Za dobar glas i tužan kraj

Neočekivana i tužna vijest o nesrećnom kraju jednog poznatog pjevača i člana benda, ostavila je još jedan dubok trag na ljude širom planete, bez obzira kojoj sferi života pripadali. Svjedoci smo da posljednjih nekoliko godina mnogi umjetnici, koji su svoje ime izgradili na radu i trudu, a ne na nekoj instant slavi, nas polako napuštaju. To je pomalo zabrinjavajuće za ovaj svijet, jer nam prijeti da ostanemo bez pravih umjetnika koji su ga uljepšavali, ali ne samo svijet, već i naše svakodnevne dosadne živote, bez obzira da li su to radili kroz pjesmu, glumu ili na neki drugi način, bili su ipak nešto čemu bismo se obradovali.

Mnoga od velikih imena odu s ovog svijeta u ne tako poznim godina, štaviše pripadaju nekoj prvoj, mlađoj polovini života. Tako imamo i klub 27, to su sve izuzetno mladi, a još više talentovani ljudi koji su nas ostavili kada je tek trebalo da nastave da grade svoje ime. I ako je ono što su ostvarili i ostavili nama tek bio početak, šta bi tek bilo poslije? Ali nažalost to nikada nećemo moći vidjeti, ili čuti. Ipak ostalo je toliko toga, ne samo savremenicima, već i mnogim narednim generacijama. Neke stvari ljudi jednostavno ne mogu da zaborave i izbace iz života. Svaka nova generacija će morati barem nešto da zna o njima, jer su to ipak ljudi koji su obilježili ovaj svijet.

Iako nije imao samo 27 godina, u današnjem vremenu njegovih 41 je isto mladost. I pred njim je bilo još mnogo toga. Mogao je još toga da postigne zajedno sa bendom, i da još po ko zna koji put pokaže čitavom svijetu zašto su oni svi zajedno toliko popularni petnaestak godina, i više. Međutim on je odlučio da više ne želi ništa od toga, i nestao. Ostavio je svijet da se samo prisjeća njegovog đavolski dobrog glasa i vriska po kojem je bio prepoznatljiv, i sa sigurnošču mogu reći da je to nešto što niko neće nikada moći da ponovi i uradio kao on. Ostavio nam je i mnoge pjesme, tačnije pjesme svoga benda koje je on pjevao tako da jednostavno ne biste mogli da se ne naježite.

Ali sada bih voljela da podijelim svoj susret s tim tužnim saznanjem. Inače sam kao klinka u osnovnoj školi, kada svi imamo neki svoj stil, umjesto da slušam turbo folk koji je i tada harao svijetom, uz sestru upoznala tehno muziku, kao i mnoge druge vrste elektronske muzike i jednostavno se zaljubila u to sve. Nije me interesovalo ništa drugo. Međutim nešto mi je bilo jako drago, a to se sve desilo igrom slučaja, jeste i sam Linkin Park.

Sjećam se da tada mnogi moji vršnjaci nisu bili čuli za MTV, a još manje mogli da imaju predstavu šta je to. Ja sam tada imala sve moguće MTV programe, a ne samo Adriu, koji je realno i najlošiji. Danas mi je MTV nešto jako omraženo, ali u to vrijeme je bio sasvim drugačiji odnos prema tom programu, puštali su dobru muziku na svim MTV programima osim na onom glavnom. Ostali koji su bili podijeljeni po žanrovima su prikazivali mnogo bolje stvari, ali danas ni toga nema više. Sjećam se jednog petka, na MTV-u je bio intervju sa Česterom Beningtonom, tačno u podne. I svake sedmice je bio intervju u to vrijeme sa nekim poznatim pjevačem ili članom nekog benda. Nisam pratila sve naravno, ali kada bi gostovali neki gotivni ljudi to nisam propuštala, pa sam često “bila bolesna” da bih ostala kod kuće da mogu pogledati samo tih pola sata. U trenutku kad sam pročitala vijest o njegovom nesrećnom kraju, i kada sam je postala svjesna, onda sam se sjetila tog intervjua, kako je u nekom crvenom džemperčiću pričao o budućim planovima benda i o tome kako prirpemaju novi album i mnogo novih stvari, mnogo koncerata, svega. Onda sam sjetila da više neće biti nikakvih planova, ni pjesama, ni koncerata. Jednostavno je sve završilo. Tako iznenada, tako odjednom, tako…

Sada me samo interesuje da li svi ljudi koji nečemu vrijede, ne mora ti biti umjetnost, ne moraju oni biti svjetski poznati, ali ljudi koji stvarno vrijede ovako u životu, zar svi oni moraju da odu i da nas napuste tek tako, bez pozdrava, bez objašnjenja, bez pripreme. Samo preko noći da iščeznu i očekuju da nećemo biti ljuti i da ćemo se ponašati sasvim isto kao prije.

Izgleda da se u ovom svijetu punom nepravde, najbolje stvari najkraće zadržavaju. Ali ipak to ne znači da oni nisu imali kvalitetne i ispunjene živote. Uvijek je bitniji kvalitet. Kakav je njegov život istinski bio, ili od bilo koga o kome se stalno piše, ne možemo znati. Nije to ono što mi vidimo na televiziji ili u novinama, to je nešto mnogo dublje i kompleksnije. A s druge strane upravo to što je svaki njihov korak opisan detaljno u svim novinama, na svim portalima… samo im pravi još veću štetu, i ponekad to jednostavno čovjek više ne može podnijeti. Šta se tačno desilo ovaj put, nećemo nikada saznati, ali barem nam uvijek ostaje ono što su svi oni ostavili svima nama, da barem na trenutak zaboravimo sve, i uživamo u djeliću savršenstva, kada nam je sve ostalo uskraćeno.


Коментари