Preskoči na glavni sadržaj

Za dobar glas i tužan kraj

Neočekivana i tužna vijest o nesrećnom kraju jednog poznatog pjevača i člana benda, ostavila je još jedan dubok trag na ljude širom planete, bez obzira kojoj sferi života pripadali. Svjedoci smo da posljednjih nekoliko godina mnogi umjetnici, koji su svoje ime izgradili na radu i trudu, a ne na nekoj instant slavi, nas polako napuštaju. To je pomalo zabrinjavajuće za ovaj svijet, jer nam prijeti da ostanemo bez pravih umjetnika koji su ga uljepšavali, ali ne samo svijet, već i naše svakodnevne dosadne živote, bez obzira da li su to radili kroz pjesmu, glumu ili na neki drugi način, bili su ipak nešto čemu bismo se obradovali.

Mnoga od velikih imena odu s ovog svijeta u ne tako poznim godina, štaviše pripadaju nekoj prvoj, mlađoj polovini života. Tako imamo i klub 27, to su sve izuzetno mladi, a još više talentovani ljudi koji su nas ostavili kada je tek trebalo da nastave da grade svoje ime. I ako je ono što su ostvarili i ostavili nama tek bio početak, šta bi tek bilo poslije? Ali nažalost to nikada nećemo moći vidjeti, ili čuti. Ipak ostalo je toliko toga, ne samo savremenicima, već i mnogim narednim generacijama. Neke stvari ljudi jednostavno ne mogu da zaborave i izbace iz života. Svaka nova generacija će morati barem nešto da zna o njima, jer su to ipak ljudi koji su obilježili ovaj svijet.

Iako nije imao samo 27 godina, u današnjem vremenu njegovih 41 je isto mladost. I pred njim je bilo još mnogo toga. Mogao je još toga da postigne zajedno sa bendom, i da još po ko zna koji put pokaže čitavom svijetu zašto su oni svi zajedno toliko popularni petnaestak godina, i više. Međutim on je odlučio da više ne želi ništa od toga, i nestao. Ostavio je svijet da se samo prisjeća njegovog đavolski dobrog glasa i vriska po kojem je bio prepoznatljiv, i sa sigurnošču mogu reći da je to nešto što niko neće nikada moći da ponovi i uradio kao on. Ostavio nam je i mnoge pjesme, tačnije pjesme svoga benda koje je on pjevao tako da jednostavno ne biste mogli da se ne naježite.

Ali sada bih voljela da podijelim svoj susret s tim tužnim saznanjem. Inače sam kao klinka u osnovnoj školi, kada svi imamo neki svoj stil, umjesto da slušam turbo folk koji je i tada harao svijetom, uz sestru upoznala tehno muziku, kao i mnoge druge vrste elektronske muzike i jednostavno se zaljubila u to sve. Nije me interesovalo ništa drugo. Međutim nešto mi je bilo jako drago, a to se sve desilo igrom slučaja, jeste i sam Linkin Park.

Sjećam se da tada mnogi moji vršnjaci nisu bili čuli za MTV, a još manje mogli da imaju predstavu šta je to. Ja sam tada imala sve moguće MTV programe, a ne samo Adriu, koji je realno i najlošiji. Danas mi je MTV nešto jako omraženo, ali u to vrijeme je bio sasvim drugačiji odnos prema tom programu, puštali su dobru muziku na svim MTV programima osim na onom glavnom. Ostali koji su bili podijeljeni po žanrovima su prikazivali mnogo bolje stvari, ali danas ni toga nema više. Sjećam se jednog petka, na MTV-u je bio intervju sa Česterom Beningtonom, tačno u podne. I svake sedmice je bio intervju u to vrijeme sa nekim poznatim pjevačem ili članom nekog benda. Nisam pratila sve naravno, ali kada bi gostovali neki gotivni ljudi to nisam propuštala, pa sam često “bila bolesna” da bih ostala kod kuće da mogu pogledati samo tih pola sata. U trenutku kad sam pročitala vijest o njegovom nesrećnom kraju, i kada sam je postala svjesna, onda sam se sjetila tog intervjua, kako je u nekom crvenom džemperčiću pričao o budućim planovima benda i o tome kako prirpemaju novi album i mnogo novih stvari, mnogo koncerata, svega. Onda sam sjetila da više neće biti nikakvih planova, ni pjesama, ni koncerata. Jednostavno je sve završilo. Tako iznenada, tako odjednom, tako…

Sada me samo interesuje da li svi ljudi koji nečemu vrijede, ne mora ti biti umjetnost, ne moraju oni biti svjetski poznati, ali ljudi koji stvarno vrijede ovako u životu, zar svi oni moraju da odu i da nas napuste tek tako, bez pozdrava, bez objašnjenja, bez pripreme. Samo preko noći da iščeznu i očekuju da nećemo biti ljuti i da ćemo se ponašati sasvim isto kao prije.

Izgleda da se u ovom svijetu punom nepravde, najbolje stvari najkraće zadržavaju. Ali ipak to ne znači da oni nisu imali kvalitetne i ispunjene živote. Uvijek je bitniji kvalitet. Kakav je njegov život istinski bio, ili od bilo koga o kome se stalno piše, ne možemo znati. Nije to ono što mi vidimo na televiziji ili u novinama, to je nešto mnogo dublje i kompleksnije. A s druge strane upravo to što je svaki njihov korak opisan detaljno u svim novinama, na svim portalima… samo im pravi još veću štetu, i ponekad to jednostavno čovjek više ne može podnijeti. Šta se tačno desilo ovaj put, nećemo nikada saznati, ali barem nam uvijek ostaje ono što su svi oni ostavili svima nama, da barem na trenutak zaboravimo sve, i uživamo u djeliću savršenstva, kada nam je sve ostalo uskraćeno.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …