Preskoči na glavni sadržaj

Za sve ljubavi koje više nikada nećemo vidjeti

U prolazu, u busu, u nekom drugom gradu, u prodavnici… milion je mjesta gdje neprestano srećemo nove ljude. A samim tim se potencijalno možemo i zaljubiti tek tako, u prolazu. Koliko puta se desilo da nam neko uistinu zapne za oko, na primjer negdje dok smo stotinama kilometara daleko od svoga doma, i znamo da ga više nikada nećemo vidjeti. Ipak nam bocka maštu. Šta ako? Uvijek postavljamo to pitanje, u raznim situacijama. Pa tako i u ovakvoj. U svom gradu možete slučajno u busu naići na nekog, gledati ga petnaestak minuta, a onda vidiš da izlazite na različitim stanicama. I možda on više nikada ne uđe u taj bus.

To su dječje gluposti, barem tako kažu. Kao klinci smo se zaljubljivalu u likove iz filmova, knjiga, u neke odrasle ljude koje smo viđali usput. Svašta je tu bilo. Ja sam se zaljubila i u lika iz crtanog. Imali smo zamišljene drugare, a i one prave. I sada kad smo odrasli biće drugačije. Nema više tih luđačkih ideja, ali ipak ima. Samo rijetko ko prizna, jer će nas gledati čudno. Misliće da smo pošašavili. A takve stvari nikad ne napuštaju jedno ljudsko biće sa emocijama. To nisu prave ljubavi, to su male gluposti našeg mozga, gdje nas neko na trenutak privuče. I taj osjećaj je veoma lijep. Čak i ako znate da je to samo tih nekoliko minuta i nikad više. Iako postoji šansa za dalje, mi je u startu prekidamo. To je samo tad. Tih nekoliko trenutaka, dok se vozimo busom, dok nam još nije nestao lik niz ulicu. Ne želimo da upoznamo. U tom trenutku imamo iluzije o toj osobi. On je onakakav kakvim smo ga zamislili, i takav treba da ostane. Svaki realan kontakt će srušiti sve to. Nakon toga ostaje razočaranje koje uvijek prati ljubav. Ali u tim stvarnim ljubavima uvijek nađemo način da idemo dalje i da volimo. Ovdje nema mjesta za to. Čar je u tome što traje tad, i više nikad. Možda se ponekad samo sjetimo nekog lijepog lica u koje smo bili zaljubljeni koji minut. Sjećamo ga se s osmijehom. Drugačije ni ne može.

I dalje je predivno. Uvijek ostaje onaj osjećaj u stomaku. Onaj lijepi, uzbuđujući. Uvijek ostaje otvoreno pitanje, šta ako bi se opet sreli? Zašto se ne bi nešto stvarno izrodilo iz slučajnog susreta? Šta ako ovo? Šta ako ono? Gomila pitanja, neodgovorenih. A najteže je kada ne možemo nijedan konkretan odgovor dati na pitanje. Ali takav je čitav život. Gomila neodgovorenih pitanjima, sa kojima moramo nastaviti dalje. Nekad poželimo da nije tako, da nismo primjetili taj hladni pogled pored nas. Poželimo mnogo toga. Ali je lijepo s vremena na vrijeme, iako je i bolno. Čudni su ti momenti. Ponekad čak i previše. Milion stvari izmiješano, toliko da više ni ne znamo šta osjećamo. Ali postoji nešto čarobno. Nešto što nas čuva od toga da zauvijek postanemo stari i bezosjećajni. Nešto što nas vraća u djetinjstvo, u nešto lijepo.


Popularni postovi s ovog bloga

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…