Preskoči na glavni sadržaj

Dobro djelo postaje korupcija

Mi smo oduvijek bili gostoljubiv narod, koji je uvijek gleda da ugodi svom gostu. Pa često možemo čuti kako svi koji sa strane dođu kod nas, hvale nas na sva usta zbog toga. Naravno postoje mnoge druge stvari zbog kojih im se nećemo svidjeti, ali to je jedna od pozitivnih. Mnogima to i mnogo znači kada dođu i vide kako se svi ponašaju kao da se znaju čitav život, prijatni su, otvoreni za pomoći. Interesantno im je i to kako mi u najvećoj krizi živimo tako da su kafane uvijek pune, i da svi odlično žive. To je zato što mi ne poznajemo život van krive, i nama je i ova najgora kriza neko normalno i dobro poznato stanje. Bilo bi čudo da je drugačije.

Ta naša prijatnost i želja da izađemo nekom u susret donekle može opravdati i ovo stanje u kojem se trenutno nalazimo. Svakodnevno slušamo o korupciji, i to je pojava koja se sada zvanično može naći i u mišjoj rupi, a kamoli ne u nekim značajnim institucijama naše države. I svaki dan ćemo čuti od nekog, ili ćemo sami biti u situaciji kada nešto nećemo moći ostvariti baš zbog toga što nemamo vezu, nemamo novca da platimo određenu tarifu za određenu uslugu, iako takva stvar ne bi trebalo da bude usluga, ali eto moramo se prilagoditi situaciji i polako i mi postajemo dio te mašinerije. Sljedeći korak je taj da ćemo se i zadužiti da platimo tu neku “uslugu”, odnosno naše pravo od kojeg je neko napravio “uslugu” i način da zaradi dodatne stotine i hiljade maraka, na već svoju poprilično veliku platu. Pa onda kod doktora nećete nikada stići na red ako vam je potrebna neka operacija, i možda i hoćete za nekih pet godina, ako preživite toliko. Ako donesete neko skupo piće, razne bombonjere i slične stvari, onda možda za četiri godine stignete. Ako donesete novac, u zavisnosti od iznosa variraće datum kada ćete biti naručeni. Pa to može biti i odmah sljedeći dan ako uspijete zadovoljiti doktora svojim “poklonom”.

Takve stvari se dešavaju svugdje, u svim mogućim sferama naših života. Ali mi ništa ne poduzimamo po tom pitanju. Pa čak i kad se nekad nešto dobijete, jer je to vaše prave, vi opet osjećate potrebu da tom nekom šefu ili gazdi ili kome već odnesete barem flašu vina, i to najskupljeg, jer eto on je to malo pogurao. Naravno, bez obzira što to i jeste vaše pravo, vi ga svakako ne biste mogli ostvariti, da taj neko, kao što rekoh, nije pogurao. I tako stalno. Prvo će biti flaša vina, jer danas se više nijedno pravo ne može ostvariti dok neko ne urgira za vas, sutra će za sljedeće ostvarenje nečeg što vam pripada opet neko morati da utiče da se to stvarno ostvari pa će ići flaša viskija, pa će sljedeći biti još značajniji baja pa će ići koverta, i tako dok ne dođete do ogromnih cifri koje nikad niste vidjeli, i vjerovatno nikad nećete, ali nosite jer je taj NAJVEĆI BAJA POGURAO.

Često i sama zapadnem u tu zamku, pa čim mi neko izađe u susret ja bih odmah častila, nosila poklone i slične stvari. Ali velika je razlika kada vam neko stvarno izađe u susret, što da ne počastiti osobu, barem pićem. Međutim ako je to nešto drugo, nešto što vama svakako pripada, neko vaše pravo ili nešto što ste svojim radom zaslužili, onda vi nemate šta koga ni pićem da častite, a kamoli da mu nosite silne novce.

Iskreno ja ne krivim ove koji uzimaju mito, koji su korumpirani, jer ko nije danas? Pa koliko vas bi pristalo na isto samo da ima priliku. Svi okolo nešto pljuju ovog ili onog, on je uzeo ovo ili ono, a prvi biste vi to uzeli sve, možda čak i više, samo, na sreću ili nesreću ne znam, niste bili u takvoj prilici. Ja ni sama za sebe ne mogu garantovati da ne bih uradila isto, pa čak i gore. Svi su neke poštenjačine, i baš takvi, kada bi dobili priliku, uzeli bi najviše. Naravno da su pošteni, kada nemaju ni priliku da bude drugačije. Doduše takvu priliku čovjek sebi sam može poprilično lako naći i stvoriti, ali treba ima hrabrosti za to. U svakom slučaju, džaba im to njihovo lažno poštenje i moral, kad samo vrebaju i čekaju da i oni uzmu koji komad torte za sebe, samo ako ih neko ponudi.

Skoro su digli frku oko plagijata doktorskih radova. Pa toga ne bi bilo, da neko nije pristao da napiše za njih te radove. Toga ne bi bilo da ti isti nisu komisiju potkupili, pa je ta komisija onda to pustila da prođe eto tek tako. Kao što sam rekla, mnogo je tu faktora, mnogo uticaja sa svih mogućih strana. Ali ako mislite da ja to opravdam. Nikad! Više poštujem onog običnog narodnog lopova, jer je iskreniji od svih njih, i nekog kriminalca koji otvoreno pokaže svima da se bavi time čime se bavi, nego svu tu finu gospodu u odijelima, koji narodu predstavljaju kao spasioci, a od istog tog naroda kupe harač. Oni na svoju finoću prosipaju svakakve priče, a naš narod, hvala Bogu, naivan kao i uvijek, jedva dočeka da čuje još koju bajku, pa da što prije povjeruje u to.

Ali opet, nisu oni krivi, mi smo krivi. Mi obični ljudi, obični jadni smrtnici koje pas nema za šta ujesti. Jer smo mi ti koji se uvijek osjećaju dužni nekome. Pogotovo toj divnoj gospodi u odijelima, jer eto oni su takve ljudine, a mi jadnici, manji od makovog zrna. Mislimo da su oni junaci, jer se tako predstavljaju, a mi ne vidimo dalje od našeg nosa, pa eto da se mi odužimo toj gospodi, mnogo dobra za nas učiniše, i tako nas na kraju i opljačkaše. A kako? Zašto? Zbog uvjerenja da smo nesposobni za bilo šta, pa onda moramo da molimo te “sposobne” da nam pokažu pravi put, i naravno da im se odužimo na najskuplji mogući način. Sami sebe neprestano ukopavamo i spuštamo na najniže grane. I onda kada se žalimo kako vlada korupcija, kako nas svi pljuju, pa da se nismo postavili tako, niko nam to ne bi ni mogao uraditi.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …