Preskoči na glavni sadržaj

Nasilje svakodnevice

Od osam do četiri, ili još gore, ne znate tačno radno vrijeme, jer ste obavezni da ostanete duže, naravno da vam neće biti plaćeno. Naravno da vas niko neće pitati ni kako ste. Nećete ništa imati od toga, osim glavobolju kada dođete kući, ili samo stresan radni dan. To je sve što se može očekivati, a danas to očekujemo svaki dan. Na sve druge stvari smo zaboravili. Ne mogu nas u potpunosti kriviti, jer nije u sve samo naša krivica. Ali ima i našeg promašaja u tome. Svaki dan isto, svaki dan proživljavamo juče, na potpuno isti način, sa istiim problemima, koje se ne trudimo uopšte da riješimo. Ili nemamo vremena za to. Čak i kad imamo, jednostavno nemamo volje. Zašto? Pa ko bi nakon jednog dosadnog sivog dana na poslu, i milion obaveza, problema, i to uglavnom ne vaših problema, već tuđih, za koje čak niste ni odgovorni, ali neko iznad vas očekuje da ćete ih riješiti. I tako stalno. Nije ni čudo što je čovjek zaboravio na samog sebe, što nema više ni snage ni volje da nešto drugačije radi u svome životu. Ljudi više nemaju nikakvih hobija, oni koji imaju su čudo ovog svijeta. Sve što bi trebalo biti normalno, što bi trebalo da ispuni jedan ljudski život, sada je rijetkost, čudo, nešto što se jedva može i naći.
Svi žude za tom nekom jednostavnošću, ali su tim svojim bijednim pokušajima zakomplikovali sve. Ništa nije jednostavno u ovakvoj situaciji. Svaki dan trpite iste stvari, a niko ništa ne radi povodom toga. U teoriji svi su jaki, svi imaju velike snove i namjere. A kada ste nešto učinili povodom toga. Ja za sebe mogu garantovati da barem pokušavam nešto da promijenim, naravno u svom životu, u svojoj svakodnevici. Ne možete ići predaleko dok ne sredite sebe i ne poduzmete nešto u vezi sa samim sobom. Džaba komšijsku travu zalivate, kad je kod vas spržena. Razumijem ja da nije lako. Znam ja to i sama. Najgori su oni koji ne znaju, i kojima je svakodnevica još jednoličnija nego nekom ko radi i preko osam sati na dan, neki dosadi otužni posao. Znate li ko su ti ljudi? Ja znam veoma dobro. To su ona razmažena dječica koja sjede kod kuće po čitave dane. Najveći napor koji urade jeste da se sa kreveta premjeste u fotelju, i tako u krug. Ali se žale najviše. I u pravu su, imaju i zbog čega. Jer je tek njihova svakodnevica jadna. Oni nemaju nijednog jedinog razloga da budu srećni, a još manje zadovoljni. Isto tako najmanje razloga imaju da se žale. Zašto da se žalimo zbog stvari na koje sami možemo uticati i promijeniti ih? To nema smisla. Samo malo dignite lijene gu***e i sve će biti lakše. Razumijem žalbe na stvari i dešavanja na koja ne možete uticati, a očigledno je da vas neko iskorištava na neki način. Ali jaukanje jer ste previše lijeni da se nešto poduzmete, pa to je vaš problem, i niko nije dužan da vas sluša. Žalite se sami sebi u ogledalu, a nemojte zamarati druge koji svakodnevno ne svojom voljom trpe nasilje svakodnevice. Trpe dosadne naporne šefove, za male pare. I moraju da ih trpe, jer od toga zavisi njihova egzistencija, zavisi da li će jesti danas, da li će moći platiti račune, da li će moći nahraniti porodicu… i mnoge druge stvari koje su neophodne da čovjek preživi. Tu nema luksuza, samo osnovne potrebe koje čovjek mora da ispuni. I nema bolje, taj dosadni šef i ta mala plata je trenutno za njega i više nego što može zamisliti. Takav čovjek nema vremena da se nešto naročito bavi drugih stvarima. Kada dođe kući mrzovoljan jer radi nešto što najmanje voli, a radi to jer je primoran, sigurno se ne može sjetiti svojih starih snova, za koje možda nije kasno, ali njegova snaga i entuzijazam je odavno nestao. Želje za borbom nema. Sve je utihnulo u njemu. Samo ostalo robotizovano tijelo koje je naviknuto da ustane u toliko i toliko. Više ni ne razmišlja. Razmišljao je nekad, pa bi se i požalio na nešto. I onda dođe otkaz na red, jer nema žalbe. Čovjek vremenom da bi preživio nauči da ćuti i trpi. Čak i kad pomisli nešto potrudi se da to potisne što prije. Za svaki slučaj da ne bi nešto izletilo. Bolje da ima i tu malu platu, i ručak danas, neko da čitava porodica pati zbog tog što nije htio u potpunosti da se prilagodi onima koji su manje vrijedni od njega, i prati nešto više.
Odustaje se od ideala, jer naravno od ideala se niko hljeba neće najesti. A nakon napornog radnog dana čovjeku je potrebno samo da gleda u jednu tačku na zidu, i ne razmišlja ni o čemu. Dobro osmišljen program za držanje ljudi u kavezu u kojem nema mjesta da razmišljanje, za ideje. Tako se drži svijet u neznanju. Tako se upravlja. A ljudi sva sreća podložni svemu i svačemu, nije teško ni postići takvo stanje. Čak i ako odluči da ne gleda u tu jednu tačku, gledaće neki dosadni besmisleni film ili kakav drugi program na televiziji. I ponovo mu to ništa neće donijeti. Kada treba pogledati film koji zahtijeva mišljenje, koji traži da naš potpuni angažman. Ne, to se odgađa, ili se planira jednog dana, ali čak i ako nekim nemogućim slučajem dođe taj dan, ponovo pređete preko toga, ne shvatajući da i takve stvari imaju poruku, ponekad mnogo jaču nego stvarnost. Jer svakako ne primjećujete stvarnost jer vam je to onemogućeno.

Na početku ovakvog života, mlad čovjek se još malo bori. Trudi da se drži nekih svojih ideja, ali polako to sve nestaje. Onda se još malo na kraju koprca dok potpuno ne odustane, dok svaka želja za borbom ne umre. I onda postajemo samo dio te dosadne glupe svakodnevice, koju živi skoro sav svijet, jer nam se tada čini da drugi način ne postoji. Svaki dan je isti, uvijek isti, uvijek s istim problemom. Samo kao roboti hodamo i čekamo kada ćemo istrošiti sve dane koji su predviđeni za naš život. Nema uzbuđenja, nema nikakvog rizika. Nema ni ljubavi, ni sreće. Ništa. Sigurnije je biti skriven, pa makar i u tom odvratnom svijetu, barem idete na sigurno. Znaćete svaki put tačno šta vas očekuje, koliko god vam se to i gadilo, sigurnije je.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …