Za sve ljubavi koje više nikada nećemo vidjeti

Kao svako žensko, sve me živo interesuje i sve moram znati. I saznam. Što je najgore od svega, nađem i ono što niko nikad nije mogao naći. Bila bih jako poštovana u raznim obavještajnim službama, kada bi bili svjesni kakve sve informacije mogu naći. Ali ipak nisam ni ja svemoguća. Ima tu nešto što uvijek ostane tajne, bude tu na trenutak i nestane. Pa ko zna možda se opet nekad sretnemo.

U nekim tinejdžerskim danima, kako se to sad popularno naziva, mislila sam da je to samo dio tog perioda i da ću kada zvanično budem odrasla osoba prerasti takve stvari. Da ću se kao zvanično odrasla osoba lakše odlučivati za jedno ili drugo, ili čak i treće… Mislila sam da život postane lakši jer si odrastao i trebalo bi da znaš više stvari i lakše da upravljaš svojim životom. Sad sam svjesna u kakvoj sam zabludi bila. Ništa ne bude lakše. Samo se još više zakomplikuje. A neke sitnice koje mi olako povežemo s pubertetom, su zapravo sastavni dio naših života i s njima ćemo se susretati dok smo živi. Jer uvijek će nas nešto peckati u stomaku, uvijek će mašta moći da proradi. Naravno, kod nekog manje, kod nekog više.

Dok smo djeca to nam je normalno, pa nas nije sramota ni reći, ali kasnije polako počnete da se osjećate kao luđak i bojite se osuđivanja. Reći će vam da ste nezreli, da ste ovakvi, da niste normalni, a onda se zabrinete za svoj status u društvu jer je danas to nešto oko čega se svi brinu. I baš zbog toga što će većina vas i sa dvadeset, i trideset, pedeset… godina ćutati o ovome, pa će vam na kraju biti žao, ja želim da odam počast svim ljubavima svih ljudi ovoga svijeta, koje su trajale samo na trenutak dok bi bili u mogućnosti da odšmekamo tu dotičnu ljubav našeg života. A onda nakon toga bismo je arhivirali tamo gdje su i drugi otišli, jer vjerovatno ni ovu ljubav više nikada vidjeti nećemo. Postoji mogućnost da čak i ako je vidimo, da se nećemo prepoznati.

Milion puta u školi sretnete nekog, a ne znate ni kako se zove. I gledaćete ga. Sačekaćete i veliki odmor, upratićete nakon nekoliko dana gdje on ide, kuda se kreće, pa i vi slučajno tuda, pa se slučajno sretnete, sve je to divno i krasno, nema ni na filmu. Ali onda kad se vi upoznate sa svim tim, ohladite od nje/njega. Postane nebitan. I koliko god da vam je žao što niste svoje nesuđene ljubavi upoznali, treba da budete i srećni iz istog razloga, jer da jeste velike su šanse da biste se opasno razočarali. Ovako je barem ta kratkotrajna uspomena lijepa, i dalje vas bocka, i dalje vam daje neku snagu i polet. Razočarenje vam nikad to ne bi moglo donijeti. I čak i kad vam krene loše, i kad nema nigdje ništa, vi imate tu svoju nesuđenu ljubav, s kojom u svojoj mašti imate i djecu i unuke. Tu ste srećni, u toj svojoj maloj zamišljenoj zoni.

Koliko puta se samo meni desilo da se zaljubim u nekog dječaka koji sjedi pored mene u busu. A busom se po gradu vozim maksimalno dvaput godišnje. Pa čak i ako je on stalno na toj relaciji, male su šanse da ću ga opet vidjeti, ili ne daj Bože da će biti nešto od toga. Ali eto, uvijek ćemo imati taj jedan trenutak, kratak, u neku ruku i beznačajan, ali ipak samo naš. Zbog toga odrasla osoba nikom ništa neće reći, jer nakon toga će svi misliti da joj treba stručna pomoć, a u suštini svi to živimo. Zbog tog osjećam potrebu da se ipak negdje i nekako svi oni spomenu, ti naši, koji nam nisu bili suđeni. Oni traže svoje mjesto na ovom svijetu, pa eto bar ćemo im ga ovdje stvoriti, kada nisu imali realne šanse u našim stvarnim životima. I to nije njihova krivica, niti naša. Jednostavno vrijeme i mjesto nisu bili za takvo što.

Koliko puta ste se vozili pokretnim stepenicama u nekom tržnom centru? Ne može se ni izbrojati. I ako neko kaže, da na tim stepenicama nikada nije sreo nijednu potencijalnu ljubav svog života, ne da laže sve oko sebe, već i samoga sebe. Htjeli priznati ili ne, znate da sam u pravu. Ja sam jedno vrijeme razmišljala da prestanem ići pokretnim stepenicama, jer se nije moglo izdržati više. Što je previše, previše je. Nekad se i tu treba povući granica. Ja gdje god se okrenem, ima neki moj budući muž, sa osmišljenim životom da meni valja, jer velike su šanse da njegov stvarni život ne bi baš odgovarao mom.

Eto i džaba sad svima nama što smo neke odrasle, fine, dobre osobe, pa se mi kao tu ponašamo, pa smo ozbiljni, pa smo ovakvi, pa onakvi, kad smo i dalje ona jadna dječica u duši koja ne mogu izaći na ulicu, a da ne sretnu pedeset srodnih duša. To sve ostaje u našoj mašti. I tu i treba da bude. Da su svi oni u stvarnosti, onda bismo već imali problem. Ali ima mnogo čari u tim nekim neostvarenim željama, u stvarima o kojima ne znamo ništa. Kada bismo prešli sve barijere, sve bi ostalo prazno i golo, i više ne bismo imali ništa. Ovako barem imamo tu žaoku u nama, koja će nas uvijek podsjećati na nekog, koga smo vidjeli jednom u životu, tek na nekoliko trenutaka, u koga smo se zaljubili isti momenat kad smo ga sreli, a sljedeći već zaboravili da smo ga i vidjeli. Nije sramota i kao odraslo osoba maštati i biti srećan u svom izmišljenom svijetu. Svima nama treba ponekad bijeg od ove surove stvarnosti, jer tu nemamo skoro ništa, a u tom našem drugom svijetu, imamo sve što nam treba. Ali mi ljudi, jadni kao i uvijek, i tu ćemo neki problem sebi smisliti, čisto da ne bude dosadno.


Međutim, kako god da mi živimo i šta god da priznamo sebi ili drugima, ipak treba pozdraviti sve naše ljubavi koje više nikada nećemo sresti, ali koje će nas čekati kada u trenutku dosade, odlutamo koju planetu dalje.


Коментари