Preskoči na glavni sadržaj

Korak, dva unazad

Očekivanja. Svi imaju neka očekivanja, ali rijetko od samih sebe. Uglavnom se nešto očekuje od drugih. Svi od vas očekuju da uradite to, to i to, tada i tada, na taj način. I sve što ispadne iz te njihove bolesne zamisli, je pogrešno. Dok se živi po šablonu, gdje je vrijeme za život? Zašto se toliko bojimo svijeta, sebe? Uporno nas neki strah drži pod kontrolom da pokušavamo ispuniti sva ta očekivanja. Protiv sebe, protiv onog što želimo. Ako očekuju da radite to i to, vi to i radite. A vaši snovi? Gdje su? Negdje tamo, stoje zakopani, zaboravljeni. Tuga je sve veća, kao i bol. Ostajete zatočeni u nekom čudnom svijetu, ne snalazite se tu, jer tu ni ne pripadate.

Zašto se prilagođavati svemu što nam nametnu. To nije najbolja opcija za nas. Koliko god se vodili time da stariji znaju bolje, da imaju više iskustva, nažalost, često se ispostavi suprotno. Ponekad treba da slušamo sebe. Ono što želimo. Ono što hoćemo da uradimo. Zašto da se prilagođavamo svijetu koji nam se ne sviđa? Zar će nam donijeti sreću? Da budemo sivi kao i svaki drugi sivi pojedinac? A to radimo sami sebi. Jeste jednostavnije, i lakše da prihvatimo nešto što je već gotovo, i što nam je neko drugi dao. Nametnuo. Lakše je. Uljuljkani u tu čudnu sigurnost, sve više mladih pokušava da pobjegne od odgovornosti. Kada im život loše krene, onda će kriviti nekog drugog, trećeg. Jer kada preuzmu odgovornost, kada krenu da žive onako kako žele, za svaku grešku će morati sami sa sobom da se suoče.

Ovo traganje za lažnim životima, pokušaji da se nešto ostvari što ne postoji, i želja da se uklopimo u svijet, jer eto neko je rekao da to tako mora, je uzaludno. Bez strasti, bez ljubavi, ni u čemu se ne uspijeva. Nema tu života. Nema tu ničeg. Samo pustinja i čekanje na nešto veliko, što se nikada neće desiti. Velike stvari se dešavaju iz strasti i ekstrema. A ne iz mlake vode.


Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…