Preskoči na glavni sadržaj

Za sve ljubavi koje više nikada nećemo vidjeti

U prolazu, u busu, u nekom drugom gradu, u prodavnici… milion je mjesta gdje neprestano srećemo nove ljude. A samim tim se potencijalno možemo i zaljubiti tek tako, u prolazu. Koliko puta se desilo da nam neko uistinu zapne za oko, na primjer negdje dok smo stotinama kilometara daleko od svoga doma, i znamo da ga više nikada nećemo vidjeti. Ipak nam bocka maštu. Šta ako? Uvijek postavljamo to pitanje, u raznim situacijama. Pa tako i u ovakvoj. U svom gradu možete slučajno u busu naići na nekog, gledati ga petnaestak minuta, a onda vidiš da izlazite na različitim stanicama. I možda on više nikada ne uđe u taj bus.

To su dječje gluposti, barem tako kažu. Kao klinci smo se zaljubljivalu u likove iz filmova, knjiga, u neke odrasle ljude koje smo viđali usput. Svašta je tu bilo. Ja sam se zaljubila i u lika iz crtanog. Imali smo zamišljene drugare, a i one prave. I sada kad smo odrasli biće drugačije. Nema više tih luđačkih ideja, ali ipak ima. Samo rijetko ko prizna, jer će nas gledati čudno. Misliće da smo pošašavili. A takve stvari nikad ne napuštaju jedno ljudsko biće sa emocijama. To nisu prave ljubavi, to su male gluposti našeg mozga, gdje nas neko na trenutak privuče. I taj osjećaj je veoma lijep. Čak i ako znate da je to samo tih nekoliko minuta i nikad više. Iako postoji šansa za dalje, mi je u startu prekidamo. To je samo tad. Tih nekoliko trenutaka, dok se vozimo busom, dok nam još nije nestao lik niz ulicu. Ne želimo da upoznamo. U tom trenutku imamo iluzije o toj osobi. On je onakakav kakvim smo ga zamislili, i takav treba da ostane. Svaki realan kontakt će srušiti sve to. Nakon toga ostaje razočaranje koje uvijek prati ljubav. Ali u tim stvarnim ljubavima uvijek nađemo način da idemo dalje i da volimo. Ovdje nema mjesta za to. Čar je u tome što traje tad, i više nikad. Možda se ponekad samo sjetimo nekog lijepog lica u koje smo bili zaljubljeni koji minut. Sjećamo ga se s osmijehom. Drugačije ni ne može.

I dalje je predivno. Uvijek ostaje onaj osjećaj u stomaku. Onaj lijepi, uzbuđujući. Uvijek ostaje otvoreno pitanje, šta ako bi se opet sreli? Zašto se ne bi nešto stvarno izrodilo iz slučajnog susreta? Šta ako ovo? Šta ako ono? Gomila pitanja, neodgovorenih. A najteže je kada ne možemo nijedan konkretan odgovor dati na pitanje. Ali takav je čitav život. Gomila neodgovorenih pitanjima, sa kojima moramo nastaviti dalje. Nekad poželimo da nije tako, da nismo primjetili taj hladni pogled pored nas. Poželimo mnogo toga. Ali je lijepo s vremena na vrijeme, iako je i bolno. Čudni su ti momenti. Ponekad čak i previše. Milion stvari izmiješano, toliko da više ni ne znamo šta osjećamo. Ali postoji nešto čarobno. Nešto što nas čuva od toga da zauvijek postanemo stari i bezosjećajni. Nešto što nas vraća u djetinjstvo, u nešto lijepo.


Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…