Preskoči na glavni sadržaj

Genijalnost protiv prosjeka

Dovoljno je samo da pogledamo statistiku, pa da znamo da je natprosječnih ljudi veoma malo, dosta manje u odnosu na obične prosječne ljude, za njih samo tek obične smrtnike. Koliko god oni bili intelektualno nadmoćni, ponekad ni to nije dovoljno, jer u svijetu u kojem vlada samo kvantitet ne može se ni očekivati da neko kvalitetan nešto uradi. Uglavnom se drže po strani, sa svojim idejama, jer običan čovjek svakako ne može da ih shvati, ali može da im se ismijava. Nažalost u takvom svijetu živimo. Ništa istinsko i kvalitetno više nije na cijeni. A ovi obični, prosječni, koji veoma dobro znaju da ne vrijede ničemu, oni će se hvaliti i dizati u nebesa, jer je to jedini način da se dokažete istim takvim da ste vi najbolji u nečemu. I to će vam i uspjeti, jer kod njih i prolazi samo čisto ubjeđivanje bez ikakvih dokaza i argumenata. Spali smo na niske grane, ali šta bismo sada, kad smo sami birali tako.
Ponekad ne volite one koji su ogorčeni svijetom i ljudima. Nemojte se čuditi. Čudite se onima koji ne znaju da sastave rečenicu, jer oni ni ne treba da budu ogorčeni, jer njima njihov intelekt ne dozvoljava ni da vide šta se dešava i da je ovo loše mjesto. Oni su uvijek srećni, jer ionako ništa ne kontaju šta se dešava. I kad imaju stvaran probem, nisu ga svjesni. Pametan čovjek vidi problem i tamo gdje problema nema, sve ga plaši, jer zna šta se iz najmanje sitnice može izroditi, šta se može desiti od bezazlene stvari. Zna on sve. A kako zna? Zna zato što razmišlja. Pa da mnogi to nisu dugo radili, niti namjeravaju. Nije lako razmišljati, nimalo. Svi to olako shvataju, svi imaju neka mišljenja. A koliko su razmišljali? Pa nisu. Razmišljati je veoma težak posao, tada se javlja i ona najtamnija strana koju želite sakriti, koju želite potisnuti, koju krijete i od sebe, ali tada ona dolazi, tada ona nastupa i vlada. Javljaju se ideje, javlja se svašta što vi ne želite, počnete se brinuti, shvatite da nije sve tako jednostavno kao što mislite, a to jeste užasavajuće. To jeste nešto od čega ponekad i treba pobjeći, ali onda ne treba glumiti da ste pokupili svu pamet svijeta, ako se ne smijete u svoja četiri zida i potpunoj tišini suočiti sami sa sobom. Kako ćete se onda suočiti s drugima, a da sve to ne bude velika laž?
Taj vaš svijet prosječnosti i jeste pravljen za vas, jedno biće koje se i najmanje izdvaja, nije dobrodošlo. Ali često znate reći da svaka ćutljiva osoba mora nužno da je pametnija od ostalih, da stalno razmišlja, ma dajte. Ti genijalni ljudi će vas zavesti na drugi način, pa ćete samo trčati za njima, ali i dalje im nedostaje još nešto, a to je ta zla prosječna ćud. Niko od njih nikada neće pokušati da shvati prosječnost, jer je takvo nešto za njih nedopustivo, a ni prosječan čovjek neće pokušati da shvati njihovu genijalnost. Ako ćemo realno ni ne može, ali neće mu svakako ni pasti na pamet da pokuša. Njima će sve to biti odbojno, jer oni to ni ne mogu da razumiju. Kada bi prihvatili da nešto ne shvataju sve bi bilo lakše. Neke ključne stvari bi odlučivali oni koji su sposobni za to, a ne bilo ko. Međutim oni nikada neće priznati da je to nivo koji ne shvataju. Ići će glavom kroz zid, glumiće sve i svašta, i na kraju će ubjediti iste takve jadnike, da su baš oni ti velikani, veliki umovi, a ne onaj koji je van tog prosječnog svijeta. Baš tu karakteristiku će i iskoristiti u svoju korist, da popljuje nečiju genijalnost. A ostali suviše glupi da shvate da baš ta prosječnost ništa ne znači, ali i dalje vlada svijetom. I dalje se sve pravi po njima, i dalje se sve radi kako oni žele, jer su nadvladali. Htjeli ste prosjek i kvantitet, onda nemojte da se žalite što ni u čemu nema kvaliteta. Odlučili ste dati svima jednake šanse, pa se onda čudite zašto vrhunski umjetnik ne dolazi do izražaja, a neki šarlatan vlada svijetom. Čudite se što ste svi isto obučeni, kao da ste izašli iz fabrike u radnim odijelima. Svi sve isto, jer niko ne zna da može drugačije. Svi sve naopako, jer zašto raditi nešto normalno. Volite osuđivati, uh kako to volite. Osuđujete ljude koji su za vas poput vanzemaljaca, i po izgledu i po ponašanju, a najviše po intelektu. To što neko sjedi i ćuti, pa misite da je genije, nije, on je još jedna obična budala, koja je za razliku od vas u prednosti jer je svjesna da nema šta pametno reći pa ćuti. Svi misle da su genijalci ljudi koji sjede zaključani u četiri zida, koji ne žele da komuniciraju, ali baš naprotiv, oni žele sve. Oni žele da mijenjaju, da stvaraju nove stvari koje vi ismijavate, žele da pokažu šta umiju, čak i ako niko neće da gleda. Njihov glas se čuje, i to jako, samo ga vi ne čujete.

Vaša prosječnost će svima doći glave, te glupe priče, i glupa uvjeravanja da ste bolji od ostalih. Nema argumenata, nema razloga, nema ništa što istinski potvrđuje te priče, ali to običnom smrtniku ni ne treba. Postoje ljudi koji su intelektualno jači od ostalih, oni i jesu viša rasa, ali se to danas ne smije reći. Jer danas smo svi navodno jednaki. Neki ljudi ne žele da budu jednaki. Ne moraju biti nadmoćni, ali jednaki ne mogu. Danas je sramota sve, ništa se ne smije. Čim se kaže neko mišljenje koje nije u skladu sa robotizovanim umovima prosjeka, odmah se ovo ili ono, odmah vas treba vješati, ubiti i slično. Odmah ste protiv ljudi, budući zločinac, potencijalna opasnost za ljudski rod. A šta? Treba da se ćuti o tome? Sve stvari koje obični čovjek ne može podnijeti, jer bi to išlo na njegovu štetu, sakrio je negdje duboko, i sada se nada, da niko neće otkopavati te njegove tajne. Naravno iste te tajne su zabranjene, ne smije se pričati o tome, a kad se spomene, ide kazna. Onda i onaj genijalni iz nekog straha polako upada u tu mašinu prosjeka, iako se i dalje izdvaja, on ćuti i trpi. Greška. Ogromna greška. Zato nam i jeste ovako, kada neki prosjek diktira šta je genijalnost, a genijalnost trpi, skriva se, ne može da dođe do izražaja, jer je predstavljena kao najveća glupost. Ali isto tako imajte na umu, da i vi pripadate ovoj običnoj prosječnosti.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …