Nema mjesta za drugačije

Obaveze, problemi, trči malo na jednu malo na drugu stranu, milion poslova, milion stvari koje treba uraditi, završiti i još treba naći vremena za sebe. Za opuštanje, za neku svoju tajnu strast. Ali tog vremena jednostavno nema, nestalo je negdje na putu ka ostvarenju snova. Vratiti ga ne možete? Ili samo mislite da je tako. Sve se to može naći, za sve možemo imati vremena, živaca, samo ako to stvarno želimo. Ne slušaju mi se više one dosadne naporne priče gdje su svi neki naročito sposobni ljudi samo eto nemaju vremena da pokažu šta znaju, niko im ne da priliku, svi ih sabotiraju na putu ka uspjehu, a šta ta osoba radi? Pa ništa, sjedi kod kuće, čeka da mu roditelji naprave ručak i daju 2KM da ide popiti kafu. Ali kada se priča o teškim temama tu je najpametniji, najbolji, najjači. U stvarnom svijetu nigdje ga nema.
Često se hvale pogrešne osobe i jednostavno smo natjerani da se njima divimo iako ništa nisu postigli, čak i ako jesu, to nije bila njihova zasluga, već zasluga uticajne porodice ili dobro napunjene koverte. Oni što sami sve postižu o njima mi ne slušamo, nemamo ni gdje ni od koga čuti za njih. Možda samo ponekad sretnemo nekog takvog i iznenadimo se pozitivno za promjenu. Pošto u posljednje vrijeme mogu samo negativna iznenađenja da očekujem. Kao mlada osoba koja tek treba da postigne nešto, itekako sam svjesna da ovdje mogu postići to samo ako ću biti veliko đubre ili vanserijski talenat koji neće dopustiti da ga iko gazi. I opet na kraju ništa neće biti od toga.
Svaki dan slušam kako mi govore sa ćutim, da se prilagodim, da budem ovakva ili onakva. Pa ko se meni prilagođava? Niko. Zašto bih ja morala da budem neko i nešto što nisam, jer se od mene to očekuje. Zašto ja ne mogu da sanjarim, da budem nešto više od prosječnog robota građanina koji uredno ispunjava svoje dužnosti iz straha. A koga se boji? To svi znamo, ali o tome se u slobodnom društvu ne priča. Eto šta je sloboda, da ćutimo i trpimo? Izgleda da je tako.
Ko još cijeni umjetnost? Ko još cijeni iskrene ljudske vrline? Moral? Često se u medijima provlače silne moralne teme. Ne znam kakav je to moral kad su prostitutke svetice, a normalni ljudi nemaju život dostojan čovjeka. I naravno i dalje treba da se ćuti. Danas je svako budala ko će krenuti nekim novim putem, ko ne želi da radi u kancelariji i udara pečate po čitav dan kao neki robot. Neko ko ne želi da izađe u grad i potroši sva mjesečna primanja za jedno veče da bi se pokazao kao osoba dostojna lažnog visokog društva. Budala je onaj koji govori na glas. A najveća budala od svih je onaj koji je odlučio da misli.
Svjesna sam ja veoma dobro da danas svako ima neko mišljenje. Ali to su riječi koje su njima nametnute, a taj pojam mišljenje koriste samo da bi sebi pridali neku veću vrijednost, eto da i oni budu pametni, barem da nekog zavaraju. Ali da neko od njih misli zapravo, o tome možemo samo sanjati. Najveći zločin današnjice je da se misli. Zašto čovjek da se muči kad može jednostavnije, s manje muke da prođe kroz život, bez mišljenja, bez rada. I šta onda? Čemu će se radovati? Na šta će biti ponosan? Zar je takav život vrijedan? Da sjediš i ćutiš. Da se tvoj glas nikad ne čuje? Je li stvarno to ono što vrijedi?
Znam ja veoma dobro da je danas misliti veoma opasna zabava. Orvel nam je to davno prorekao, i evo obistinilo se. Ponekad imam osjećaj da ni najdublje tajne više ne možemo sakriti. Ali to je sve naša krivica. Htjeli smo nauku, htjeli smo da olakšamo sebi živote. To smo postigli donekle. Ali niko nije obraćao pažnju na to da mi odavno nismo ljudi. Čovjek ima emocije, on misli, čovjek može da bude i poročan i buntovan i nemiran. Danas nam je sve to oduzeto. Onaj ko sebi da za pravo da bude nešto od toga uglavnom najgore prođe. Da, najgore prođe jer odluči da bude pravi čovjek.
Sve osuđujemo, sve nam smeta, a ništa se ne radi da se promijeni to što nam toliko kida živce. Zašto bih sad ja nešto uradila? Eh, budalaština, ja ću na kafu, a nek se neko drugi bavi tim temama. To je naša realnost, naš život. I nemate pojma koliko mi se duša razveseli kad vidim nekog ko ima snage da nešto mijenja, da nešto radi, a na to sve, njemu život nije dao nijednu priliku, već ih je sam stvarao. Nije mu bilo ni lako ni jednostavno, nije čekao čudo da se desi, već sam kidao i trgao, udarao glavom od zid, dok se napokon nije ukazao trenutak da pokaže koliko vrijedi. Nažalost to će samo mali broj da primjeti, jer za sve ostale je još samo jedna budala, koju oni ni ne mogu da cijene sa svojim dobro usađenim predrasudama koje im ne daju da se maknu s mjesta. Koji isto tako misle da je glupo da neko nešto radi samo za sebe, jer to su oni koji žive od odobravanja običnog bezvrijednog svijeta. A šta će im to? Da se samo osjećaju loše? Taj svijeg je lažan, sve to što gledate na ekranima, sve je to obični privid nekog uživanja. Mi smo sirotinjski narod. A što je još tužnije najsiromašnija nam je duša.

Ima još nade za ljude, samo treba da prepoznamo ono što vrijedi. Može se to, ako se hoće. Ali lijen čovjek nikad ništa ni neće postići. Velike stvari se ne stvaraju od buljenja u ekrane i zavisti. Velike stvari se prave od onog najobičnijeg, najjednostavnijeg, od onoga što nas najviše čini samo još jednim običnim čovjekom. I niste posebni vi koji glumite da ste nešto drugačiji, da ste bolji, koji nasilno pokušavate da budete nešto što nikada nećete biti. To zaboravite, samo ste jadni. Posebni su oni obični smrtnici koji se ne boje toga što stvarno jesu. Oni ne kriju sebe, već se ponosno prikazuju baš takvima, tako običnima, sa svim svojim manama. One čine čovjeka, one predstavljaju život, a ne dobra slika na Instagramu.


Коментари