Preskoči na glavni sadržaj

Korak, dva unazad

Očekivanja. Svi imaju neka očekivanja, ali rijetko od samih sebe. Uglavnom se nešto očekuje od drugih. Svi od vas očekuju da uradite to, to i to, tada i tada, na taj način. I sve što ispadne iz te njihove bolesne zamisli, je pogrešno. Dok se živi po šablonu, gdje je vrijeme za život? Zašto se toliko bojimo svijeta, sebe? Uporno nas neki strah drži pod kontrolom da pokušavamo ispuniti sva ta očekivanja. Protiv sebe, protiv onog što želimo. Ako očekuju da radite to i to, vi to i radite. A vaši snovi? Gdje su? Negdje tamo, stoje zakopani, zaboravljeni. Tuga je sve veća, kao i bol. Ostajete zatočeni u nekom čudnom svijetu, ne snalazite se tu, jer tu ni ne pripadate.

Zašto se prilagođavati svemu što nam nametnu. To nije najbolja opcija za nas. Koliko god se vodili time da stariji znaju bolje, da imaju više iskustva, nažalost, često se ispostavi suprotno. Ponekad treba da slušamo sebe. Ono što želimo. Ono što hoćemo da uradimo. Zašto da se prilagođavamo svijetu koji nam se ne sviđa? Zar će nam donijeti sreću? Da budemo sivi kao i svaki drugi sivi pojedinac? A to radimo sami sebi. Jeste jednostavnije, i lakše da prihvatimo nešto što je već gotovo, i što nam je neko drugi dao. Nametnuo. Lakše je. Uljuljkani u tu čudnu sigurnost, sve više mladih pokušava da pobjegne od odgovornosti. Kada im život loše krene, onda će kriviti nekog drugog, trećeg. Jer kada preuzmu odgovornost, kada krenu da žive onako kako žele, za svaku grešku će morati sami sa sobom da se suoče.

Ovo traganje za lažnim životima, pokušaji da se nešto ostvari što ne postoji, i želja da se uklopimo u svijet, jer eto neko je rekao da to tako mora, je uzaludno. Bez strasti, bez ljubavi, ni u čemu se ne uspijeva. Nema tu života. Nema tu ničeg. Samo pustinja i čekanje na nešto veliko, što se nikada neće desiti. Velike stvari se dešavaju iz strasti i ekstrema. A ne iz mlake vode.


Popularni postovi s ovog bloga

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…