Preskoči na glavni sadržaj

Braća Dassler

Već sam spominjala jedno priznato, ali ne toliko i poznato ime. To je ime Adolfa Dasslera. I naravno ni dalje nije poznato većini, ali ista ta većina nosi patike s njegovim potpisom. Ili možda s potpisom njegovoga brata Rudolfa.

Riječ je o kompanijama koje proizvode sportsku odjeću, i koje su danas među najpoznatijim brendovima u svijetu, Adidas i Puma. Međutim kako su fabrike dva rođena brata, izrasle u najveće protivnike? I na kraju krajeva zašto?

Na samom početku postojala je jedna jedinstvena fabrika “Braća Dasler” (Gebrüder Dassler). Sinovi jednog važnog obućara u Hercogenaurahu su odlučila da će zanat svoga oca podići na viši nivo. Borba da se dođe do svoje sopstvene fabrike nije bila ni laka ni jednostavna, a još manje je bilo lako to što su od iste te fabrike napravili brend veoma poznat u to doba, ne samo u Njemačkoj već i u svijetu. Njihove patike su nosili najbrži ljudi tog vremena na Olimpijskim igrama, i pobjeđivali zahvaljući inovacijama koje je Adolf Dassler unosio u svijet sportske obuće. Naravno ni Rudolf nije bio zapostavljen, ali njegova uloga je bila važnija u marketingu, dok se njegov mlađi brat bavio proizvodnjom kalupa za spotsku obuću i pratio je kako je tekla proizvodnja u samoj fabrici. Taj sistem je veoma dobro funkcionisao. Naravno uvijek je bilo raznih trzavica, ali su se i dalje borili za opstanak svoje fabrike i za što bolju promociju svojih proizvoda. To im je i polazilo za rukom u to vrijeme.

U vrijeme uspona Adolfa Hitlera, svako ko je bio zaštićen od strane njegovih ljudi, imao je ogromnu važnost u njemačkom društvu tog vremena. Pa je učlanjenje u Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju braći Dassler donijelo i popularnost i još veću proizvodnju, ali to nije predugo trajalo. Prvo su nastali problemi zbog Olimpijskih igara i kontroverznog ponašanja Adolfa Dasslera za takvo društvo, jer je sponzorisao i američkog sportistu Jesse Adams-a. Međutim u nekom poslijeratnom periodu to im je obojici pomoglo, kada su Amerikanci htjeli da unište njihovu fabriku. Zbog iste te velike sramote njihovog imena i sramote u samoj partiji, na kraju su i nakon rata, poslije pada nacista mogli da nastave sa svojim radom u fabrici. Iako ni to nije naročito dugo trajalo.

Kroz čitavu saradnju braća su stalno bila u raznim svađama i nesuglasicama. Ali tada se to još i moglo zanemariti. S vremenom je to postajalo sve izraženije, i svaki je bio sve više isfrustriran, tako da je bilo samo pitanje vremena kada će sve da propadne. Sve se iskomplikovalo i samim porodičnim odnosima, kada je žena Rudolfa uporno tvrdila da je Adolfov najstariji sin, zapravo njegov. To je možda bio i jedan od vrhunaca njihovih međusobnih podbadanja. Tom incidentu je prethodio jedan možda još i gori, a to je razdvajanje braće u ratu. Procijenili su da rad Rudolfa nije toliko neophodan u tom trenutku u kompaniji, te su ga mobilisali u vojsku, dok su Adolfa ostavili u fabrici. Međutim ni njemu nije bilo nešto naročito bolje, jer su privremeno njihovu fabriku sportske obuće, pretvorili u fabriku oružja. U svakom slučaju nijedan od braće nije ni mogao da bude zadovoljan. Nakon samog završetka, kada su svi morali da bukvalno spavaju u jednoj sobi, u svojoj ogromnoj vili iznad fabrike, jer su ostale prostorije zaokupili Amerikanci, došlo je do još većih problema, ne samo što se tiče same fabrike i njihove saradnje, već i u samoj porodici Dassler. Iako je odavno sve bilo klimavo što se tiče odnosa dvojice braće.

Međusobne optužbe braće za vjernost nacistima su još više razdvojile braću, što je tada u tom poslijeratnom vremenu bio najveći grijeh i zločin. Rudolf za vrijeme uspona Hitlera, i jeste bio veliki zagovarač nacizma, i sam je postao član njegove stranke, i povukao i svoga mlađeg brata. Suštinski, mlađem Dassler-u to mnogo nije ni značilo, jer ga politika nije ni interesovala. Njegova želja je bila da ga svi puste da radi ono što želi, a to je da osmišlja kako da unaprijedi sportsku obuću, i napravi od toga novi hit. Na kraju mu je to i pošlo za rukom.

Nakon rata, i razočarenja u sve u šta je vjerovao Rudolf više nije htio čak ni da se prisjeti svoje prošlosti i svoje zaluđenosti nacističkom ideologijom. Adolf je ponovo tu ostao neutralan, jer sve što je i uradio, radio je da bi udovoljio starijem bratu. I nikad mu nije palo na pamet da napusti svoj rodni grad, gdje je nastavio i dalje da radi ono što je ne samo najviše volio, već i najbolje znao.

Bilo bi šteta da se ne pomene Käthe Dassler, žena mlađeg Dasslera, koju je upoznao na usavršavanju u pravljenju kalupa za cipele. On nikada nije htio da odustane od svoje ideje, niti je htio da proizvodi ono što može bilo ko, ako ima mogućnost da uloži u proizvodnju. Htio je da pravi sopstvene kalupe i uvede neke novine u svijet obućarstva. Pošlo mu je to za rukom, ali naravno uz pomoć njenog oca. Na tom usavršavanju je i upoznao Käthe, nakon čega je i ona postala dio kompanije Dassler, jer je i sama imala mnogo znanja o toj oblasti, a ujedno mnogo više od starijeg Dasslera. Pa se i ona našla kao jedna od stavki koje su doprijenele dodatnom razdoru odnosa dvojice braće. Pogotovo kada je Rudolf uporno pokušavao da ostvari neki drugačiji odnos s njom.

Kada sve uzmemo u obzir, porodica Dassler je imala pomalo čudne, da ne kažem i ne baš normalne porodične odnose, pogotovo za porodicu tog vremena. Zatim postojala su stalna prepucavanje između dvojice braće, i sve je i upućivalo da će u jednom momentu doći do razilaženja i propadanja zajedničkog posla. Naravno da je to velika šteta. Ne samo za svijet spotske opreme, već generalno i za samu njihovu porodicu. Nakon zatvaranja fabrike svaki je krenuo na svoju stranu. I obojica su u početku imali velikih poteškoća, Adolf je znao sve o proizvodnji, a Rudolf o marketingu, i bili su odličan tim, da nije bilo tih dodatnih sitnica koje su zakoplikovale njihov odnos u potpunosti. Svaki je u početku imao tim ljudi koji je bio samo stručan za jednu oblast, i tu je nastajao najveći problem, međutim veoma brzo su se obojica snašli.


Iako je Rudolfova nova kompanija trebalo da opremi njemačke fudbalere, zbog toga što je inače bio previše arogantan, taj pokušaj saradnje sa reprezentacijom je propao. Adolf je preuzeo taj posao, sa svojim novim brendom, Adidas, i to je nešto što ga je, možemo reći, zvanično proslavilo, kao i njegovu kompaniju. U prvim modelima sportske obuće se vide očigledne sličnosti između Adidasa i Pume. Ne samo zato što su oni zajedno radili i imali donekle slične ideje, već zbog toga što je Rudolf, kao neko ko se slabo razumije u samu proizvodnju, mnoge ideje “prepisao” od svog mlađeg brata. Ali danas ipak imamo dvije velike kompanije, veoma poznate, koje i dalje imaju mnoge sličnosti. Pogotovo kada se uporede neki stariji i klasični modeli oba brenda, možete da primjetite da iako više ne postoji jedna fabrika, oni i dalje rade istu stvar. I jedan od zaštitnih znakova oba brenda jeste da na mnogim modelima patika imaju tri linije, samo su drugačije dizajnirane, i to je nešto što ih je nakon njihovog razilaženja i dalje povezivalo.

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …