Preskoči na glavni sadržaj

U alkoholu je spas

Svako ima neke neodgodive obaveze, koje mu možda i nisu najdraže, ali jednostavno zna da ih mora ispuniti i da će to ubrzo proći. Nakon toga sve bude lakše, dok ponovo ne dođu slične obaveze, koje bismo rado izbjegli, ali ne možemo. Nekad moramo stisnuti zube i uraditi i ono što nam je mrsko. Žalosno je to kada čovjek mora više nego što želi da radi takvih stvari.

Ja sam još mlada i nemam nekih takvih naročito mrskih stvari. Ne mislim sad da ih baš nikako nema, ali manje nego što ih imaju drugi. Međutim tog divnog dana, kada sam mogla da idem na plažu i odmaram se i uživam, nešto drugo mi je poremetilo planove.

Sad duga je to priča da vam ja objašnjavam kako sam se ja uopšte upoznala s tim svim ljudima i zašto se mi i kako družimo, pa ćemo taj dio preskočiti. Vi zamislite da sve to znate, i onda da nastavimo s pričom. U suštini morala sam ustati ujutru u osam časova. Ne ustajem toliko rano ni kad moram na predavanje, prespavam. Ali tog jutra sam ustala i spremila se u rekordnom roku, i došla na parking kod Kastela. Moja sestra i ja smo morale da se nađemo sa vozačima i da im pomognemo oko jednog problema.

Da se vratim na veče prije, kada sam došla po zeta Italijana na isti taj parking, i kad su me isti ti vozači koji su vozili buseve (u jednom su mi i zeta dovezli), vidjeli. Ja stvarno ne znam jesu li oni ikad vidjeli bilo kakvo žensko ili nešto nalik tome, jer ona njihova reakcija kaže da nisu. Iskreno da vam kažem, svakom prija kad dobije kompliment na račun izgleda, ali ne kad neko slini za vama kao pašče, i to neko staro izborano pašče. Ali dobro, to sam preživjela, ismijala sam se njihovim modnim kombinacijama, jer da Italijani znaju sve o modi to vam je velika laž. Ti koji znaju ili su uvozni ili su neki koji su jako posebni pa imaju smisla i ukusa. Ostalo, o Bože, ono vam niko ne može opisati riječima. Čak više nije ni smiješno, jer je toliko strašno da ne znate hoćete li pasti u nesvijest, ili nastaviti gledati i moliti se Bogu.

Ali i time ću se baviti malo kasnije. Uglavnom ustala sam živom zorom. I krenula na mini ekskurziju (pošto ionako volim prozivati nepismene ljude, vi zamislite da sam napisala ESKURZIJA, pošto je to po njihovom pravopisu nepismenih). Ta ekskurzija je bilo vozanje autobusom po gradu u potrazi za gumom. Ja na kraju nisam ni shvatila šta su oni tačno htjeli da urade s tom gumom, ali znam da smo je tražili po gradu. Ali simpatično je vozati se busom, sa nekoliko vozača i zajeba***i ih. Još kako ne znaju srpski, ja njima svašta pričam, psujem, ma nema mi kraja. Ionako nemaju pojma šta sam rekla. Ali ja sam njih skontala da su se oni svi pozaljubljivali u mene. Nadala sam se ja da se to meni učinilo, ali nažalost nije. I pored divnih banjalučkih momaka, da gledam one promašaje, pa ne mogu, stvarno ne mogu.

Jedan od njih je imao jednu divnu, predivnu košulju sa nekim cvijećem. Havajske košulje i to najgori oblik havajskih košulja, za ovu je visoka moda. Ova druga dvojica, izgleda da ne znaju razliku između ženske i muške odjeće. I ono što su izabrali, ja ne znam da li je to bilo namjerno ili slučajno, iz muške kolekcije sigurno nije. Ali eto ja sve hoću da budem fina i dobra i da se pristojno ponašam, barem da oni to tako misle. Ionako svi van naših granica misle da smo mi divljaci, pa eto da ja pokažem da znamo biti i fini ljudi.

Stigli smo na kraju, skoro i do Čelinca. U potrazi za gumama. Kao da smo tražili Aladinov leteći tepih. Ali našli smo sve što im je trebalo. U busu dok smo se tako vozikali, htjela sam da opalim jedan selfi, da narodu kasnije mogu pokazati te njihove modne promašaje. Inače mi niko ovako neće vjerovati. Ni ja ne bih vjerovala da nisam vidjela svojim očima. I tako sam jedva podnijela da takvo nešto zaista postoji. Ali moja sestra se nešto pobunila, aj nemoj ovo, nemoj ono, i to tako prođe. Krenuli smo mi kao na neku kafu, sokić… Mogla sam ja i tad naručiti neki alkohol, ali sve kontam neću, tek je podne prošlo, malo ću se strpiti, barem do ručka. Pa ja popila neku vodu šugavu, i reko ajmo mi. Meni samo da se rastanem od njih, kao da me nisu dovoljno osramotili u jednoj opštini, oni i u drugoj nastavili istu tradiciju.

Međutim ne dade se nama da se mi odvojimo od tih italijanskih ljepotana, koji niti su visoki niti imaju plave oči (kako moja majka inače opisuje Italijane), već su neki maleni, čupavi, crni da crnji biti ne mogu, u ženskim majicama. Meni više loše, reko da ja jedno pivo drmnem malo da dođem sebi. To je bilo možda oko pola dva - dva. I od tog trenutka pa sve dok me nisu unijeli u kuću, ja se nisam odvajala od alkoholnih pića. Sve što su oni ponudili ja sam naručivala. Ionako oni časte. Kakav šok i traumu sam proživjela i zaslužila sam. I divno je. Divan osjećaj. Sjedite, konobari donose te malo pivo, pa vino, pa martini, pa rakiju, pa opet pivo… ništa ne plaćate. Ako ništa bar im to valja. Inače nisu široke ruke, ali zaslužila sam. Jesam.


I onda će vama pričati kako u alkoholu ne treba da tražite rješenje. E radije ću biti pijana bez rješenja, nego svjesna ženskih majica na muškarcima.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …