Lakše je ne misliti

Muzika i film je nešto što svima služi za neki vid razonode, u posljednje vrijeme postaju i knjige. Meni iskreno nije baš najjasniji taj vid razonode, jer svaka od njih mi daje neke nove ideje, a neposredno prije kontakta osjećam se pomalo i anksiozno baš zbog nekih novih istina koje se tu mogu naći. Naravno da nećete naći ništa pametno u nekoj knjizi koja je ista kao i milioni drugih, ali je ih svi čitaju, iz kojeg razloga, ne znam, niti će mi ikada biti jasno. Ali kažu ljudi ima tu nešto zanimljivo, šta god to bilo.

Isto se odnosi i na ostalo, filmove i muziku. Ali prvo ću se malo pozabaviti filmovima. Nekada u davna vremena kada su neke stvari imale stvarnu vrijednost, a ne kao danas, mnogima je bila čast da se ode i odgleda predstava. Danas tu ulogu širimo i na filmsku umjetnost, iako niko nema pravo da zapostavi samo pozorište i scenu. Ali pošto ćemo sada samo o filmovima, onda da krenem od katarze koja se može isto tako primjeniti i na sam film, ili na bilo koji vid umjetnosti. Ako vas nešto potrese, ne nužno negativno, već čisto da vam uzdrma svakodnevicu, znači da ima nešto u tome, postoji neka težina, neka čar i istina.

Nije film nešto što gledate kada vam je dosadno, pa samo da ubijete vrijeme, kao ni čitanje knjige, niti bilo šta od toga. Treba da znate uživati u tome što radite. Ključ svega je da osjećate to što gledate ili slušate, da prepoznajete neke emocije, neke situacije, da vam to promijeni ugao posmatranja svijeta, makar u tom trenutku, a ne samo blijedo da sjedite i gledate i mislite da je to to. Koliko dobrih filmova su mnogi okarakterisali kao neke loše i dosadne. Naravno da vam je dosadno kad ne razmišljate. Svi vole nešto odmah sad, nešto instant. Niko ne želi da sam dođe do nekog zaključka, malo da se pomuči. Sve instant, sve na gotovo, je li nam to postao moto kada je i umjetnost u pitanju. Razlikuju se filmovi koji pripadaju samoj umjetnosti od onih loših filmova koji su snimljeni tek tako da se uzme mnogo novca na neku glupost, koja očigledno dobro prolazi kod ljude. Šta imate od toga da gledate nešto i potrošite svoje dragocjeno vrijeme na nešto od čega se nećete naježiti i nešto što vas neće proganjati makar narednih sat vremena. Možda vaše vrijeme nije toliko dragocjeno, ali ponovo, ne morate ga trošiti na gluposti. Učinite nešto dobro, nešto korisno i kreativno, pa ćete shvatiti šta vam znači vrijeme i da li će vam ponovo u skorije vrijeme biti tako dosadno kao ranije. Tada možda i naučite cijeniti neke kvalitetnije sadržaje koje gledate, i slušate naravno.

Toliko dobrih glumaca, a toliko loših ideja za flmove, zašto trošimo njihov talenat na neku dosadnu komediju, koja suštinski nije ni komedija kako treba, već eto nešto se dešava, nema nikakve poente. Poenta nije da svi žive srećno do kraja života. Nisam ja ni morbidna niti zla, već jednostavno je tako. Naši životi nisu bajke, i nema potrebe da od njih pravimo to. Ponekad i treba nešto da krene po zlu, ponekad i treba da nas udari nešto pa da se opametimo. Ako sve bude išlo bez problema, ništa mi od toga nemamo, a najmanje karaktera.

Iz više razloga je nekada tragedija bila toliko cijenjena. Uz tragediju se proživljavalo i pročišćenje i prosvjetljenje, kroz tragediju su se ljudi osjećali živima. Bili su ljudi. Potrebne su nam takve stvari danas u životu mnogo više nego što su trenutno prisutne. Ljudi često govore kako oni proživljavaju tragediju svaki dan, pa im treba neka glupost da ne razmišljaju. Je li to stvarno razlog da prestanemo razmišljati? Ako jeste onda ovaj svijet više ne treba ni da postoji. Ako je stvarno ljudima do gledanja tog nezanimljivog i nepoučnog sadržaja, pa nek gledaju u prazan zid, više če toga shvatiti.

Onda dolazimo i do muzike, gdje svi kao slušaju neke tekstove, pa kao dobar je tekst ili loš, pa na osnovu toga pjesmu određuju. Postoji muzika gdje uopšte nema nikakvog teksta, i bolja je od svega ostalog. Muzika nije da se slušaju riječi, naravno to jeste jedan od segmenata koji može, ali i ne mora da bude dio jedne muzičke numere. I naravno u mnogim popularnim muzičkim pravcima tekst je veoma važan i mnogo utiče na sve ostalo. Ali ni tu se ne može zanemariti sama muzika, ono što je osnova svega. Koliko god apstraktno bilo, zar vam se nikada nisu javile neke dobre ideje dok ste slušali nešto što nikada niste, jednostavno ste se udubili u to i postali dio malog univerzuma potpuno drugačijeg. Ako kažete da niste, slagali ste sebe, prije svega. Muziku treba da osjećate i da se saživite s njom. Ako vam je toliko stalo do teksta, pa uzmite čitajte nešto, ali pametno, pa tu gledaj te tekst i riječi i stihove i sve. Muziku pustite da bude ono što jeste, koliko god sve ostalo uticalo na nju, samo na trenutak pokušajte da uživate. Da osjetite svaki ritam i melodiju, a ne samo da sjedite i pijete, a u pozadini nešto pjeva eto čisto da ne bude tišina. To nije slušanje muzike, to je omalovažavanje iste.

Toliko poruka se nalazi u nekim jednostavnim stvarima, u onim vama dosadnim i glupim stvarima, ali vi uporno držite oči zatvorene. Ništa ne želite da vidite. Ni da čujete. Samo tražite nešto za šta vam ne treba ni trunka pameti. Zar je cilj da postanemo mašine koje ništa same ne mogu, već im je sve teret i sve im je teško i komplikovano, i ne treba da se razmišlja. Mjesto da iskoristimo mogućnost koja nam je podarena i da mislimo i uživamo dok mislimo, i koristimo taj dar najbolje što možemo, da unaprijedimo i sebe i sve oko sebe, mi bježimo i tražimo nešto za šta ne treba da se razmišlja, već da nam dovoljno ispran mozak ispere još malo.


Коментари