Preskoči na glavni sadržaj

Nema mjesta za drugačije

Ako ti je do riječi čitaj, ako ti je do muzike slušaj je. Odavno me muči jedan problem. A naš narod kakav i jest, nikad mu se ne može udovoljiti. Uvijek nešto fali. Ako kažeš da slušam neku muziku za koju oni nisu čuli odmah si neka sekta, ili narkoman. A može i oboje. To mi je uvijek najdraža solucija.

Mladalačka neshvaćenost


Kao jedna specifična pojava odlučila sam da tu tradiciju i nastavim za svoj osamnaesti rođendan, koji je bio, bogami davno, ali ja to stavim sve prije nekoliko dana. Da ne padam u depresiju bez razloga. Naravno tu se okupi famija, komšije, kumovi, društvo i koje voliš i koje moraš pozvati jer eto tako neka kultura nalaže. Onda naravno jedemo svi, pijemo, slušamo ove naše muzičke hitove uz koje čaše razbijaju po kafana, i penje se na stolove. Sve je to odlično dok rade gosti. Slavljeniku je zabranjeno, jer on mora biti oličenje kulture, finog ponašanja itd. Ipak je tu i rodbina i komšije, pa da se sutradan ne priča šta je radio. Naravno ja, da majku oslobodim sramote, pobjegnem sa svog rođendana. Dobro, jesu oni mene kasnije zvali i tražili, ali meni je bilo dobro. Ipak to nije spriječilo narod da priča. Jer tog trenutka sam i zvanično postala neka mala sektašica koja je otišla na drndanje. Da, da, tako su zvali tehno moji “drugari” iz tog životnog doba. Drndanje. Pa fino. Otišla mala na drndanje za punoljetstvo, to su njihove riječi, ne moje.

Drndanjem do zvijezda


Danas na sve jednoj žurci sretnem sve te moje drndavce, koji priđu da me pozdrave i još pitaju “aaa, otkud ti ovdjee? Nikad ne bi pomislio da ću te sresti ovdje?” I to sve na dva eksera, a moža i paracetamola koje im je neko uvalio kao ekser, jer ne znaju oni to razlikovati svakako. Čak i da jesu, šta onda? Došli su samo na žurku da opravdaju svoje drogiranje. Lakše je doći i reći - eee, maco ja sam rejver, nego priznati sebi, a i drugima da si zavisnik od opojnih supstanci. Budimo realni, pun grad je takvih. Ali opet, ja najgora. Što? Jer ja mogu muziku bez teksta da slušam i kod kuće, evo i sad dok ovo pišem meni u pozadini udara tehno, i to sve one stare trake što pucaju odmah direktno u glavu. Njima je to fascinantno, što se neko i opušta uz to, a oni ne mogu. Pa šta? Zar je to grijeh? Zar je sramota priznati da si čovjek od narodne pjesme? Pa ko nije, svi mi volimo zapjevati u kafani. To je normalno za naše podneblje, da nismo takvi i da ne volimo onda bi stvarno postojao neki problem s nama. Ipak danas ljudi mnoge stvari pogrešno tumače, pogrešno vide, i samo tako guraju u nadi da će sebe ubjediti u nešto. Druge će lako uvjeriti, to nije problematično. Najteže je sa samim sobom. Ali moda, to je čudo. Ljudi su spremni prije dati svoj život za modu, neko sami sebi priznati da nisu za nešto, da im to ne leži i nikad neće. Pokušavaju se natjerati da budu nešto što jednostavno ne mogu, jer je protiv njihove prirode, i to na račun onih koji tu stvarno pripadaju.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…