Preskoči na glavni sadržaj

Ne žuri djevojčice


Ne žuri. Svi smo mi imali 15 godina i znam da iz te tačke život izgleda drugačije. Čini ti se da te niko ne razumije. Ne razumiješ ni ti samu sebe. Privlači te šminka, glavna tema postaju dječaci, a sa druge strane zoveš mamu i tatu kada te noću uplaši sjenka grane koja se na vjetru pomiče ispod prozora. Ne znaš da li si odrasla ili si još dijete. Premlada si da bi imala slobodu i radila šta želiš, a prestara da bi ti se tolerisale neke stvari, te imaš sasvim dovoljno godina da budeš kažnjena. Ni tvoje tijelo nije na tvojoj strani. Hormoni se luče nevjerovatnom brzinom i upravljaju ponašanjem, pa i jedna pogrešna riječ roditelja izaziva demonstrativno napuštanje dnevne sobe i lupanje vratima svoje. Ni okolina se ne odnosi bolje prema tebi. Rastrzana si između onoga što žele roditelji, onoga što ti voliš i onoga što voli većina djece u školi. Nije lako uskladiti te tri često oprečne strane. Pa ne možeš da se ne zapitaš gdje si ti u tome svemu. Ko si ti? Šta želiš da budeš? O, da. Kao da sva ta zbrka koju imaš u glavi nije dovoljna, sada treba da odlučiš šta dalje sa životom. Koju srednju školu upisati i šta dalje. Tada ti se čini da je to najbitnija odluka koju ćeš ikada morati donijeti i da od nje zavisi ostatak tvog života. Ne vidiš tada da je to samo jedan od stepenika koji ćeš morati kaziti u životu. Da, život može biti poprilično okrutan kada imaš 15 godina, ali baš zbog svega toga nisi ni izbliza formiran osoba i ne bi trebalo da donosiš bilo kakve važne odluke. Tek si na početku pa bi to negdje trebalo da bude period učenja, sabiranja misli i polako formiranje sebe, upravo zbog ovoga me čudi današnji način života i vaspitanja. Nisam sigurna da li su se promijenili ljudi ili se promijenilo vrijeme od perioda kada smo mi bili djeca. U posljednje vrijeme često imam priliku da vidim jako mlade djevojčice jako kasno na ulici, u pratnji nekog dječaka. Sada već vjerovatno mislite da sam konzervativna i ne razumijem njihove godine, ali baš zbog toga sam i zabrinuta. Ljudi su danas jako opušteni, možda i više nego što bi trebali pa često budu uljuljkani u iluziju da se loše stvari dešavaju samo na filmovima negdje tamo u Americi, daleko od njih. Sa druge strane ih pritišću društvo i tehnologija da idu u korak sa njima, pa je to vjerovatno razlog što djeci daju veću slobodu nego što se to prije radilo. Ja to razumijem. Naravno da nećete svome djetetu uskratiti telefon, izlaske sa prijateljima, ali to se sve može uskladiti sa njegovim godinama. Skrenula sam sa teme, pa da se ovaj tekst ne bi pretvorio u tutorijal kako biti roditelj, moram da se vratim na ono o čemu želim da govorim, a to je pogled na društvo iz moje perspektive. Kao što već rekoh, vrijeme se promijenilo, a sa njim i stepen vrijednosti, pa je danas jako teško biti tinejdžer. Zamislite djevojčicu od 15 godina kojoj roditelji dopuštaju da ostaje do ponoći napolju i kasnije, koja ima mnogo šminke jer je to danas popularno i uz to sve pristupe svim društvenim mrežama. Uz silne video snimke o tome kako se našminkati, mislim da i mačka koja spava ispred moje zgrade zna kako staviti bronzer i konturisati lice. Sa tom fasadom na mladom licu, djevojčica se automatski transformiše u djevojku, a stavljanje takvih fotografija na instagram tamo privlači neželjenu pažnju mnogo starijih momaka koji su i sami možda zavarani njenim izgledom, misleći da je starija. Odatle kreće novi „trend“ koji sam primjetila u posljednje vrijeme,a to je maloljetnička trudnoća. Znate kako je jedno vrijeme bilo popularno karirano, pa smo svi nosili karirane košuljice, pa evo nedavno čokeri, koje vjerovatno ima 90% djevojčica, e tako je danas sa tim trudnoćama, barem iz moje perspektive. Imamo talas djevojčica koje ne mogu nazvati ni djevojkama jer su toliko mlade. Te djevojčice ni same ne znaju ko su, nisu se naživile i formirale kao osobe, sada treba da brinu o drugim živim bićima, a da praktično još ne znaju dobro ni da se brinu o sebi. Kako se u narodu kaže:“ Malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga.“ Zaista ima smisla. Lako će djevojčica naučiti da mijenja pelene i napravi kašicu ali će problem nastati onoga trenutka kada od tog djeteta treba napraviti osobu. Kako ćete vaspitati djecu kada ste vi u vašem razvoju bili na pola puta prekinuti i ne znate kako dalje. Odrastate sa tim djetetm i učite usput. Pa će to sve dovesti do toga da sa 15 godina opet imamo isti problem, možda u većoj mjeri. Naravno, ne odnosi se ovo na sve ljude i na svu djecu, niti pokušavam da budem negativna, samo želim iskazati svoju zabrinutost za nešto što sam primjetila. Pa djevojčice, 14 godina nije toliko puno koliko ti se čini, prema tome uživaj u životu jer još možeš da se igraš i odmakneš od realnosti, budi dijete i ne žuri jer djetinjstvo je najbezbrižniji i najljepši dio života, a za sve će biti vremena. Doći će vrijeme i za izlaske i šminku i momke i ozbiljne i neozbiljne veze i vezice. Imaćeš cijeli život da budeš odrasla, uživaj u toj privilegiji da ne budeš, dok još možeš. Život izgleda naivno iz tvoje tačke gledišta jer si ti mlada i naivna pa ne shvataš da odrasli imaju mnogo briga i problema sa kojima se dnevno suočavaju. Da izađeš na kraj sa tim naučićeš vremenom. Ništa ne ide preko noćii na silu, pa i kada se našminkaš i rodiš dijete sa 16 godina ti nisi zrela, odrasla osoba. To je samo privid, utisak koji ostavljaš na druge pa u to pokušavaš da ubijediš i samu sebe. Onda, nakon napornog dana kada uspavaš to dijete i skineš masku žene, ostaje uplakana, nesigurna djevojčica koja posmatra svoje vršnjake kako se zabavljaju bezbrižno dok nju čeka još jedna neprospavana noć pored bebe.

Dugo posmatram ovakve stvari i razmišljam o njima, pa sam i sama na kraju ovog teksta doživjela spoznaju da ma koliko godina imali ne treba ništa propuštati, pogotovo ne djetinjstvo. Ja sam svoje proživjela ali i daanas ako vidim film na televiziji pogledaću ga. To savjetujem i tebi djevojčice. Ne žuri, nema potrebe za tim.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …