Preskoči na glavni sadržaj

Korak, dva unazad

Stalno slušam kako se nešto očekuje od mene. Gledam kako drugi ispunjavaju ono što se od njih očekuje, preko svoje volje. Svaki dan samo tuđi život, i to im je nešto čime se hvale, jer će okolina reći da su uspješni ili ne. Nekako čovjek ne može da se odvoji od tog mišljenja okoline, i jednostavno se to pretvori u čitav njegov život. On postaje rob, postaje neko ko samo udovoljava drugima, ali sebi nikad. Htio bi ponekad, volio bi ponekad, ali nešto kao mu ne da. Nešto ga drži u poslušnosti, nešto ga čuva. Krenu, pa se vrate nazad. I uvijek ostanu tu, uvijek ostanu na istom mjesto.
Meni su uvijek bili dosadni ti životi, jednolični, dosadni. Identično svaki dan, ne znam kako to ikome može biti interesantno, i zašto neko pored svega pristaje na to. Ja ne bih nikad pristala. Znam još šaku jada onih koji ne bi. Ostali se svi prilagođavaju. Da li je to potreba za nekim velikim sumama novca, za koje vjeruju da će zaraditi ako upišu određeni fakultet i zatim krenu dalje tim putem, neka sigurnost u životu? Ne znam, iskreno ne znam. Meni je i ova nesigurnost dobra. Naš narod je barem navikao na tu nesigurnost. Kod nas bi se svaki dan moglo pripucati. Svi smo svjesni toga, koliko god naizgled bilo mirno. Naravno da mi je iz te perpektive jasno zašto svi žude za nekom sigurnošću makar na svoju štetu. Ali opet ja idem drugom stranom. Kad smo već navikli da ništa nije sigurno, i probali najgore strane života, onda što da sebi štetim i tražim nešto što neću, kad mogu po svome. Treba imati hrabrosti za to. Veoma mnogo hrabrosti. Mnogi je uglavnom nemaju.
Bila sam luda, bila sam ovakva, onakva, bila sam sektašica, bila sam budala, ma sve moguće. I onda su svi postali to isto. A meni to više ništa nije zanimljivo. Nikad nisam krila ono što radim niti što volim, a kod nas je to sramota. Kod nas se uvijek treba stiditi onoga što jesi, jer postoji šansa da će se neko smijati. Smijati se neće pametan čovjek, smijaće se budala, koja se boji svoje sjene u mraku, koja ništa sama nije postigla, koja ni sama ne zna šta hoće uopšte, a ako nekim čudom i zna, boji se da to uradi i pokaže. Sakrije se u četiri zida i eto, tu će kao nešto i raditi, van toga? Ništa samo prazna priča. Ismijavanje onih što su nešto sami uradili.
Na to sve, nešto zbog čega me još više duša boli jeste što mladi ljudi nemaju nikakve životne snage, što nemaju nikakve želje za borbom, za stvaranjem nečeg novog. Oni žive mirno u svoja četiri zida. Četiri zida roditeljskog stana ili kuće, od dvije marke izdvojene od roditeljske plate svaki dan za kafu. Ne daj Bože da neko puši, jer onda će morati za žica za cigare. I tako svaki dan. Možda jeste lakše biti zaštićen, jeste lakše u tom sigurnom gnijezdu, gdje vas niko neće dirati ni ometati. Jeste lakše. Jeste i lošije, ali jednostavnije je. Sigurnije. Tu uvijek imate to nešto, uvijek imate zaštitu. Kada odlučite da se odvojite, onda je to kraj, postajete svoj čovjek, koji sve radi sam za sebe. A današnji mladi se toga boje ili neće iz nekog razloga, ili oboje. Ko će ga znati. I takvi se smiju drugima, odnosno onima koji hoće i koji sve sami rješavaju u životu, koji sve rade za sebe, i ne čekaju niti zavise od bilo koga. Oni navodno pričaju o nekim svojim velikim zamislima, uzimaju u usta razne heroje, koji su to postali u godinama kada smo mi svi bezbrižno sjedili u školskoj klupi i najveća briga je bila koliko imamo neopravdanih da pobjegnemo s još jednog časa na kafu. Da oni sami urade nešto tako, nikad. Ne smiju ni da se odvoje od majčine suknje, i naprave jedan korak samostalno da ih neko ne drži za ruku. Niste više djeca. Roditeljima ćete uvijek biti djeca, i ako ćete tako gledati onda nikad nećete postati odrasli ljudi. Roditelji nisu objektivni, ne slušajte njihove jadikovke, i oni bi voljeli da ste samostalniji, jer neće ni oni biti uvijek tu, i biće im lakše ako budu znali da vas ostavljaju na sigurnom, da ćete moći sami da se brinete za sebe. To što radite ne radite na štetu njima, već sebi. Eventualno i čitavom društvu, ali j***š sad i to, ako sami sebe uništavamo. Jeste teško biti odrasla osoba i preuzeti odgovornost i za najmanju sitnicu i glupost koju napravite, iako je nikad u nekoj drugoj situaiciji ne biste ni primjetili. Ali tako je, to je život odraslih. Znam da je grozan, znam da je ružan, i da nije ono što smo svi mislili kao djeca. Ali htjeli smo to, i da nismo morali smo pristati na neke prećutne ugovore koji nam obezbjeđuju prelaz iz djetinjstva u ovo, kako god se zvalo. I ja bih htjela da mogu kao Mali Princ da ostanem u nekom ljepšem svijetu, jer neke stvari su mnogo bile bolje i ljepše, ne lakše, u tom periodu.

Kao dijete mislila sam da će neke stvari postati jasnije i jednostavnije sada, i da će sve biti lako, jer si odrastao i sve možeš, sve ti je dopušteno, sve je lakše. Nije. grozno je. I može biti i drugačije. Ovo je samo onaj život s kojim smo mi upoznati i onakav kakav se od nas očekuje da imamo. Ali niko vam ne može zabraniti malo drugačiji, malo ljepši, malo djetinjastiji. Nekad dobro dođe, nekad budete ponovo ono dijete, koje ste nekada toliko gurali od sebe, a sada koristite svaku priliku da mu se vratite. Ali to nije isto kao i ono vaše ljenčarenje u četiri zida jer vam je lakše biti parazit. Dijete možda nije nešto naročito odgovorno, ali se ne boji ničega. Ništa mu nije teško. Voli svoju slobodu, ne bježi od nje iz straha od osude. Slobodno je, voli sve, jednostavno je. Ne igra igrice, već je iskreno i zna se odmah sve. Mi inače volimo da budemo kreteni i uvijek da povrijedimo nama najdraže ljude. Ljudska sujeta, šta ćete, ajmo malo biti ono što smo potisnuli, jer tu nema sujete, tu nema te naše loše strane, imaju neke druge, ali za te ne možemo nikome ni zamjeriti.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …