Preskoči na glavni sadržaj

Ljetno sniženje

Svakodnevno se iznenadim koliko ljudi malo znaju. Niko ne očekuje da pričaju o nuklearnoj fizici, samo je žalosno što nemaju neke opšte kulture, neko najosnovnije obrazovanje, znanje, poneku informaciju, čisto da se može neki jadan razgovor uspostaviti s njima, a da ne bude samo na nivou kakvo je vrijeme i onda svako pogled u svoj telefon. Barem danas, u svijetu modernih tehnologija nam je dostupno skoro sve. Skoro svaku glupost koja nam padne na pamet možemo istražiti. Ako ništa Google i slični su to omogućili. Pa zar je toliko teško da se nekad pogleda i nešto pametno, pročita i neki kvalitetan članak, da se neko informiše o nekim važnijim stvarima, a ne samo da gledamo kad je na programu neka glupost ili tražimo slike ljudi na koje smo ljubomorni preko društvenih mreža. Ali nešto što mi je još više fascinantno, kako nikog nije sramota da ne zna neke osnovne pojmove koji su uticali na nauku, na tehnologije, na društvo i ljude koji su zaslužni za mnoge stvari koje su nam danas dostupne, ili su znatno olakšali dostupnost. Džaba sve. Ljudi svakim danom znaju sve manje. Imaju oni u svojim glavama mnoštvo informacija, ali ništa s njima ne mogu. Žalosno je što postajemo mašine koje samo ponavljaju nešto što su negdje čuli, a i to nešto uglavnom nema neku naročito vrijednost. Kreativnost? Zanimljive ideje? Toga više nema. I ono što je ostalo izumire polako. Lakše je biti robot i slušati slijepo šta neko kaže, pratiti uputstva, nego se sam potruditi da se nešto promijeni.

Meni je dosadno prisustvovati razgovoru koji će se svoditi na to ko je gdje izašao, ko je kad otišao kući, da li je padala kiša, u koliko časova je svanulo? Ako me nešto interesuje od toga, mogu i sama doći do tih informacija. Zar ne bi bilo lijepo da se neki razgovor sastoji i od komentarisanja neke knjige, naravno ne o nebitnim knjigama na osnovu kojih nastaju još lošiji romantični filmovi. Da, to bi bilo lijepo. Zar svaki izlazak podrazumijeva odlazak na kafu, jer očigledno pet kafa u toku dana nekome nije dovoljno pa će na još jednu. Je li toliko teško otići posjetiti neku galeriju ili otići u pozorište, mjesto te šeste kafe? Očigledno jeste, pa zbog toga imamo slučajeve koji hodaju preko dvadeset godina ulicama našega grada, znaju tačno gdje svaki kafić i svaka rupa u gradu, ali da razlikuju Narodno pozorište i Muzej Republike Srpske koji se nalaze na dvije različite strane, to ne mogu. Do tog nivoa nisu evoluirali.

Sad će svi naravno reći kako sam ja ovakva ili onakva i kako vrijeđam ljude. Iskreno, moja neka prvobitna namjera nije vrijeđanje, samo želim da ukažem na nešto što je veliki problem, ali niko ne vidi jer niko ne diže pogled sa ekrana svog najnovijeg pametnog telefona. A i da vrijeđam, pa ja takve ni ne smatram nekim naročitim ljudima, više su paraziti. A teško je živjeti s njima, pogotovo kada su u većini. Iz jednog nevažnog razloga često se susrećem s tim da me pitaju ko je Eva Braun, čak nisu čuli ni za Hitlera, pa im čovjek ne može tek onda ništa objasniti. Kad smo kod njih, redovno ljudi ne znaju ni okvirno godine početka i završetka Prvog i Drugog svjetskog rata. Naravno, da ne pričam tek o umjetnosti i vrijeđanju svega. Neko ko nije pročitao ništa više od “Skandala” daje savjete o tome kakve knjige mi obični smrtnici treba da čitamo, pa naravno da nije čuo za Getea, za Dostojevskog, za Hakslija, Orvela, Džojsa, Marulića… i možemo ovako do sutra. Ali šta to vama znači, kad nemate pojma. Čak i kad ova nova vrsta ljudi pročita nešto pametno, ili barem pokuša, to će uvijek ići poslije komentari kako je to dosadno, kako smara, kako je glupo, šta on tu sad piše, bolje vidjeti s kim je neka pjevaljka bila za vikend. Eh kad bih barem mogla na jedan dan da se zamijenim s njima, čisto malo da odmorim od svakodnevnih problema.

Nekada sam, kao dijete, mislila da ljudi treba da se hvale kada znaju nešto, kada su nešto postigli sami, svojim radom i trudom. Ipak život me svaki dan razočara, pa vidim da se hvale samo praznim glavama, samo kupljenim diplomama, samo onim što su roditelji njihovi uradili za njih i to je sve što ćete čuti. Onda ispadnete budala ako sami nešto radite, ako sami pokušavate da proširite svoje znanje, da se upoznate sa raznim oblastima nauke i umjetnosti. Ispadnete budala. Ta vremena kada su se cijenile vrijednosti koje su stvarno vrijedne, odavno su prošla, sada imamo ovu obrnutu ljestvicu, pa cijenimo i hvalimo sve čega biti trebalo da nas bude sramota.
Naravno da je uvijek bolje pitati nego blenuti kao tele. Ali zavisi šta, postoje stvari koje je normalno da neko ne zna, pa možete i u društvu pitati šta je to, kako ovo, kako ono. Ali za neke stvari bolje da prećutite, jer se sramotite, i ako ih niste naučili na vrijeme, džaba vam i sad, ali opet bolje da malo istražite ili pitate nekog nasamo da ne čuju ostali kako se sramotite. Imam milion primjera takvih slučajeva gdje ljudi, odrasli, koji studiraju sve neke fine fakultete, glume pametnice male, imaju jako visoke ocjene, ali su i dalje potpuno nepismeni i ne znaju neke osnovne pojmove, ili ne znaju za neke ličnosti koje su obilježile ovaj svijet, a to bi trebalo i djeca u vrtiću da znaju. I kad su propustili to neko osnovno znanje, džaba im ovo sve poslije što će nabubati dvije knjige napamet i dobiti dobru ocjenu. Kad ovamo ništa ne možete s tom osobom pametno ni prozboriti, jedino vam može od riječi do riječi izrecitovati knjigu koju je učio dva dana prije, jer ako pitate trećeg dana, već će izlapiti.

Divno je to što nam je život olakšan ovom silnom tehnologijom. Ona je trebalo da nam omogući da još više napredujemo i postanemo još bolji u svemu, a ne obrnuto. Ona nam je olakšala u životu neke jednostavne stvari na koje bismo inače gubili mnogo vremena, a sada to vrijeme možemo iskoristiti da usavršavamo sebe, u svakom segmentu života koji postoji. Ali danas ljudi mjesto toga odluče da ostanu zagledani u ekran i da gledaju, i gledaju… i tako u nedogled. I onda kada im u školi ili na fakultetu daju deset stranica da nauče, odnosno da prepričaju, jer se danas pod učenje podrazumijeva samo učenje napamet, njima je to teško, oni to ne mogu, i polako pored njih sve važne informacije prolaze, ali oni ih ne čuju, ne vide, niti čitaju. I polako svaka generacija postaje sve gluplja. Džaba velikanima čovječanstva sve što uradili za nas, jer sada dokazujemo koliko možemo otići daleko i u suprotnu krajnost.


I eto mjesto da samo kupujemo sniženu robu, mi kupujemo i sniženo znanje. Jer više nije ni ono nešto značajno, uzdignuto, nešto što se cijeni, već nešto što ćemo imati koju sezonu, i onda ga šutnuti u smeće.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …