Braća Dassler

Već sam spominjala jedno priznato, ali ne toliko i poznato ime. To je ime Adolfa Dasslera. I naravno ni dalje nije poznato većini, ali ista ta većina nosi patike s njegovim potpisom. Ili možda s potpisom njegovoga brata Rudolfa.

Riječ je o kompanijama koje proizvode sportsku odjeću, i koje su danas među najpoznatijim brendovima u svijetu, Adidas i Puma. Međutim kako su fabrike dva rođena brata, izrasle u najveće protivnike? I na kraju krajeva zašto?

Na samom početku postojala je jedna jedinstvena fabrika “Braća Dasler” (Gebrüder Dassler). Sinovi jednog važnog obućara u Hercogenaurahu su odlučila da će zanat svoga oca podići na viši nivo. Borba da se dođe do svoje sopstvene fabrike nije bila ni laka ni jednostavna, a još manje je bilo lako to što su od iste te fabrike napravili brend veoma poznat u to doba, ne samo u Njemačkoj već i u svijetu. Njihove patike su nosili najbrži ljudi tog vremena na Olimpijskim igrama, i pobjeđivali zahvaljući inovacijama koje je Adolf Dassler unosio u svijet sportske obuće. Naravno ni Rudolf nije bio zapostavljen, ali njegova uloga je bila važnija u marketingu, dok se njegov mlađi brat bavio proizvodnjom kalupa za spotsku obuću i pratio je kako je tekla proizvodnja u samoj fabrici. Taj sistem je veoma dobro funkcionisao. Naravno uvijek je bilo raznih trzavica, ali su se i dalje borili za opstanak svoje fabrike i za što bolju promociju svojih proizvoda. To im je i polazilo za rukom u to vrijeme.

U vrijeme uspona Adolfa Hitlera, svako ko je bio zaštićen od strane njegovih ljudi, imao je ogromnu važnost u njemačkom društvu tog vremena. Pa je učlanjenje u Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju braći Dassler donijelo i popularnost i još veću proizvodnju, ali to nije predugo trajalo. Prvo su nastali problemi zbog Olimpijskih igara i kontroverznog ponašanja Adolfa Dasslera za takvo društvo, jer je sponzorisao i američkog sportistu Jesse Adams-a. Međutim u nekom poslijeratnom periodu to im je obojici pomoglo, kada su Amerikanci htjeli da unište njihovu fabriku. Zbog iste te velike sramote njihovog imena i sramote u samoj partiji, na kraju su i nakon rata, poslije pada nacista mogli da nastave sa svojim radom u fabrici. Iako ni to nije naročito dugo trajalo.

Kroz čitavu saradnju braća su stalno bila u raznim svađama i nesuglasicama. Ali tada se to još i moglo zanemariti. S vremenom je to postajalo sve izraženije, i svaki je bio sve više isfrustriran, tako da je bilo samo pitanje vremena kada će sve da propadne. Sve se iskomplikovalo i samim porodičnim odnosima, kada je žena Rudolfa uporno tvrdila da je Adolfov najstariji sin, zapravo njegov. To je možda bio i jedan od vrhunaca njihovih međusobnih podbadanja. Tom incidentu je prethodio jedan možda još i gori, a to je razdvajanje braće u ratu. Procijenili su da rad Rudolfa nije toliko neophodan u tom trenutku u kompaniji, te su ga mobilisali u vojsku, dok su Adolfa ostavili u fabrici. Međutim ni njemu nije bilo nešto naročito bolje, jer su privremeno njihovu fabriku sportske obuće, pretvorili u fabriku oružja. U svakom slučaju nijedan od braće nije ni mogao da bude zadovoljan. Nakon samog završetka, kada su svi morali da bukvalno spavaju u jednoj sobi, u svojoj ogromnoj vili iznad fabrike, jer su ostale prostorije zaokupili Amerikanci, došlo je do još većih problema, ne samo što se tiče same fabrike i njihove saradnje, već i u samoj porodici Dassler. Iako je odavno sve bilo klimavo što se tiče odnosa dvojice braće.

Međusobne optužbe braće za vjernost nacistima su još više razdvojile braću, što je tada u tom poslijeratnom vremenu bio najveći grijeh i zločin. Rudolf za vrijeme uspona Hitlera, i jeste bio veliki zagovarač nacizma, i sam je postao član njegove stranke, i povukao i svoga mlađeg brata. Suštinski, mlađem Dassler-u to mnogo nije ni značilo, jer ga politika nije ni interesovala. Njegova želja je bila da ga svi puste da radi ono što želi, a to je da osmišlja kako da unaprijedi sportsku obuću, i napravi od toga novi hit. Na kraju mu je to i pošlo za rukom.

Nakon rata, i razočarenja u sve u šta je vjerovao Rudolf više nije htio čak ni da se prisjeti svoje prošlosti i svoje zaluđenosti nacističkom ideologijom. Adolf je ponovo tu ostao neutralan, jer sve što je i uradio, radio je da bi udovoljio starijem bratu. I nikad mu nije palo na pamet da napusti svoj rodni grad, gdje je nastavio i dalje da radi ono što je ne samo najviše volio, već i najbolje znao.

Bilo bi šteta da se ne pomene Käthe Dassler, žena mlađeg Dasslera, koju je upoznao na usavršavanju u pravljenju kalupa za cipele. On nikada nije htio da odustane od svoje ideje, niti je htio da proizvodi ono što može bilo ko, ako ima mogućnost da uloži u proizvodnju. Htio je da pravi sopstvene kalupe i uvede neke novine u svijet obućarstva. Pošlo mu je to za rukom, ali naravno uz pomoć njenog oca. Na tom usavršavanju je i upoznao Käthe, nakon čega je i ona postala dio kompanije Dassler, jer je i sama imala mnogo znanja o toj oblasti, a ujedno mnogo više od starijeg Dasslera. Pa se i ona našla kao jedna od stavki koje su doprijenele dodatnom razdoru odnosa dvojice braće. Pogotovo kada je Rudolf uporno pokušavao da ostvari neki drugačiji odnos s njom.

Kada sve uzmemo u obzir, porodica Dassler je imala pomalo čudne, da ne kažem i ne baš normalne porodične odnose, pogotovo za porodicu tog vremena. Zatim postojala su stalna prepucavanje između dvojice braće, i sve je i upućivalo da će u jednom momentu doći do razilaženja i propadanja zajedničkog posla. Naravno da je to velika šteta. Ne samo za svijet spotske opreme, već generalno i za samu njihovu porodicu. Nakon zatvaranja fabrike svaki je krenuo na svoju stranu. I obojica su u početku imali velikih poteškoća, Adolf je znao sve o proizvodnji, a Rudolf o marketingu, i bili su odličan tim, da nije bilo tih dodatnih sitnica koje su zakoplikovale njihov odnos u potpunosti. Svaki je u početku imao tim ljudi koji je bio samo stručan za jednu oblast, i tu je nastajao najveći problem, međutim veoma brzo su se obojica snašli.


Iako je Rudolfova nova kompanija trebalo da opremi njemačke fudbalere, zbog toga što je inače bio previše arogantan, taj pokušaj saradnje sa reprezentacijom je propao. Adolf je preuzeo taj posao, sa svojim novim brendom, Adidas, i to je nešto što ga je, možemo reći, zvanično proslavilo, kao i njegovu kompaniju. U prvim modelima sportske obuće se vide očigledne sličnosti između Adidasa i Pume. Ne samo zato što su oni zajedno radili i imali donekle slične ideje, već zbog toga što je Rudolf, kao neko ko se slabo razumije u samu proizvodnju, mnoge ideje “prepisao” od svog mlađeg brata. Ali danas ipak imamo dvije velike kompanije, veoma poznate, koje i dalje imaju mnoge sličnosti. Pogotovo kada se uporede neki stariji i klasični modeli oba brenda, možete da primjetite da iako više ne postoji jedna fabrika, oni i dalje rade istu stvar. I jedan od zaštitnih znakova oba brenda jeste da na mnogim modelima patika imaju tri linije, samo su drugačije dizajnirane, i to je nešto što ih je nakon njihovog razilaženja i dalje povezivalo.

Коментари