Preskoči na glavni sadržaj

A sada, spektakl!

A sada spektakl, dobro poznate i urezane riječi u glavi jednog malog stvorenja, koje je još kao dijete gledalo Top listu nadrealista. Epizode snimljene na starim kasetama, koje su tada bile vrhunac tehnologije, barem kod nas zaostalih Balkanaca, dijete je gledalo proročastva koja su se već polako krenula ostvarivati. Svakim novim danom sve je bilo više toga u stvarnosti, i ubrzo su sav onaj smijeh i radost postali tuga i jad života na Balkanu, poslijeratnog života, koji je po svjedočanstvima starijih mnogo gori nego onaj život koji su vodili za vrijeme rata, dok su im glave bile u torbi, dok nisu znali da li će biti živi sljedeće minute, a kamoli sljedećeg dana. Sada se zna, biće svi živi barem još nekoliko godina, ali neće imati ništa, možda ni za hranu. Pa je muka još gora, primoran da živiš, a nemaš život dostojan čovjeka. I tako stalno, samo u krug, iz dana u dan sve gore, a nikog nije briga. I da jeste nema sada pomoći. Gledamo na svim mogućim ekranima kojim nas bombarduju luksuzne živote nekih poluljudi, koji su spali na najniže grane što se tiče i znanja, obrazovanja, principa, a pogotovo što se tiče morala. Odavno u našem društvu ta kategorija ni ne postoji. Naravno da će obični prostodušni čovjek koji osim teškog rada jedino sa čim ima dodir jeste taj ekran i taj nečiji lažni luksuzni život koji postoji samo na slici, ili eventualno u nekoj novokomponovanoj pjesmi, gdje se govori i novcu, skupim pićima, skupim stvarima, dijamantima i slično. Ljudi žude za tim. Žele to. Žude jer nisu srećni. Vjerovatno nikada neće ni biti.
Kao da ništa druga ne postoji osim tih lažnih života koje nam prikazuju. Ljudi su zaboravili na neka svoja zadovoljstva, malena, potpuno nebitna, ali njima veoma posebna. Nekom je očigledno cilj da i kada smo barem na trenutak zadovoljni našim životom, da uništi sve naše snove i nadanja, da uništi taj trenutak zadovoljstvo, da bismo bili nesrećni. Da bismo postali slijepi za prave stvari, pa i za prave probleme, a vidjeli samo ono lažno, kič koji nam je stalno pred očima. Da vidimo društvo gdje samo vlada spektakl. Ako iznesete u javnost i neku najvažniju vijest, najvažnije otkriće, niko to neće ni primjetiti. Dok iznosite bilo šta, mora da bude popraćeno raznim teorijama zavjere, nečijim prljavim vešom, ukratko od toga se mora napraviti smijurija, mora se napraviti spektakl. Ljudi od svojih života prave spektakle danas, sve mora biti isforsirano, ali zato eksplozivno, i da svi vide, da svi znaju. Jer ako ne budu znali, kao da se nije ni desilo.
Smijali se ljudi nekadašnjem spektaklu, koji su isto na ekranu gledali. Smijali se, govorili kako su smiješni, kako su budale. Sada žive svaku scenu toga čemu su se smijali, žive svaki trenutak onoga što nisu mogli zamisliti da će se ikada igdje ostvariti. Žive svaki dan. Više nije smiješno. Sada je bolno. Eh da je pameti u glavi naroda pa da shvati upozorenja na vrijeme. Danas se nešto slabije smijemo. Danas i nešto slabije gledamo programe poput tog. Nažalost današnja djeca nikad nisu ni čula za njih. Šta ćete, odnio im facebook pamet. A i zašto bi neko danas gledao nešto što će ga malo gurnuti da razmisli o ponekom događaju, ponekom osjećaju. Kome to još treba. Iza kvalitetnog humora se uvijek krije teška, pa i tužna poruka, ako je shvatite, smijeha više neće biti, samo jad. I eventualno ovaj spektakl koji sami stvaramo od nečega što bi trebalo da bude unutar privatne sfere naših života.
Sve što gledate, ta silna svjetla i reflektore, ta gola tijela, koja se danima u teretani spremaju da budu u svom najboljem izdanju za jedno snimanje, ta umjetna plastična lica na koja se troše ogromne svote novca, a ni dalje ne izgledaju lijepo, sve je to taj spektakl. Ali lažni. Sve je lažno na njima. Pa jeste dobro imati pločice na stomaku, ali ako volite uživati u hrani, pa jedite, ako ih i nemate to ne znači da nećete biti zgodni, da nećete biti lijepi, da nećete biti voljeni. Ako nemate pune usne, pa šta, ne morate docrtavati još pet svojih usana da biste izgledali poželjno, jer na vašem licu će biti ljepše te tanke usne. Ako se niste uslikali na nekom fensi mjestu u gradu, pa nije smak svijeta, tu ćete ionako morati da strijepiti ko je gdje, ko vas je vidio, ko nije, hoće li vam se neko smijati, otiđite u kafanu, razbijajte čaše, penjite se na sto, uživajte. Neka vas ne interesuje šta neko drugi kaže, ne gledajte oko sebe, ugodite sebi, neka vama bude dobro. A ovo sve ostalo to je laž. To nešto što su nam nametnuli, i mi jadnici mislimo da mora samo tako. Ako niko ne zna za nas, pod svaku cijenu mora saznati. Ako djevojka nije još postala pjevaljka ispod šatora, postaće. Pa zar nam stvarno to treba? Zar stvarno moramo živjeti tako? Zar moramo od naših života pravi spektakl, i to loš, veoma loš. Jadan. Takav spektakl gdje će nam se svi ismijavati, dok ćemo mi sjediti nesrećni kod kuće. To nije vrijedno ničega. Najmanje ljudske sreće i zadovoljstva. Takve stvari treba izbaciti iz svoje svakodnevice, i vidjećete onda kako će biti lakše, bolje. Vidjećete svijet drugačijim očima, vidjećete stvari koje vrijede, vidjećete stvarne probleme koje treba rješavati, a nećete se zamarati nečijim lažnim životom i potajno htjeti biti isti takav promašaj. Nakon spektakla samo dolazi ismijavanje okoline, ali danas je ljudima svaka reklama važna, pa čak im je ta loša možda i važnija.

Ima i pametne čeljadi kod nas, samo im treba na vrijeme pokazati kojim putem da ne pođu. Koji put da izbjegavaju, jer im ni ne treba. Ima pametnih ljudi koji mogu toliko toga da urade, da promjene, ali su zapali u taj svoj splin između dva časopisa žute štampe, čekajući svoj trenutak na nekoj od tih stranica. Ljudi nestaju u moru gluposti, u moru promašaja, u moru želje da budu nešto što nisu, niti za čim treba da žude. Ko god želi da od nas napravi robote koji su napravljeni od svega lažnog, neće mu to još poći za rukom, ima i onih koji misle, koji vide i drugu stranu. Ima onih koji će kao nekada najaviti spektakl, i koliko god bilo teško nasmijati nas i poslati snažnu poruku.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …