Preskoči na glavni sadržaj

Katarza 21. vijeka

Potrošimo sat ili dva, možda čak i tri, potrošimo na nešto što nam ne treba, na neku našu dosadu, na ljudsku glupost. Ne jednom, ne ponekad, možda ne ni svaki dan, ali ipak prečesto. Danas malo ko može i zna da cijeni dragocjeno vrijeme. Danas malo ko zna bilo šta da cijeni što nije brojka na računu. Malo smo zastranili, previše olako shvatamo neke stvari, pa tako i naše vrijeme. Niko i nikada nam neće moći nadoknaditi silno vrijeme koje gubimo na nepotrebne stvari. Ne vrijedi naših sat-dva da se potroši na gledanje glupog filma, još manje mi je jasno to što su ljudi dane, možda čak i mjesece trošili da stvore taj film, ili knjigu, ili bilo šta. Nije naše vrijeme vrijedno trošenja i bacanja u prazno. Možda nam je sada to nebitno, mladi smo, koga briga. Mogu sebi priuštiti da mi čitav dan bude dosadno, je li tako? Mnogima je to postalo pravilo. Lakše je sjediti i gledati u plafon čitav dan, lakše je gledati neki rijaliti, lakše je gledati dosadni glupi holivudski film koji je isti kao i milion drugih. Malo se vole, pa se posvađaju i na kraju svi srećni. Ubi nas taj srećni kraj. Pravi krajevi nisu srećni. Nikada ni ne mogu biti srećni. Ljudski život nije predviđen da bude srećan. Postoje samo poneki trenuci koji nisu toliko tragični te nam se učini da su srećni. Te trenutke treba cijeniti. Ali kome je još do toga?


Otkucava polako...

Vrijeme, silno vrijeme koje nam vjetar nosi, jer nama ne treba. Barem mislimo da nam ne treba. Kasnije kad zatreba, nećemo ga imati. Tad će svima biti žao, ali i prekasno za neke stvari. Nisu stariji uvijek u pravu. Griješe i oni isto kao i mi, možda i više. Ali nekad ih ipak treba poslušati. Nekad treba poslušati samog sebe, intuiciju, poslušati emocije, poslušati onu iracionalnu stranu koja nam govori da idemo suprotno onome što nam drugi nameću. To nije loše, to nije greška. Ne obmanjujemo sami sebe, već želimo da pomognemo. Ali ne, ko još da ide tim drugim, težim putem, kad je lakše linijom manjeg otpora. Ko još da se brine oko nekih teških tema, kad je glavna tema samo izaći na kafu, kupiti koju krpicu i gotovo. Ko još da razmišlja? Zašto mlad čovjek da razmišlja, zašto da se trudi? Mlad je, je li tako? Mladost treba da bude bezbrižna, da bude lagana, bez ikakvog razmišljanja i muke. Onaj ko vas je u to uvjerio, slagao vas je pošteno. Mogu neki biti stvarno takvi, mogu stvarno da žive takve živote, ali ti životi nisu vrijedni življenja. Ti ljudi nemaju nikakvog kvaliteta u sebi, oni ne vide, slijepi su u potpunosti. Oni koji vrijede, njima ništa nije jednostavno, oni misle, vide problem i gdje ga nema. Ne kažem da je to bolje, nekad je lakše biti ovčica na livadi koja niti vidi niti misli. Jednostavnije je, lakše, možda i ljepše. Ali ima neku čar i ta bol duše koja dolazi nakon iznenadnog prosvjetljenja. Oni to nikada neće osjetiti. Nikada neće znati kako je.


I bol čini dobro duši

Davno su ljudi još znali šta može da pročisti dušu, šta može da dirne onaj dio čovjekove duše koji je najslabiji, zato ga toliko i krijemo, da ga niko ne bi dirao. Ali uvijek postoji način. Uvijek neko može da nađe taj način, i ponovo da ubode na pravo mjesto. Nisu ljudi džabe nekada nakon gledanja tragedije izlazili plačući. Nama toga fali danas. Nas više ništa ne dotiče. Živimo u bolesnom društvu gdje nas to uče, a opet s druge strane moglo bi nas pogoditi nešto, da nam dozvole da imamo pristup tome. Ali ne, lakše je da se malo vole, pa ne vole, pa opet srećan kraj. Jer kraj mora biti srećan. Čemu će se čovjek koji živi život koji nije dostojan čovjeka nadati, ako ne bude gledao film gdje postoji šansa za srećnim krajem. Tu nalazi spas, tu nalazi neku snagu za dalje. Ne treba nam to, ali se previše boji da izađe iz svoje sigurne zone, i da pusti da ga udari grom bola, da ga dodirne i tuđa nesreća, da shvati da nikada kraj neće biti srećan. Kriju nam to, navodno da bi nas sačuvali od razočarenja. Ali čovjeku treba razočarenje, tek nakon toga znaće cijeniti druge stvari. Dok god budemo sakriveni od svijeta, od života, nikada nećemo moći cijeniti ono duhovno, samo ćemo ganjati novčanike i kartice. Ako vam je to život, vi ga onda živite, ja ne želim od svog života da pravim cirkus, koji vidim da očigledno vlada među nama. Svima je stalo do nekih pet minuta pažnje, ali pogrešne pažnje, od pogrešnih ljudi. Sve je danas pogrešno i promašeno.
Zadržaće vas račun u banci, zadržaće vas dosadni film bez poente. Trošite vrijeme na takve stvari, na sve što je pogrešno, na sve što i sami mrzite, ali tako vam je lakše. Mislite da je tako jednostavnije doći do nekog cilja kome strijemite. Tako nigdje nećete dospjeti. Zar nije ljepše kada sami nešto postignete? To je ono što ima vrijednost. Zar nije ljepše gledati film zbog kojeg danima nećete spavati. Zbog kojeg ćete makar na trenutak okrenuti svoj pogled u drugom smjeru, i vidjeti neke stvari koje ranije niste mogli, za koje ranije niste bili sposobni? Zar to nije ona Aristotelova katarza? Mi o njoj pričamo samo u prošlom vremenu, kako su nekad neki ljudi davno mogli da dožive pročišćenje nakon tragedije. Može se to i sada, samo vi zatvarate oči pred onim što treba da vam pročisti dušu, a gledate ono što vas uništava i truje. Postoji to i danas, samo svi bježe od toga. Što da vas nešto dirne? Zašto da vas nešto pogodi? Ne daj Bože da vas nešto natjera da mislite. Ispade da je danas sramota sve što je istinski vrijedno. Toga treba narod da se stidi, a ove gluposti koje su nezamislive za neku normalnu osobu s prosječnim intelektualnim mogućnostima, to je ono čime se svi hvale, što svi prikazuju. Svima je to nešto posebno. Naravno da jeste, kad su vam oči zatvorene.
Listate kanale i naiđete na neki film sa malo težom temom, potresnijom. To se odmah prebacuje. Ne da se vama misliti, lakše pustiti neki nebitni program koji nećete ni gledati, ali samo nešto da priča u pozaditi. Strah vas je i od tišine. Ona je isto čudna boljka. Tjera ljude na razne misli. Ali naravno vi bježite od toga. Dokle god bježite bezvrijedni ste. Ljudi ćete postati tek onda kada pogledate sve od čega bježite u oči i shvatite na koju stranu treba da pođete. Jeste teško, jeste zastrašujuće, ali to je jedini način. Ne samo za vas kao pojedinca, već za sve nas, za sve ljude ovog svijeta, za budućnost. Ali vi i dalje žmirite, kad je tako lakše.





Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …