Preskoči na glavni sadržaj

Lažni život

Ponekad se zapitam ko je ovdje lud? Ostatak svijeta ili ja? Logičan zaključak je da je u meni problem. Ali opet, nekako mi nisu ni dalje jasne neke stvari. Samo ne želim da budem dio rijalitija od života. Mnogi ljudi previše žive u nekom zamišljenom nerealnom svijetu, valjda tako lakše prihvataju tužnu stvarnost. Svi su željni tuđe pažnje i da se čitav svijet vrti oko njih. Ljudskost, empatija… ma kome to još treba. Samo nam probleme pravi. Samo javno sramoćenje i lajkovi, tako se prodajemo. Oni koji stvarno zaslužuju pažnju nikad je neće dobiti.

Danas pojam sramote ne postoji. Sve je dopušteno. Pa zbog toga mnogo toga nije ni zanimljivo više. Zato iz dana u dan pokušavamo da nadmašimo sami sebe sa novim glupostima. Više ne znam da li je smiješno ili treba da se zgražavamo. Ali se i dalje sve radi za komadić instant slave. Ne mogu se tu kriviti pojedinci koji to žele. Već društvo koje nas uništava, koje to zahtijeva od nas ako želimo da preživimo. Danas ne treba talenat, sposobnost, rad i trud, na to treba zaboraviti. Samo glupost, samo budalaština.

Sve češće mogu da prisustvujem scenama u javnosti gdje se histeriše, vrišti, jauče. Zašto? Potreba im je pažnja. Još češće prisustvujem priči o izmišljenim problemima u nedostatku pravih. Ljudi žele pažnju, žele da ih neko tješi i tetoši. Pošto nemaju ništa konkretno, onda će izmisliti bilo šta. Dok vi s druge strane sjedite i razmišljate o svojim stvarnim problemima, mnogo većim i gorim, ali nemate snage ni želje da to pričate ljudima, pogotovo ne nekim usputnim.

Šta smo danas jeli? Koliko puta? Gdje? Zašto? Milion drugih objašnjenja i objava, samo da se pokažemo. Ako mi se plače neću odvaliti plakati u centru grada, strpiću se do kuće. Neću histerisati. Ne zato što je to sramota. Već neke stvari treba da držimo i sebi. Postoji intima, koju treba da čuvamo, a ne da je dijelimo kome god stignemo. Ali danas je samo pažnja, pažnja, samo javnost, silikoni, sise i guzice. A zar nam nije već svima to pomalo dosadilo. Gdje su neka velika umjetnička djela koja ruše granice, gdje su naučnici koji otvaraju vrata novog svijeta, novog načina postojanja? Gdje su dobri i pošteni ljudi, srčani, strastveni? Gdje smo mi? U životu koji nije naš, koji je isceniran, a mi smo samo glumci koji su slučajno dobili uloge.



Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…