Preskoči na glavni sadržaj

Kome pišeš?

Sve je ovo oduvijek bila glupost, barem ljudi kažu. Komšiluk kaže treba se uraditi to i to, i tako se radi. Sramota je uvijek bila od komšijskih vrata, šta će se reći. Ko će reći? Uvijek neki bijeg od stvarnosti zarad iluzije u koju i sami počinjete vjerovati. Ali dođe momenat kada se ona krene rušiti. Vjerujete u bajke, lakše je. Vjerujete u njihove srećne krajeve, i to je lakše, jer onda ima nade da će i vama krenuti jednom, da će i vaš život srećnije završiti od onog što trenutno proživljavate. Ali samo čekate. Slušam one glupe izjave te sreća ovakva onakva, te ovako se postiže ili odbija sreća, pravite je sami, bacite tri kamena i pojedite granu s drveta i bićete srećni… milion verzija kako postati srećan. Milion verzija kako se zaljubiti, kako živjeti. Od toga se dragi moji nećete naživjeti. Te stvari su nešto što se desi, ne čeka se, ne pravi se, ne gata se ništa da bi vam bilo bolje. Imate pravo da uživate u svakom životnom trenutku, pa čak i kada vam je loše. Imate prave da budete van pravila malograđanske zajednice. Ali ni dalje nešto u vama ne da, vuče vas nazad. Sramota, prezir, šta je, ne znam. Lance kojima su vas vezali za neki lažni moral kao i za lažnu tradiciju, teško je pokidati. Vjerujte mi znam to najbolje. Ali tek lanci kojima smo vezani za predrasude, tu tek kraja nema. Ipak kraja ima u tome da se oslobodite. Uvijek se sve može. Možete se vi posvetiti i nečemu što nije profitabilno kao što društvo nalaže, ili što nije neispunjena želja vaših roditelja. Može vas glas da se čuje glasno i kada ćutite.
Prelako se odustaje u ovom svijetu polumozgova koji misle da su iznad svih. Teško se opstaje u svijetu gdje nema vrijednosti, nema morala, nema ničega za šta se možete uhvatiti. A najmanje ima života. To smo nekako svi odbacili, zarad toga da funkcionišemo kao i svaki drugi robot proizveden u nekoj fabrici i koji je podešen samo da ćuti i radi. Nema mišljenja. Tako nam je i svijet programiran. Ubiju vas nekim beznačajnim poslom, dok vaš rad plaćaju ispod svih mogućih minimalnih cijena. I onda dođete kući, i budete samo robot sa ispranim mozgom koji bulji u neki ekran, gdje se nešto kao dešava, i to je to. To je vaš silni veliki život, pun uzbuđenja, pun ljubavi, sreće, pun i tuge, jer mora svega biti. Strast se ne dešava samo kada su u pitanju pozitivne emocije. Strasti treba da bude svugdje. Jeste li stvarno i dalje uvjereni u te svoje ideje? Naravno da nećete priznati da ste običan izvršilac nečeg potpuno nebitnog za ovaj svijet, a za vas pogotovo. Uvijek ćete naći opravdanja, uvijek će neko drugi biti kriv, uvijek će neka magija da bude protiv vas, neko je bacao uroke i slično. Razumijem vas, teško je priznati. Najteže je priznanje u ogledalu. Ali svakako i kad priznate, ništa vam nije bolje. Niste vi to htjeli, niste to očekivali niti se nadali tome. Ali isto tako niste ništa ni poduzeli da bude drugačije. Niste imali hrabrosti, a vjerujte potrebna vam je izuzetna hrabrost. I to je sve u redu, niko vas neće osuđivati zbog toga.
Svaki drugačiji način života odmah ne valja. Sve mora da bude kao da živimo unutar nekom programa. Ni najmanjeg odstupanja. Ali ne može to ljudski duh da podnese. U nekom trenutku će da pukne, da pobjegne svemu tome. To je strast, to je želja za životom. Uvijek kada smo najugroženiji, kada nam je život bukvalno u pitanju, tada smo najživlji. Tada samo zapravo živimo, osjećamo se lijepo, uzvišeno, posebno. Osjećamo se kao živo biće, čiji je život i više nego ispunjen. Ne treba biti previše uljuljkan u svijet nekih bajki. Ona strast koja tamo postoji nije ona koju mi treba da živimo. Ona o kojoj smo čitali i gledali filmove, ali samo onda kada glavni lik na kraju strada. Mi bježimo uporno od toga, jer se bojimo da ćemo mi biti ti koji će stradati. Zar je to toliko loše, ako nemamo za čim da žalimo?
A zašto da žalimo za nečim? Zašto se ne potrudimo na vrijeme da sve ispunimo i ostvarimo, da osjetimo na svojoj koži i nešto najbolnije, jer je samo to put da osjetimo i ono najljepše. Ali se bojimo svega, bojimo se i najmanje baje koja prođe pored nas, a kamoli nećemo života. Čovjekova glava je čudna stvar. Čak i pored svih ovih saznanja, on neće pa neće. I dalje po svome, jer je strah još čudnija stvar. Toliko čudna da nam brani i neke najmanje sitnice čisto zbog našeg egoizma i prevelike ljubavi ka sebi.
Djecu prekorijevamo zbog nekih nebitnih stvari, a ta djeca znaju bolje nego mi kako treba i šta treba. Oni osjećaju neke stvari, neke za koje smo mi postali imuni, jer se godinama skrivamo iza zidina naše lažne odgovornosti odrasle osobe. A svi bismo ponovo, kao dijete, da skačemo, igramo se, radimo neke budalaštine poslije kojih nas niko neće gledati čudno, jer smo dijete, a s druge strane neće nam niko ništa zamjeriti, jer navodno ništa ne znamo. Ali oni znaju, bolje nego mi, tako je uvijek i bilo. Mi smo samo stado otuđenika, gdje niko ne doživljava onog drugog i nema ni trunke empatije prema bilo kome. Čak postajemo hladni i za sami sebe. Nema u nama duše, roboti, nema drugog objašnjenja za nas više. Doduše možda i roboti imaju više osjećaja nego mi.

I na kraju dana se osjetite isprazno i tužno, jer niko ne doživljava nikog drugog. Svijet je izgubio boje. Mjesto da bude duga, on je postao sivilo. Sve je prazno. Svi smo samo obične ljuske, prazne iznutra. Kome ćete reći nešto? Kome da se požalite, nego papiru. On će vas saslušati, savjetovati. Njemu ćete se uvijek moći obratiti. Uvijek će biti tu. pitaju me često, pa kome ti dijete pišeš kad niko ne čita više, nemaju ljudi vremena, nemaju živaca, hoće da odmore, a ne da se umore još više. Ja pišem sebi. Svojoj duši. Svojoj glavi. Da ih držim što dalje od sivog svijeta, da ih držim što dalje od kamenih srca, a da idem što bliže onome što bi trebalo da bude život. Ono što bi trebalo i da boli, ali prestaće. Ali obraćanje sebi, nikada ne treba da stane.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …