Preskoči na glavni sadržaj

"Grime"

Muzička scena je danas veoma kompleksna. Čak i na našim prostorima gdje ni turbo folk nije više ono što je prvobitno bio. Danas imamo situaciju da se spajaju i miješaju raznorazni žanrovi. Spajaju se nespojive stvari. Ponekad ispadne dobro, ponekad i ne baš. Ali zavisi i od prezentacije onih koji to rade. Međutim kod nas je pored svega i dalje popularna podjela na dva (nepostojeća) žanra. Domaća ili naša muzika i strana, a pod stranu uglavnom podrazumijevaju američki pop i to onaj najsmećarskiji. Eventualno malo Britanaca iste vrste ubace. Pa naša “elita” voli reći kako sluša stranu muziku, kao da su odrastali na Mocartu, a u suštini slušaju iste pjevaljke kao što ih i mi imamo, isto glupe tekstove, samo su na engleskom i malo su popularniji, jer ipak Amerika ima više uticaja nego siromašni Balkan. Jedino je to razlika.

Ludi Britanci


Koliko god ih mi mrzili zbog nekih naših nesuglasica, moramo im priznati jedno, underground muzička scena im je na nivou. I održavaju kvalitet, mnogo veći nego ostali. Muzika je kod njih ipak na većoj cijeni nego kod nas. Oduvijek je tako bilo. Stoga nije ni čudo što su nam podarili toliko važnih i velikih imena na muzičkoj sceni, što se tiče svih žanrova. Pa čak i ovih komercijalnih, jer i tu ima mnogo više kvaliteta nego kod drugih komercijala. Poznati su po mnoštvu žanrova koji su baš karakteristični samo za njih, i naravno čiji su i tvorci. Zahvaljujući današnjim mogućnostima i rasprostranjenosti informacija u svijetu, ti žanrovi postaju popularni i u drugim dijelovima svijeta. Čak se i razvijaju u manjoj mjeri. Samo kod nas, barem među većinom, sve to ostaje velika nepoznanica. Kao da još nismo dobili internet.



Naše vrijeme i moćni grajm


Grajm (grime), samo jedan od podžanrova u britanskom podzemlju koji sve više pali publiku po Evropi. Popularno ljetovalište za Britance, Tenerife, kao i Zakintos, obilježeni su britanskim klubovima. A u tim klubovima dominira grajm. Čak i ako je sama ideja drugačija, uvijek će se provući neka stvar, ili će ubaciti remiks neke grajm pjesmice. I vjerujte mi, zvuči veoma zanimljivo. Tako iznenada, nešto što je nama velika nepoznanica, provuče se, kao mali parazit i na naše prostore. Ne širi se, ali znam jedan broj ljudi koji je veoma dobro upoznat sa tom muzičkom scenom. Taj broj nije naročito velik, ali nadam se da ćemo u budućnosti i mi ići malo više u korak sa ostatkom svijeta. Mislim da nam je vrijeme. Ako ne može ekonomski da pratimo, barem možemo muzički. Jer talentovanih ljudi za sve umjetnosti imamo i više nego dovoljno, samo slabo ulažemo u njih, i ne dajemo im dovoljno prilike i prostora.

Vrijeme je da se posvetimo, ne samo kvalitetnoj muzici, već i stilu života koji ona nosi sa sobom. Grajm je u Britaniji postala supkultura, više se ne odnosi samo na muzički pravac. To nije neka loša zaluđenost mladih, već jedna kreativna struja koja ih podstiče da i sami učestvuju u stvaranju. Naravno da smo kroz postojanje čovječanstva sve vidjeli, i teško je da možemo nešto potpuno novo izmisliti. Ali to ne znači da treba ono postojeće predstavljati neprestano u istom obliku, i samo praviti kopije. Naprotiv, valjda je ostalo dovoljno mašte i ideja u nama, da barem napravimo neke varijacije koje će imati neki naš pečat, unikatnost, drugačiji sjaj. Vrijeme je i da mi postanemo svijet, i da slušamo malo više “strane” muzike, ali ne one koje nam promovišu smećarski muzički kanali ili reklame na youtube-u. Imate svi internet, tražite malo dublje...


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…