Preskoči na glavni sadržaj

Lažni život

Ponekad se zapitam ko je ovdje lud? Ostatak svijeta ili ja? Logičan zaključak je da je u meni problem. Ali opet, nekako mi nisu ni dalje jasne neke stvari. Samo ne želim da budem dio rijalitija od života. Mnogi ljudi previše žive u nekom zamišljenom nerealnom svijetu, valjda tako lakše prihvataju tužnu stvarnost. Svi su željni tuđe pažnje i da se čitav svijet vrti oko njih. Ljudskost, empatija… ma kome to još treba. Samo nam probleme pravi. Samo javno sramoćenje i lajkovi, tako se prodajemo. Oni koji stvarno zaslužuju pažnju nikad je neće dobiti.

Danas pojam sramote ne postoji. Sve je dopušteno. Pa zbog toga mnogo toga nije ni zanimljivo više. Zato iz dana u dan pokušavamo da nadmašimo sami sebe sa novim glupostima. Više ne znam da li je smiješno ili treba da se zgražavamo. Ali se i dalje sve radi za komadić instant slave. Ne mogu se tu kriviti pojedinci koji to žele. Već društvo koje nas uništava, koje to zahtijeva od nas ako želimo da preživimo. Danas ne treba talenat, sposobnost, rad i trud, na to treba zaboraviti. Samo glupost, samo budalaština.

Sve češće mogu da prisustvujem scenama u javnosti gdje se histeriše, vrišti, jauče. Zašto? Potreba im je pažnja. Još češće prisustvujem priči o izmišljenim problemima u nedostatku pravih. Ljudi žele pažnju, žele da ih neko tješi i tetoši. Pošto nemaju ništa konkretno, onda će izmisliti bilo šta. Dok vi s druge strane sjedite i razmišljate o svojim stvarnim problemima, mnogo većim i gorim, ali nemate snage ni želje da to pričate ljudima, pogotovo ne nekim usputnim.

Šta smo danas jeli? Koliko puta? Gdje? Zašto? Milion drugih objašnjenja i objava, samo da se pokažemo. Ako mi se plače neću odvaliti plakati u centru grada, strpiću se do kuće. Neću histerisati. Ne zato što je to sramota. Već neke stvari treba da držimo i sebi. Postoji intima, koju treba da čuvamo, a ne da je dijelimo kome god stignemo. Ali danas je samo pažnja, pažnja, samo javnost, silikoni, sise i guzice. A zar nam nije već svima to pomalo dosadilo. Gdje su neka velika umjetnička djela koja ruše granice, gdje su naučnici koji otvaraju vrata novog svijeta, novog načina postojanja? Gdje su dobri i pošteni ljudi, srčani, strastveni? Gdje smo mi? U životu koji nije naš, koji je isceniran, a mi smo samo glumci koji su slučajno dobili uloge.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…