Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od srpanj, 2017

Kome pišeš?

“Propašćeš s tim, kao i svi drugi luđaci koji su krenuli tim putem.” Propašću, pa šta onda? Radije ću ponovo glavom kroz zid nego da se mrzim svaki dan. Da se ne mogu pogledati u ogledalo. Samo nečije licemjerje nema granica pa može tako da živi. Ja nisam jedna od tih.
U skladu s vremenom
Od malih nogu svi oko mene su pokušavali da sputavaju kreativnost, i da guraju u neke praktične stvari. Od zanata do toga da treba upisati neki tehnički fakultet, da treba ganjati nešto od čega može da se živi. Od pisanja to ne ide. Nije im pošlo za rukom, pa se i dan danas raskukaju. A raskukam se i ja. Možda su bili u pravu. Onda razmislim malo bolje, ipak nisu. U redu, možda bi me sreća više pratila, i novac. Ali da li bi to bila garancija da budem zadovoljna dok svakoga dana mrzim sebe? I nemam vremena za ono što volim, makar to bio samo jedan naivni hobi, ako ništa više od toga? Vrijeme nam donosi tehnologije, nova zanimanja, potragu za radnom snagom sasvim drugačijom nego ranije… A ja se držim n…

Ne žuri djevojčice

Ne žuri. Svi smo mi imali 15 godina i znam da iz te tačke život izgleda drugačije. Čini ti se da te niko ne razumije. Ne razumiješ ni ti samu sebe. Privlači te šminka, glavna tema postaju dječaci, a sa druge strane zoveš mamu i tatu kada te noću uplaši sjenka grane koja se na vjetru pomiče ispod prozora. Ne znaš da li si odrasla ili si još dijete. Premlada si da bi imala slobodu i radila šta želiš, a prestara da bi ti se tolerisale neke stvari, te imaš sasvim dovoljno godina da budeš kažnjena. Ni tvoje tijelo nije na tvojoj strani. Hormoni se luče nevjerovatnom brzinom i upravljaju ponašanjem, pa i jedna pogrešna riječ roditelja izaziva demonstrativno napuštanje dnevne sobe i lupanje vratima svoje. Ni okolina se ne odnosi bolje prema tebi. Rastrzana si između onoga što žele roditelji, onoga što ti voliš i onoga što voli većina djece u školi. Nije lako uskladiti te tri često oprečne strane. Pa ne možeš da se ne zapitaš gdje si ti u tome svemu. Ko si ti? Šta želiš da budeš? O, da. Kao d…

Svijest o tragičnom

Ponekad se u našoj blizini desi teška tragedija koja nas zaokupi nekoliko dana. Ali polako počne da blijedi sve to. I na kraju je se samo sjetimo ponekad, za godišnjicu ili za neki rođendan. Postoje stvari na koje ne možemo uticati, raznorazne nesreće, bolesti, pa opet pored svega toga uvijek iznad glave leti pitanje “jesmo li mogli nekako uticati i na to?”. Postoji nešto na šta smo mogli, na šta možemo i dalje, samo ako malo bolje otvorimo oči.
Samoubistvo kao lijek
Često prećutimo temu o samoubistvu, ili osuđujemo. Pa sve nešto važno komentarišemo, kao da mi znamo. Druge nazivamo kukavicama, jadnicima i slično. A nikada se nismo zapitali da li mi možda doprinosimo da se neko u našoj blizini osjeća toliko beznadežno, da jednog dana njegovo ime vidimo na listi onih koji su nestali sa ovog svijeta na takav način? Ne pitamo se da li neko nam drag ima problema za koje ne znamo, koje pokušava da podijeli sa nama, ali ne čujemo. Previše smo zauzeti, ili nam se čini previše nebitno. A nismo …

U čast Masimu Ostiju

(Massimo Osti 1944-2005)

Danas i ne toliko poznat i popularan, ali veoma važan za revoluciju u svijetu mode i svega što nosimo, a možda i jedan od najzaslužnijih što duks, sportska jakna i patike nisu nešto što je predviđeno samo za trening ili bavljenje nekog sličnom aktivnošću, nego su postali nešto svakodnevno i nešto što svi nosimo u svim situacijama. Čak i u nekim situacijama gdje bi nekada bilo nezamislivo da se pojavimo u patikama i majici, danas je sasvim normalno i prihvatljivo. Takvom odnosu prema modi i prema sportskoj odjeći prvenstveno može zahvaliti Masimu Ostiju, italijanskom grafičkom i modnom dizajneru koji je promijenio pogled na sportsku odjeću, a o kome se toliko malo zna.


Rođen je u italijanskom gradu Bolonji. Nakon završetka školovanja bio je dio raznih marketinških projekata kao grafički dizajner, međutim želeći nešto više i neoubičajnije vremenom je svoje znanje o grafičkom dizajnu prenio i na modu i modni dizajn. Te 70ih godina prošlog vijeka on se u potpunosti …

"Grime"

Muzička scena je danas veoma kompleksna. Čak i na našim prostorima gdje ni turbo folk nije više ono što je prvobitno bio. Danas imamo situaciju da se spajaju i miješaju raznorazni žanrovi. Spajaju se nespojive stvari. Ponekad ispadne dobro, ponekad i ne baš. Ali zavisi i od prezentacije onih koji to rade. Međutim kod nas je pored svega i dalje popularna podjela na dva (nepostojeća) žanra. Domaća ili naša muzika i strana, a pod stranu uglavnom podrazumijevaju američki pop i to onaj najsmećarskiji. Eventualno malo Britanaca iste vrste ubace. Pa naša “elita” voli reći kako sluša stranu muziku, kao da su odrastali na Mocartu, a u suštini slušaju iste pjevaljke kao što ih i mi imamo, isto glupe tekstove, samo su na engleskom i malo su popularniji, jer ipak Amerika ima više uticaja nego siromašni Balkan. Jedino je to razlika.
Ludi Britanci
Koliko god ih mi mrzili zbog nekih naših nesuglasica, moramo im priznati jedno, underground muzička scena im je na nivou. I održavaju kvalitet, mnogo veći…

Ljetno sniženje

Svakodnevno se iznenadim koliko ljudi malo znaju. Niko ne očekuje da pričaju o nuklearnoj fizici, samo je žalosno što nemaju neke opšte kulture, neko najosnovnije obrazovanje, znanje, poneku informaciju, čisto da se može neki jadan razgovor uspostaviti s njima, a da ne bude samo na nivou kakvo je vrijeme i onda svako pogled u svoj telefon. Barem danas, u svijetu modernih tehnologija nam je dostupno skoro sve. Skoro svaku glupost koja nam padne na pamet možemo istražiti. Ako ništa Google i slični su to omogućili. Pa zar je toliko teško da se nekad pogleda i nešto pametno, pročita i neki kvalitetan članak, da se neko informiše o nekim važnijim stvarima, a ne samo da gledamo kad je na programu neka glupost ili tražimo slike ljudi na koje smo ljubomorni preko društvenih mreža. Ali nešto što mi je još više fascinantno, kako nikog nije sramota da ne zna neke osnovne pojmove koji su uticali na nauku, na tehnologije, na društvo i ljude koji su zaslužni za mnoge stvari koje su nam danas dostup…

Za sve ljubavi koje više nikada nećemo vidjeti

U prolazu, u busu, u nekom drugom gradu, u prodavnici… milion je mjesta gdje neprestano srećemo nove ljude. A samim tim se potencijalno možemo i zaljubiti tek tako, u prolazu. Koliko puta se desilo da nam neko uistinu zapne za oko, na primjer negdje dok smo stotinama kilometara daleko od svoga doma, i znamo da ga više nikada nećemo vidjeti. Ipak nam bocka maštu. Šta ako? Uvijek postavljamo to pitanje, u raznim situacijama. Pa tako i u ovakvoj. U svom gradu možete slučajno u busu naići na nekog, gledati ga petnaestak minuta, a onda vidiš da izlazite na različitim stanicama. I možda on više nikada ne uđe u taj bus.
To su dječje gluposti, barem tako kažu. Kao klinci smo se zaljubljivalu u likove iz filmova, knjiga, u neke odrasle ljude koje smo viđali usput. Svašta je tu bilo. Ja sam se zaljubila i u lika iz crtanog. Imali smo zamišljene drugare, a i one prave. I sada kad smo odrasli biće drugačije. Nema više tih luđačkih ideja, ali ipak ima. Samo rijetko ko prizna, jer će nas gledati ču…