Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od kolovoz, 2017

A sada, spektakl!

Danas na skoro svaki sadržaj imate roditeljsku kontrolu. Nije primjeren sadržaj za mlađe od osamnaest, od petnaest, od dvanaest… Kod nas to nije bilo. Za nas je sve bilo primjereno. Danas vjerovatno ne bi djetetu pustili Top Listu Nadrealista, a nama je to bila glavna zabava. Na kasetama, nasnimljene sve epizode, pa udri, po čitave dane. “A sada, spektakl.” I dalje mi te riječi malo, malo pa iskoče negdje u glavi. Ostalo je urezano. Klinka, pa sam mislila da je to neka smiješna emisija i da je jedini cilj da nasmije gledaoca. Voljela bih da i sada mogu to misliti. Kad pogledam poneku epizodu, krenem da se smijem, a onda me pogoditi. I više nije smiješno. Tragično je. I sad mi je krivo što ne mogu nikako vratiti ona stara vremena gdje je bilo zanimljivo. Veselo. Gdje mi je uljepšavalo dan. Jer sad me tjera da mislim. Možda malo i previše. Prokleti proroci. A mi i dalje, godinama poslije živimo u takvom svijetu. Osjećamo na našoj tankoj blijedoj koži. Sve te naivne stvari, gdje se kao n…

Pogrešna ženstvenost

Stanje je krajnje zabrinjavajuće, jer svakog dana srećem “muškarce” koji nose uže stvarčice od mene. Počinjem misliti da je svaka muška osoba izgubila sve odlike muškosti, a ono malo što je preostalo okarakterisani su kao nasilnici i psihopate. Naravno ima onih koji to stvarno i jesu, pa će čekati okršaj sa svojom sićušnom ženom kod kuće, a ne sa nekim ravnim sebi. Mene samo interesuje dokle će ovakav trend trajati? I zašto uopšte imamo takav trend, da se više ne zna nikakva razlika između muškaraca i žena?
Stanem tako, zagledam se, i nisam najsigurnija šta je. Muško? Žensko? Nešto treće? Danas svakako imamo širok izbor, pa ni ne možemo nikad biti sigurni. Sve u svrhu stvaranja nekog novog pola ili čega već nečeg neodređenog, aseksualnog. Jer u suprotnom naručavamo ljudska prava, narušavamo ovo, ono… Bla, bla. Samo prazne priče čujem oko sebe, ništa konkretno. Ne znači da nekog osuđuješ samo zato ako i dalje poštuješ neke tradicionalnije vrijednosti. Jer ovaj gubitak koji potenciramo u…

Katarza 21. vijeka

Vrijeme potraćimo na raznorazne gluposti. I onda na kraju dana nemamo vremena. Za sebe, za druge koji su nam važni, za milion drugih stvari koje su nam neophodne. Vrijeme je dragocjeno, ali mi smo to zaboravili, jer danas ništa više ne držimo na cijeni. Sve smo srozali do dna. Nemamo osjećaj da odredimo šta nam je prioritet i šta će biti bolje za nas da uradimo. Uglavnom olako sve shvatamo, ova brzina i promjene u našim životima dovode do toga da ni sami ne znamo u kakvom svijetu živimo. Ali s druge strane ni ne trudimo se da spoznamo. Kada ćemo malo vremena potrošiti na knjigu? Na kvalitetan film? Na drage ljude? Ili samo da kuckamo po telefonima? Lakše je, ne moramo misliti. A to volimo, kada je sve lako. Niko ne želi pretjerano da se muči. Zato ni ne znaju koliko se zadovoljstvo osjeća nakon muke, uskraćeno će ostati zauvijek. I to ličnim izborom. A sjećate li se onih trenutaka koji koliko god tragični bili u vama bude nešto, ni sami ne znate šta, ali treperi, nešto u vama treperi …

Lažni život

Ponekad se zapitam ko je ovdje lud? Ostatak svijeta ili ja? Logičan zaključak je da je u meni problem. Ali opet, nekako mi nisu ni dalje jasne neke stvari. Samo ne želim da budem dio rijalitija od života. Mnogi ljudi previše žive u nekom zamišljenom nerealnom svijetu, valjda tako lakše prihvataju tužnu stvarnost. Svi su željni tuđe pažnje i da se čitav svijet vrti oko njih. Ljudskost, empatija… ma kome to još treba. Samo nam probleme pravi. Samo javno sramoćenje i lajkovi, tako se prodajemo. Oni koji stvarno zaslužuju pažnju nikad je neće dobiti.
Danas pojam sramote ne postoji. Sve je dopušteno. Pa zbog toga mnogo toga nije ni zanimljivo više. Zato iz dana u dan pokušavamo da nadmašimo sami sebe sa novim glupostima. Više ne znam da li je smiješno ili treba da se zgražavamo. Ali se i dalje sve radi za komadić instant slave. Ne mogu se tu kriviti pojedinci koji to žele. Već društvo koje nas uništava, koje to zahtijeva od nas ako želimo da preživimo. Danas ne treba talenat, sposobnost, r…

Korak, dva unazad

Očekivanja. Svi imaju neka očekivanja, ali rijetko od samih sebe. Uglavnom se nešto očekuje od drugih. Svi od vas očekuju da uradite to, to i to, tada i tada, na taj način. I sve što ispadne iz te njihove bolesne zamisli, je pogrešno. Dok se živi po šablonu, gdje je vrijeme za život? Zašto se toliko bojimo svijeta, sebe? Uporno nas neki strah drži pod kontrolom da pokušavamo ispuniti sva ta očekivanja. Protiv sebe, protiv onog što želimo. Ako očekuju da radite to i to, vi to i radite. A vaši snovi? Gdje su? Negdje tamo, stoje zakopani, zaboravljeni. Tuga je sve veća, kao i bol. Ostajete zatočeni u nekom čudnom svijetu, ne snalazite se tu, jer tu ni ne pripadate.
Zašto se prilagođavati svemu što nam nametnu. To nije najbolja opcija za nas. Koliko god se vodili time da stariji znaju bolje, da imaju više iskustva, nažalost, često se ispostavi suprotno. Ponekad treba da slušamo sebe. Ono što želimo. Ono što hoćemo da uradimo. Zašto da se prilagođavamo svijetu koji nam se ne sviđa? Zar će …

Sezona skupih stvari i jeftinih ljudi

Kao i svako ljeto, samo je još jedna prilika da svako pokaže čime raspolaže. Nema se dovoljno da se pokazujete tokom cijele godine. Čak i prije prvih ljetnih zraka sunca trebice će se krenuti skidati i pokazivati svoja svježa preplanula tijela. U posljednje vrijeme, to rade i muškarci. Morali su nedostatak vojnog roka nadoknaditi. Ipak sve je to samo početak. Jer nije to dovoljno da zadivite pratioce na društvenim mrežama. Može to bolje i više. Zato nas onda očekuje val slika sa ljetovanja iz Crne Gore. Ako uspijete tamo otići na more, uspjeli ste u životu. Poneki, malo dubljeg novčanika (iako vam i za običnu Crnu Goru treba bruka novca), otići će malo dalje. Tek koliko će oni pometnje napraviti u komšiluku, o tome se ne može ni govoriti. Naravno i da odu u toalet, moraju se označiti da se zna gdje se to nalazi. I da oni imaju malo deblji novčanik, jer čemu sve bez toga?
Odete na putovanje da se slikate i označite na slici. Naravno. To je uvijek i bio smisao putovanja. Zaboravićemo na …

Starletizacija

Rijaliti program mjesto obrazovnog, tako možemo opisati trenutno stanje. Krene potpuna pometnja ako samo na trenutak bude prekinut neki od takvih programa. A da ovamo što propadaju vrhunska djela umjetnosti, tu se niko neće ni štrecnuti. Bitno je da se gledaju ovi “zabavni” sadržaji, a da njima tamo s druge strane ekrana padaju novčanice. Samo mi nikad neće biti jasno šta je ljudima tu zabavno?
Unazad, i samo unazad
Dok se u svijetu priča o napretku, kod nas se isto ponekad spomene. Uzaludno. Nema kod nas napretka dokle god je neka starleta na sajmu knjiga popularnija od najvećih umova svijeta. Takvo je vrijeme došlo, svako i sa malo pameti može da se zatvori u četiri zida i da ćuti. Jer van tih zidova jedina šansa jeste da budete estradna ličnost, šta god to značilo. Jer danas je svako takva ličnost, iako nema nikakvo zanimanje, niti ništa ne radi. Zanimanje im je da su učesnici nekog rijalitija. Divno, sigurno su im bile potrebne visoke škole za to.
Trovanje mozga
Najgori oblik trovan…

Nasilje svakodnevice

Od osam do četiri. Svakoga dana. Svaki korak isti kao prethodni. Svakog dana i ostajete duže na poslu, isto svakog dana. Identično. Žmireći hodate kroz život. Ni osmijeha, ni sreće. Čak ni tuge više nema. Samo još ostaje glavobolja koja udari kad stignete kući. Mučnina od jučerašnjeg dana, koji smo proživjeli i danas, i sutra ćemo i tako sve do kraja života. Zar je to vrijedno? Volje je sve manje i za taj već dobro upamćeni dan, a kamoli za neku promjenu. Možda je tako i lakše. Svi žele jednostavan život, pa onda odaberu ovakav put. Niko ne pokušava više ništa. Ni trunke da se promijeni život. I lako je stalno komšijsku travu zalijevati, dok je ona ispred vaše kuće spržena. Lakše se tuđom mukom zabaviti nego svoj životi pokušati promijeniti. Svaki novi korak, koji se poklapa u milimetar sa onim od juče, u isto vrijeme, na istom mjestu, je samo još jedno ubistvo u nizu. Ubistvo kreativnosti, ljepote, života. Ubistvo svih nas. Ostajemo u jednoličnom sivom svijetu, od kojeg očekujemo dug…

Nema mjesta za drugačije

Ako ti je do riječi čitaj, ako ti je do muzike slušaj je. Odavno me muči jedan problem. A naš narod kakav i jest, nikad mu se ne može udovoljiti. Uvijek nešto fali. Ako kažeš da slušam neku muziku za koju oni nisu čuli odmah si neka sekta, ili narkoman. A može i oboje. To mi je uvijek najdraža solucija.
Mladalačka neshvaćenost
Kao jedna specifična pojava odlučila sam da tu tradiciju i nastavim za svoj osamnaesti rođendan, koji je bio, bogami davno, ali ja to stavim sve prije nekoliko dana. Da ne padam u depresiju bez razloga. Naravno tu se okupi famija, komšije, kumovi, društvo i koje voliš i koje moraš pozvati jer eto tako neka kultura nalaže. Onda naravno jedemo svi, pijemo, slušamo ove naše muzičke hitove uz koje čaše razbijaju po kafana, i penje se na stolove. Sve je to odlično dok rade gosti. Slavljeniku je zabranjeno, jer on mora biti oličenje kulture, finog ponašanja itd. Ipak je tu i rodbina i komšije, pa da se sutradan ne priča šta je radio. Naravno ja, da majku oslobodim sram…