Preskoči na glavni sadržaj

Lažni život

Ponekad se zapitam ko nije normalan, ja ili ostatak svijeta. Neki logični zaključak bi bio da je do mene, jer ne može biti do ostatka svijeta, do toliko ljudi, a da je samo jedna osoba u pravu. Ali opet ponovo, šta sam ja toliko pogriješila što ne želim da budem dio ovog rijalitija od života. Očigledno je da neki ljudi previše žive u nekom zamišljenom svijetu, željni samo tuđe pažnje sa potrebom da se sve vrti samo oko njih. Ljudskost, empatija… to smo odavno zaboravili. Danas svi izgledaju i ponašaju se kao da su u nekom rijalitiju, rade gluposti, javno se sramote samo da bi privukli malo pažnje, da bi svojih pet minuta dobili, i na kraju dana ostatak svijeta će ih samo ismijavati. Isti taj svijet je postavio takva pravila života, da neko mora da se prosipa i sramoti, da se spušta na najniži nivo, da bi bio primjećen. U takvom svijetu ni ne želim da budem primjećena. Niti oni zaslužuju moju pažnju, niti sam ja vrijedna njihove.
Danas ljude ništa nije sramota. Svima imponuje da svi gledaju u njih i pričaju, čak i kad su komentari loši. Takve izgleda više i vole nego neke pozitivne, za neka stvarne postignuća, za stvari na kojima su radili, trudili se, stvarali. Ne, svi hoće instant slavu i pažnju. I ne krivim ih uopšte. Tako se društvo odnosi prema pojedincu, zahtijeva to od njih. Ko hoće pažnju, ko hoće u javnost, zna se šta mora da uradi. Njemu ne treba ni talenat, ni obrazovanje, ni humanitarni radi, ni kvalitetan rad na bilo čemu, ne, ništa od tog vam ne treba. Apsolutno ništa, čak ako se to i desi, ako se i bavite nečim korisnim, pametnim, nečim dobrim to će vam samo biti minus u životu. Samo ako krenete onim najgorim i najnižim putem, onda ćete biti na svim naslovnim stranama. To će se promovisati, prikazivati, a neko ko radi nešto kvalitetno niko ga neće ni spomenuti, niko ga nikad ne ni primjetiti, a kamoli cijeniti. Štaviše bićete ismijani.
Sve češće prisustvujem scenama kada na ulici ili u samom centru grada ljudi počinju da histerišu, prave razne scene, vrište, krište, a zašto? Eto jer im se malo privlači pažnja. Zatim sve češće slušam ljude koji pričaju o nekim izmišljenim problemima, s kojima se nikada nisu susreli, ili od prostih stvari koje nisu uopšte problematične prave probleme, čisto da bi ih tješili drugi, zatim izmišljaju da im je teško da im je loše, žale se, jauču. A zapravo ništa im ne fali u životu, čak nekih stvari imaju i previše, na primjer dosade, pa onda zamišljaju neke gluposti čisto da i oni nešto kažu u društvu, i naravno njima je uvijek najgore da bi ih svi ostali tješili, da bi im svi drugi podilazili, samo da bude po njihovom. Sve je više takvih ljudi, a meni se to gadi. Sad će svi reći da sam ovakva ili onakva, ali ja sam naučila da budem iskrena, da neke stvari nisu za javnost, i da se za neke stvari čeka prvo da se dođe kući pa onda da se raspravlja, histeriše, i plače u četiri zida, kad niko ne gleda, jer određeni stvari spadaju u sferu privatnog. To su danas mnogi zaboravili, da postoji privatnost, i da je to nešto što je samo za vas, eventualno za još nekoliko bliskih ljudi, a ne za čitav svijet.
Zar neko mora znati koliko sam ja puta danas jela, s kim sam se posvađala, da li mi se plače ili mi se smije, da li sam histerisala ili ne. Ako se i nešto desi dok sam u gradu ili negdje u javnosti, strpiću se do kuće, pa onda praviti scene, bacati stvari po kući, ali da me niko drugi ne gleda. Međutim vidim da je danas moderno da se to sve odradi odmah tu na javnom mjestu, i da svi gledaju, i da prilaze, da slikaju, da slušaju… i njima je to odlično, jer su u centru pažnje. Njih više nije briga ni za te njihove probleme, ništa, sve im je postalo manje važno, jer eto svi gledaju samo u njih. Čitav život su se spremali za to. Pažnja, samo pažnja, samo javnost, samo silikoni i gu***e, eto na šta se nas svijet svodi. Meni je muka od toga. Hoću nekad da vidim na naslovnoj strani nekog naučnika koji je promijenio pogled na svijet, nekog ko ruši sve granice svojim umjetničkim djelima, hoću mnogo toga, ali ne, tu će biti razne kmece koje jauču mjesto pjevanja. Naravno to je samo jedan vid časopisa i novina, ali primjećujem da čak i u nekim ozbiljnim časopisima koji bi trebalo da se bave nekim normalnijim temama, sve više je takvih članaka. Još jedan dokaz da tonemo još dublje, iako sam se nadala da ne možemo dalje, jer je već dovoljno loše i jadno. Meni često kažu da nisam moderna, i da ne shvatam kako danas svijet funkcioniše. Ja sam jako moderna, i veoma dobro shvatam kako sve funkcioniše, ali to ne znači da se slažem s tim. Zar treba da podržavam djevojku koja sjedi pored kipa Bana Jelačića u samom centru Zagreba, i naočigled svih prolaznika vrišti na telefonsku slušalicu. Iz onoga što smo uspjeli da čujemo u prolazu pretpostavljam da je pričala sa momkom, mužem ili ljubavnikom, sve to dođe na isto. Ona je vrištala i govorila zašto mi to radiš. Ja razumijem da je on možda kreten jer je prekinuo s njom preko telefona, ili ju je prevario, postoji raznih scenarija, razumijem i da je ona jako ljuta, bijesna, sve to stoji. Ali na sred trga tako da se ponaša, mislim da to baš nije najbolje. Možda ju je ta situacija zadesila dok je bila u centru, ali ne znači da nije mogla sačekati do kuće, da nije mogla otići do WC-a i skloniti se. Iskreno mene da neko natjera da se tako ponašam pred narodom, i da mi plati čak, ja bih odbila, jer bi me bilo sramota. Međutim nju očigledno nije bilo sramota, već je uživala u pažnji ljudi koji tuda prolaze. Jer gdje će naći najviše ljudi vikendom nego u samom centru, naravno pošto je vikend, ima mnogo i turista, pa da osramoti čitav grad. Meni je to stvarno strašno. Iako sam primjetila da ljudi na Zapadu uglavnom ne obraćaju pažnju na druge ljude, što mi se jako sviđa, i podržavam to u potpunosti, jer ni sama ne volim ovo naše zagledanje u komšijsko dvorište i kroz tuđi prozor, i vjerovatno mnogi od njih je neće doživjeti, ali ipak neke stvari je teško ignorisati. A još ružnije za vidjeti.

Meni je više muka svega, muka mi je ovakvog svijeta, gdje si imaju neke svoje zamišljene probleme, zamišljene živote, sve je isfolirano. Isfolirano jer ljudi ne mogu da podnesu da nisu u centru pažnje, i zbog toga glume, sramote se, prave scene, misle da su važni, a zapravo niko ih ne doživljava, nikog nije briga za njih (barem ove normalne ljude nije briga). Niko više neće ni da voli, ni da se smije ni da se veseli jer se to njemu radi, jer to želi, ne. Zašto bi neko imao prava osjećanja, kada može lažno da se predstavlja i bude folirant za koju minutu pažnje.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …