Preskoči na glavni sadržaj

Nasilje svakodnevice

Od osam do četiri. Svakoga dana. Svaki korak isti kao prethodni. Svakog dana i ostajete duže na poslu, isto svakog dana. Identično. Žmireći hodate kroz život. Ni osmijeha, ni sreće. Čak ni tuge više nema. Samo još ostaje glavobolja koja udari kad stignete kući. Mučnina od jučerašnjeg dana, koji smo proživjeli i danas, i sutra ćemo i tako sve do kraja života. Zar je to vrijedno? Volje je sve manje i za taj već dobro upamćeni dan, a kamoli za neku promjenu. Možda je tako i lakše. Svi žele jednostavan život, pa onda odaberu ovakav put. Niko ne pokušava više ništa. Ni trunke da se promijeni život. I lako je stalno komšijsku travu zalijevati, dok je ona ispred vaše kuće spržena. Lakše se tuđom mukom zabaviti nego svoj životi pokušati promijeniti. Svaki novi korak, koji se poklapa u milimetar sa onim od juče, u isto vrijeme, na istom mjestu, je samo još jedno ubistvo u nizu. Ubistvo kreativnosti, ljepote, života. Ubistvo svih nas. Ostajemo u jednoličnom sivom svijetu, od kojeg očekujemo dugu. A dokle god se trudimo da ostanemo u zoni komfora, nismo zaslužili ni to sivilo.

Nakon posla se leži i ne razmišlja. Zašto bi još razmišljao nakon radnog vremena? Zašto bi se iko uopšte trudio da podigne kvalitet svog života. Kada nam brane da imamo novca, barem duhovno da napredujemo. Možda nam to obezbjedi i ovaj drugi vid napretka. Iscrpljenost nakog radnog dana jeste veliki problem, i svjesna sam i sama da se nikom baš ne trudi nakon toga. Lakše je odmarati. Treba čovjeku malo i mira. A volju je izgubio dok mu je polupismeni šef ponovo brojao sve vrijeme na poslu. Ali kao da iko od nas ima izbora. Imamo samo šansu da ga napravimo, pa ne znam zašto uporno pokušavamo da ga se odreknemo šanse, da odgađamo promjenu. Naravno da može ispasti nešto loše. Niko ne može znati dok ne proba da preokrene svijet. Ali možda se desi i nešto predivno, pa zašto onda tu mogućnost rizikovati zbog jednom malog neuspjeha. Ali ukalupe oni nas. Možda i mene prođe ova ambicioznost za koju godinu. Možda i mene ubiju u pojam, pa postanem samo još jedan rob sistema, i počnem živjeti jedan život koji je već unaprijed isprogramiran, a ja nemam mogućnost da ga mijenjam, čak i kad bih htjela.

Odustani od ideala, to te neće nahraniti. Stomak će ti biti prazan, duša i prepuna. Ali ko još cijeni duhovno? Ljudima trebaju bolje plate. Ljepši i lakši poslovi. To nažalost ne bi omogućilo nikom da postane drugačiji i da promijeni svoj život. Da počne da misli… Ne. Samo će postati još više uljuljkan u svoju svakodnevicu. Dosadnu. Koja ubija polako čitavo društvo. Poneka mladost se i dalje bori. Kida ako treba. Ali nema neke koristi naročite od toga. I tako iz dana u dan, polako se uklapamo svi. U jednu istu svakodnevicu. Istu depresiju. Jedan dan, u milion primjeraka. Ponekad se još malo koprca na površini, i onda i to nestane. Samo roboti, koji hodaju besmilesno istom putanjom svakoga dana, čekajući da se desi čudo, koje će ih spasiti i promijeniti sve. Ali to čudo ne dolazi. Ništa se ne mijenja. Samo ostaje ista bol i dosada. Nema uzbuđenja, ni rizika, ni života. A još manje ljubavi i sreće. Sigurnije je čekati i biti skriven u tom odvratnom svijetu, to je sigurno. Iako svaki put znate šta vas čeka i kako će završiti, ali sigurnije je, pa ponovo birate takav put.


Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…