Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od kolovoz, 2017

A sada, spektakl!

A sada spektakl, dobro poznate i urezane riječi u glavi jednog malog stvorenja, koje je još kao dijete gledalo Top listu nadrealista. Epizode snimljene na starim kasetama, koje su tada bile vrhunac tehnologije, barem kod nas zaostalih Balkanaca, dijete je gledalo proročastva koja su se već polako krenula ostvarivati. Svakim novim danom sve je bilo više toga u stvarnosti, i ubrzo su sav onaj smijeh i radost postali tuga i jad života na Balkanu, poslijeratnog života, koji je po svjedočanstvima starijih mnogo gori nego onaj život koji su vodili za vrijeme rata, dok su im glave bile u torbi, dok nisu znali da li će biti živi sljedeće minute, a kamoli sljedećeg dana. Sada se zna, biće svi živi barem još nekoliko godina, ali neće imati ništa, možda ni za hranu. Pa je muka još gora, primoran da živiš, a nemaš život dostojan čovjeka. I tako stalno, samo u krug, iz dana u dan sve gore, a nikog nije briga. I da jeste nema sada pomoći. Gledamo na svim mogućim ekranima kojim nas bombarduju luksuz…

Pogrešna ženstvenost

Zabrinjavajuća stvar koju sve više primjećujem oko sebe jeste novi način ponašanja osoba muško pola. Kao da je svaka osoba ili izgubila bilo koju odliku muškosti ili postala teški nasilnik i psihopata, koji je po čitav dan u teretani, i sprema se za okršaj, ne sa osobom ravnoj sebi, već sa sićušnom slabašnom djevojkom, koju već dovoljno maltretira. Još više me zabrinjava, što su svi toliko hladi prema čitavoj situaciji i kao da ni ne primjećuju šta se dešava. Eventualno ponekad se neko požali na nasilje nad ženama, spomene se dva-tri puta godišnje radi reda, i to je sve. Mene interesuje samo dokle ćemo moći ovako i do kada muškarci koji su odlučili da neće biti lažni nabildani alfa mužjaci, postajati sve više žene. Naravno da ženska osoba očekuje da je neko razumije i da shvata i neke njene ženske probleme, ali za takve stvari služe drugarice. Sada ću ja opet biti zatucana, jer eto ne podržavam to što muškarac provodi sate i dane u kozmetičkom salonu, jer eto za mene to baš i nije neš…

Katarza 21. vijeka

Potrošimo sat ili dva, možda čak i tri, potrošimo na nešto što nam ne treba, na neku našu dosadu, na ljudsku glupost. Ne jednom, ne ponekad, možda ne ni svaki dan, ali ipak prečesto. Danas malo ko može i zna da cijeni dragocjeno vrijeme. Danas malo ko zna bilo šta da cijeni što nije brojka na računu. Malo smo zastranili, previše olako shvatamo neke stvari, pa tako i naše vrijeme. Niko i nikada nam neće moći nadoknaditi silno vrijeme koje gubimo na nepotrebne stvari. Ne vrijedi naših sat-dva da se potroši na gledanje glupog filma, još manje mi je jasno to što su ljudi dane, možda čak i mjesece trošili da stvore taj film, ili knjigu, ili bilo šta. Nije naše vrijeme vrijedno trošenja i bacanja u prazno. Možda nam je sada to nebitno, mladi smo, koga briga. Mogu sebi priuštiti da mi čitav dan bude dosadno, je li tako? Mnogima je to postalo pravilo. Lakše je sjediti i gledati u plafon čitav dan, lakše je gledati neki rijaliti, lakše je gledati dosadni glupi holivudski film koji je isti kao …

Lažni život

Ponekad se zapitam ko nije normalan, ja ili ostatak svijeta. Neki logični zaključak bi bio da je do mene, jer ne može biti do ostatka svijeta, do toliko ljudi, a da je samo jedna osoba u pravu. Ali opet ponovo, šta sam ja toliko pogriješila što ne želim da budem dio ovog rijalitija od života. Očigledno je da neki ljudi previše žive u nekom zamišljenom svijetu, željni samo tuđe pažnje sa potrebom da se sve vrti samo oko njih. Ljudskost, empatija… to smo odavno zaboravili. Danas svi izgledaju i ponašaju se kao da su u nekom rijalitiju, rade gluposti, javno se sramote samo da bi privukli malo pažnje, da bi svojih pet minuta dobili, i na kraju dana ostatak svijeta će ih samo ismijavati. Isti taj svijet je postavio takva pravila života, da neko mora da se prosipa i sramoti, da se spušta na najniži nivo, da bi bio primjećen. U takvom svijetu ni ne želim da budem primjećena. Niti oni zaslužuju moju pažnju, niti sam ja vrijedna njihove. Danas ljude ništa nije sramota. Svima imponuje da svi gl…

Korak, dva unazad

Stalno slušam kako se nešto očekuje od mene. Gledam kako drugi ispunjavaju ono što se od njih očekuje, preko svoje volje. Svaki dan samo tuđi život, i to im je nešto čime se hvale, jer će okolina reći da su uspješni ili ne. Nekako čovjek ne može da se odvoji od tog mišljenja okoline, i jednostavno se to pretvori u čitav njegov život. On postaje rob, postaje neko ko samo udovoljava drugima, ali sebi nikad. Htio bi ponekad, volio bi ponekad, ali nešto kao mu ne da. Nešto ga drži u poslušnosti, nešto ga čuva. Krenu, pa se vrate nazad. I uvijek ostanu tu, uvijek ostanu na istom mjesto. Meni su uvijek bili dosadni ti životi, jednolični, dosadni. Identično svaki dan, ne znam kako to ikome može biti interesantno, i zašto neko pored svega pristaje na to. Ja ne bih nikad pristala. Znam još šaku jada onih koji ne bi. Ostali se svi prilagođavaju. Da li je to potreba za nekim velikim sumama novca, za koje vjeruju da će zaraditi ako upišu određeni fakultet i zatim krenu dalje tim putem, neka sigur…

Sezona skupih stvari i jeftinih ljudi

Kao i svako ljeto, pa tako i ovo, bilo je idealna prilika da svako pokaže čime raspolaže. Naravno može se pokazivati i hvaliti čitave godine, ali ipak nekako je ljeto rezervisano i za one  koji nisu u takvoj mogućnosti tokom drugih godišnjih doba. Međutim kako god da bude, uvijek je svima ljeto najbolja prilika da se dokažu. Još prije nego što ijedna zraka ljetnjeg sunca dodirne kožu, oni će uveliko pokazivati svoja preplanula tijela (računa se za oba pola, pošto danas muškarci idu mnogo više u solarijum nego žene), ali to nije dovoljno da se impresioniraju svi pratioci na nekog društvenoj mreži. Mora se širiti, mora se napredovati. A kakav je bolji napredak od ljetovanja u Crnoj Gori. ako tamo ljetujete onda ste uspjeli u životu. Naravno biće i onih malo srećnijeg novčanika koji će otići malo dalje. Nisam ljubomorna, i neka putuju ljudi, neka uživaju. Ali postoji jedan drugi problem. Oni gdje god da odu otišli su radi oznake na facebook-u, da se vidi da su bili. Šta god da im čovjek …

Starletizacija

Gdje god pogledam samo gole guzice i prazne glave. U to nam se svijet pretvorio. Ljudi masovno jauču ako im se na trenutak prekinu njihove omiljene obrazovne emisije u vidu “Zadruge”, “Farme”, “Parova” i sličnih, kojima ni ne znam više imena. Nisam dovoljno izučila škole za tako težak posao. Svi oni znaju i ko su glavni akteri tih emisija, koji na taj način stiču ogromnu popularnost, a i novac. Ovi s druge strane ekrana ne dobijaju ništa. Ali izgube i ono malo pameti što su imali (ako su imali).
Napredujemo, ali unazad
Napredak našeg društva se može samo naopako posmatrati, tako može samo i postojati. Ovdje je glavna promocija onog najgoreg iz našeg društva. Svi će znati ko su raznorazne starlete (prostitutke) i slične pojave na estradi, koja odavno nije estrada, već javna kuća koja se svakodnevno prikazuje na televiziji. Imamo mi i talenata raznoraznih, od najmlađih koji svojim vještinama čine da nam zastane pamet, do onih starijih koji su u nekim krugovima itetako poznati, ali samo u…

Nasilje svakodnevice

Od osam do četiri, ili još gore, ne znate tačno radno vrijeme, jer ste obavezni da ostanete duže, naravno da vam neće biti plaćeno. Naravno da vas niko neće pitati ni kako ste. Nećete ništa imati od toga, osim glavobolju kada dođete kući, ili samo stresan radni dan. To je sve što se može očekivati, a danas to očekujemo svaki dan. Na sve druge stvari smo zaboravili. Ne mogu nas u potpunosti kriviti, jer nije u sve samo naša krivica. Ali ima i našeg promašaja u tome. Svaki dan isto, svaki dan proživljavamo juče, na potpuno isti način, sa istiim problemima, koje se ne trudimo uopšte da riješimo. Ili nemamo vremena za to. Čak i kad imamo, jednostavno nemamo volje. Zašto? Pa ko bi nakon jednog dosadnog sivog dana na poslu, i milion obaveza, problema, i to uglavnom ne vaših problema, već tuđih, za koje čak niste ni odgovorni, ali neko iznad vas očekuje da ćete ih riješiti. I tako stalno. Nije ni čudo što je čovjek zaboravio na samog sebe, što nema više ni snage ni volje da nešto drugačije r…

Nema mjesta za drugačije

Ako ti je do riječi čitaj, ako ti je do muzike slušaj je. Odavno me muči jedan problem. A naš narod kakav i jest, nikad mu se ne može udovoljiti. Uvijek nešto fali. Ako kažeš da slušam neku muziku za koju oni nisu čuli odmah si neka sekta, ili narkoman. A može i oboje. To mi je uvijek najdraža solucija.
Mladalačka neshvaćenost
Kao jedna specifična pojava odlučila sam da tu tradiciju i nastavim za svoj osamnaesti rođendan, koji je bio, bogami davno, ali ja to stavim sve prije nekoliko dana. Da ne padam u depresiju bez razloga. Naravno tu se okupi famija, komšije, kumovi, društvo i koje voliš i koje moraš pozvati jer eto tako neka kultura nalaže. Onda naravno jedemo svi, pijemo, slušamo ove naše muzičke hitove uz koje čaše razbijaju po kafana, i penje se na stolove. Sve je to odlično dok rade gosti. Slavljeniku je zabranjeno, jer on mora biti oličenje kulture, finog ponašanja itd. Ipak je tu i rodbina i komšije, pa da se sutradan ne priča šta je radio. Naravno ja, da majku oslobodim sram…

O, vrli novi svijete, koji u sebi imaš takve ljude...

Veoma poznate riječi za one koje čitaju, potpuno nepoznate za onu drugu grupu. Dobri stari Oldos Haksli sa Vrlim novim svijetom, koji nam je samo pokazao kako će to izgledati nešto kasnije, u odnosu na ono vrijeme kada je on živio, a kada već polako započinje ta nova era bolesti ljudskog uma i društva. Za mene je to neodvojivo od Orvelove 1984. koja najavljuje sličnu situaciju, samo kroz oči drugog posmatrača, sa sličnim idejama, ali nekim malo drugačijim ostvarenjem istih. Ali jedno je sigurno, da sada živimo skoro u potpunosti u spoju Orvelovog i Hakslijevog svijeta. U spoju najgorih mogućih stvari, koje je mogao da iznjedri jedan um, ali nikako slab i neodlučan. Za takve ideje potreban je genijalan um, ali u isto vrijeme i veoma bolestan, da bi se stvarno ostvarila svaka bolesna ljudska zamisao. To i jeste najveća greška čovječanstva, što čovjek ne zna da odustane od svojih ludih zamisli, dok ih ne ostvari. A one su uglavnom kobne za ovaj naš svijet, a najviše po nas same. I tako i…