeta ne možete ništa drugo ni očekivati nego rat. Naravno ne nužno bukvalno rat, ali ni to nije isključeno. Ali uglavnom ostaje neka vrsta intelektualnog, emocionalnog, vrijednosnog rata. Oni se ne razumije, smiješni su, a u isto vrijeme i strašni jedni drugima. Ta dva svijieta ne mogu zajedno. A ja se osjećam kao da sam između ta dva svijeta. Osjećam se kao me kida nešto, te ne mogu da krenem ni na jednu ni na drugu stranu. Vuku me obje. Ne mogu osuditi ni civilizaciju, a još manje one koje i mi sami nazivamo divljacima. Ne mogu, ali ne mogu ni krenuti prema jednom. Jer to je taj vrli novi svijet, u kojem i sami živimo, ali najmanje svojom voljom. Ponekad je najbolje da se razdvoje dva svijeta, i da se trudimo da oni ne dolaze u dodir, ali kako kada su dva svijeta unutar jednog, unutar jedne osobe. Nikako. Kako da se usklade, to je još manje moguće. Jednostavno smo u košmaru iz kojeg nema izlaza, Haksli nas nije uveo u njega, uveli smo se sami, on nam je samo prikazao dva ekstrema koja su moguća za ljudski život, i nema potrebe da idemo ni prema jednom, ali ipak smo se odlučili za jednu stranu. Ne zato što je ona bolja, ili zbog tog što će nam donijeti nešto dobro, već samo zbog tog što ni mi sami još nismo svjesni šta smo odabrali i šta će nam taj izbor oduzeti, jer očigledno ništa dobro ne može donijeti. 

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …