A sada, spektakl!

A sada spektakl, dobro poznate i urezane riječi u glavi jednog malog stvorenja, koje je još kao dijete gledalo Top listu nadrealista. Epizode snimljene na starim kasetama, koje su tada bile vrhunac tehnologije, barem kod nas zaostalih Balkanaca, dijete je gledalo proročastva koja su se već polako krenula ostvarivati. Svakim novim danom sve je bilo više toga u stvarnosti, i ubrzo su sav onaj smijeh i radost postali tuga i jad života na Balkanu, poslijeratnog života, koji je po svjedočanstvima starijih mnogo gori nego onaj život koji su vodili za vrijeme rata, dok su im glave bile u torbi, dok nisu znali da li će biti živi sljedeće minute, a kamoli sljedećeg dana. Sada se zna, biće svi živi barem još nekoliko godina, ali neće imati ništa, možda ni za hranu. Pa je muka još gora, primoran da živiš, a nemaš život dostojan čovjeka. I tako stalno, samo u krug, iz dana u dan sve gore, a nikog nije briga. I da jeste nema sada pomoći. Gledamo na svim mogućim ekranima kojim nas bombarduju luksuzne živote nekih poluljudi, koji su spali na najniže grane što se tiče i znanja, obrazovanja, principa, a pogotovo što se tiče morala. Odavno u našem društvu ta kategorija ni ne postoji. Naravno da će obični prostodušni čovjek koji osim teškog rada jedino sa čim ima dodir jeste taj ekran i taj nečiji lažni luksuzni život koji postoji samo na slici, ili eventualno u nekoj novokomponovanoj pjesmi, gdje se govori i novcu, skupim pićima, skupim stvarima, dijamantima i slično. Ljudi žude za tim. Žele to. Žude jer nisu srećni. Vjerovatno nikada neće ni biti.
Kao da ništa druga ne postoji osim tih lažnih života koje nam prikazuju. Ljudi su zaboravili na neka svoja zadovoljstva, malena, potpuno nebitna, ali njima veoma posebna. Nekom je očigledno cilj da i kada smo barem na trenutak zadovoljni našim životom, da uništi sve naše snove i nadanja, da uništi taj trenutak zadovoljstvo, da bismo bili nesrećni. Da bismo postali slijepi za prave stvari, pa i za prave probleme, a vidjeli samo ono lažno, kič koji nam je stalno pred očima. Da vidimo društvo gdje samo vlada spektakl. Ako iznesete u javnost i neku najvažniju vijest, najvažnije otkriće, niko to neće ni primjetiti. Dok iznosite bilo šta, mora da bude popraćeno raznim teorijama zavjere, nečijim prljavim vešom, ukratko od toga se mora napraviti smijurija, mora se napraviti spektakl. Ljudi od svojih života prave spektakle danas, sve mora biti isforsirano, ali zato eksplozivno, i da svi vide, da svi znaju. Jer ako ne budu znali, kao da se nije ni desilo.
Smijali se ljudi nekadašnjem spektaklu, koji su isto na ekranu gledali. Smijali se, govorili kako su smiješni, kako su budale. Sada žive svaku scenu toga čemu su se smijali, žive svaki trenutak onoga što nisu mogli zamisliti da će se ikada igdje ostvariti. Žive svaki dan. Više nije smiješno. Sada je bolno. Eh da je pameti u glavi naroda pa da shvati upozorenja na vrijeme. Danas se nešto slabije smijemo. Danas i nešto slabije gledamo programe poput tog. Nažalost današnja djeca nikad nisu ni čula za njih. Šta ćete, odnio im facebook pamet. A i zašto bi neko danas gledao nešto što će ga malo gurnuti da razmisli o ponekom događaju, ponekom osjećaju. Kome to još treba. Iza kvalitetnog humora se uvijek krije teška, pa i tužna poruka, ako je shvatite, smijeha više neće biti, samo jad. I eventualno ovaj spektakl koji sami stvaramo od nečega što bi trebalo da bude unutar privatne sfere naših života.
Sve što gledate, ta silna svjetla i reflektore, ta gola tijela, koja se danima u teretani spremaju da budu u svom najboljem izdanju za jedno snimanje, ta umjetna plastična lica na koja se troše ogromne svote novca, a ni dalje ne izgledaju lijepo, sve je to taj spektakl. Ali lažni. Sve je lažno na njima. Pa jeste dobro imati pločice na stomaku, ali ako volite uživati u hrani, pa jedite, ako ih i nemate to ne znači da nećete biti zgodni, da nećete biti lijepi, da nećete biti voljeni. Ako nemate pune usne, pa šta, ne morate docrtavati još pet svojih usana da biste izgledali poželjno, jer na vašem licu će biti ljepše te tanke usne. Ako se niste uslikali na nekom fensi mjestu u gradu, pa nije smak svijeta, tu ćete ionako morati da strijepiti ko je gdje, ko vas je vidio, ko nije, hoće li vam se neko smijati, otiđite u kafanu, razbijajte čaše, penjite se na sto, uživajte. Neka vas ne interesuje šta neko drugi kaže, ne gledajte oko sebe, ugodite sebi, neka vama bude dobro. A ovo sve ostalo to je laž. To nešto što su nam nametnuli, i mi jadnici mislimo da mora samo tako. Ako niko ne zna za nas, pod svaku cijenu mora saznati. Ako djevojka nije još postala pjevaljka ispod šatora, postaće. Pa zar nam stvarno to treba? Zar stvarno moramo živjeti tako? Zar moramo od naših života pravi spektakl, i to loš, veoma loš. Jadan. Takav spektakl gdje će nam se svi ismijavati, dok ćemo mi sjediti nesrećni kod kuće. To nije vrijedno ničega. Najmanje ljudske sreće i zadovoljstva. Takve stvari treba izbaciti iz svoje svakodnevice, i vidjećete onda kako će biti lakše, bolje. Vidjećete svijet drugačijim očima, vidjećete stvari koje vrijede, vidjećete stvarne probleme koje treba rješavati, a nećete se zamarati nečijim lažnim životom i potajno htjeti biti isti takav promašaj. Nakon spektakla samo dolazi ismijavanje okoline, ali danas je ljudima svaka reklama važna, pa čak im je ta loša možda i važnija.

Ima i pametne čeljadi kod nas, samo im treba na vrijeme pokazati kojim putem da ne pođu. Koji put da izbjegavaju, jer im ni ne treba. Ima pametnih ljudi koji mogu toliko toga da urade, da promjene, ali su zapali u taj svoj splin između dva časopisa žute štampe, čekajući svoj trenutak na nekoj od tih stranica. Ljudi nestaju u moru gluposti, u moru promašaja, u moru želje da budu nešto što nisu, niti za čim treba da žude. Ko god želi da od nas napravi robote koji su napravljeni od svega lažnog, neće mu to još poći za rukom, ima i onih koji misle, koji vide i drugu stranu. Ima onih koji će kao nekada najaviti spektakl, i koliko god bilo teško nasmijati nas i poslati snažnu poruku.


Коментари