Preskoči na glavni sadržaj

Nasilje svakodnevice

Od osam do četiri. Svakoga dana. Svaki korak isti kao prethodni. Svakog dana i ostajete duže na poslu, isto svakog dana. Identično. Žmireći hodate kroz život. Ni osmijeha, ni sreće. Čak ni tuge više nema. Samo još ostaje glavobolja koja udari kad stignete kući. Mučnina od jučerašnjeg dana, koji smo proživjeli i danas, i sutra ćemo i tako sve do kraja života. Zar je to vrijedno? Volje je sve manje i za taj već dobro upamćeni dan, a kamoli za neku promjenu. Možda je tako i lakše. Svi žele jednostavan život, pa onda odaberu ovakav put. Niko ne pokušava više ništa. Ni trunke da se promijeni život. I lako je stalno komšijsku travu zalijevati, dok je ona ispred vaše kuće spržena. Lakše se tuđom mukom zabaviti nego svoj životi pokušati promijeniti. Svaki novi korak, koji se poklapa u milimetar sa onim od juče, u isto vrijeme, na istom mjestu, je samo još jedno ubistvo u nizu. Ubistvo kreativnosti, ljepote, života. Ubistvo svih nas. Ostajemo u jednoličnom sivom svijetu, od kojeg očekujemo dugu. A dokle god se trudimo da ostanemo u zoni komfora, nismo zaslužili ni to sivilo.

Nakon posla se leži i ne razmišlja. Zašto bi još razmišljao nakon radnog vremena? Zašto bi se iko uopšte trudio da podigne kvalitet svog života. Kada nam brane da imamo novca, barem duhovno da napredujemo. Možda nam to obezbjedi i ovaj drugi vid napretka. Iscrpljenost nakog radnog dana jeste veliki problem, i svjesna sam i sama da se nikom baš ne trudi nakon toga. Lakše je odmarati. Treba čovjeku malo i mira. A volju je izgubio dok mu je polupismeni šef ponovo brojao sve vrijeme na poslu. Ali kao da iko od nas ima izbora. Imamo samo šansu da ga napravimo, pa ne znam zašto uporno pokušavamo da ga se odreknemo šanse, da odgađamo promjenu. Naravno da može ispasti nešto loše. Niko ne može znati dok ne proba da preokrene svijet. Ali možda se desi i nešto predivno, pa zašto onda tu mogućnost rizikovati zbog jednom malog neuspjeha. Ali ukalupe oni nas. Možda i mene prođe ova ambicioznost za koju godinu. Možda i mene ubiju u pojam, pa postanem samo još jedan rob sistema, i počnem živjeti jedan život koji je već unaprijed isprogramiran, a ja nemam mogućnost da ga mijenjam, čak i kad bih htjela.

Odustani od ideala, to te neće nahraniti. Stomak će ti biti prazan, duša i prepuna. Ali ko još cijeni duhovno? Ljudima trebaju bolje plate. Ljepši i lakši poslovi. To nažalost ne bi omogućilo nikom da postane drugačiji i da promijeni svoj život. Da počne da misli… Ne. Samo će postati još više uljuljkan u svoju svakodnevicu. Dosadnu. Koja ubija polako čitavo društvo. Poneka mladost se i dalje bori. Kida ako treba. Ali nema neke koristi naročite od toga. I tako iz dana u dan, polako se uklapamo svi. U jednu istu svakodnevicu. Istu depresiju. Jedan dan, u milion primjeraka. Ponekad se još malo koprca na površini, i onda i to nestane. Samo roboti, koji hodaju besmilesno istom putanjom svakoga dana, čekajući da se desi čudo, koje će ih spasiti i promijeniti sve. Ali to čudo ne dolazi. Ništa se ne mijenja. Samo ostaje ista bol i dosada. Nema uzbuđenja, ni rizika, ni života. A još manje ljubavi i sreće. Sigurnije je čekati i biti skriven u tom odvratnom svijetu, to je sigurno. Iako svaki put znate šta vas čeka i kako će završiti, ali sigurnije je, pa ponovo birate takav put.


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…