Preskoči na glavni sadržaj

Sam svoj majstor

Nakon završene škole, obavezno dobijete diplomu. Komad papira na kome piše da niste ni vi za baciti, te da bi trebalo da imate neke kvalifikacije iz struke koja piše na njemu. Tako sa srednjoškolskim, a oni najuporniji i sa fakultetskim obrazovanjem, idete puni entuzijazma i samopouzdanja u pohod na posao. Iako, vjerovatno, nikada u toku tog školovanja niste imali dana prakse, te se sve svodilo na učenje napamet formula i podjela, vi sada imate napismeno da znate šta radite. Ovo podrazumijeva da ste onog momenta kada vam je diploma uručena u ruke, automatski postali stručnjak. To ne bi bio problem da ta diploma zaista jeste stečena učenjem, pa bi i onaj manjak prakse bio zanemarljiv. Problem nastaje onda kada vam diplomu uruči otac, tetak, ujna ili neki poznanik koji se igrom slučaja našao na uticajnoj poziciji. Vi onda potpuno nespremni i izgubljeni dolazite na radno mjesto za koje ne biste bili sigurni kako se zove da ne piše na vratima kancelarije/ordinacije/ kabineta. Vi sada imate titulu doktora, zubara, inženjera, advokata i šta se onda dešava?  
Dešava se to da ćete svim onim nesrećnicima koji dođu kod vas, vas kao stručnjaka,  zagorčati život. Tim ljudima će onaj papir u vidu diplome, koji visi na zidu, uliti sigurnost da su prepustili sudbine u ruke prave osobe koja zna šta treba da radi, ne znajući kako ste došli na tu poziciju, te da imate znanja otprilike koliko i oni. Ovo je jedan začarani krug nestručnih stručnjaka i nezadovoljnih ljudi koji se vrti godinama, pa zbog toga kaskamo za svijetom jedno dobrih 30 godina.

Ne treba diplome dijeliti nakon završene škole. Diplome treba dijeliti onome ko preživi u Bosni i Hercegovini duže od 20 godina. Ta osoba je sigurno obučena da prepozna simptome neke bolesti, nađe alternativni lijek za istu, zamijeni sijalicu ili osigurač, popravi veš mašinu, okreči stan i zaliječi upaljen, natečen zub i to bolje nego da je tražila stručno mišljenje.  Šta mislite zašto ljudi odavde lako nađu posao u Njemačkoj, Austriji?  Pa  zato što nas je naša država natjerala, odnosno, obučila da se samoi  snalazimo na svim poljima. Hvala ti veličanstveni sistemu BiH, napravio si od mene multidimenzionalnu, svjetsku osobu. Osim što si me izgradio kao ličnost, naučio si me da budem uporna i istrajem kada želim da dođem do cilja. Objasniću vam na primjeru iz svog života. Zaboli vas zub i prva logična stvar koja slijedi poslije toga je odlazak kod zubara, e tu onda dolazi razlika između našeg sistema i svijeta. U svijetu biste otišli kod zubara, popravili zub i dobili instant rješenje za svoj problem. To možda jeste da u tom trenutnu, riješite se bola i možete da nastavite dalje sa svojim obavezama, ali kao i sve instant stvari i to ima svoju lošu stranu, pa koliko god da je dobro za nas toliko i nije. Iz takvog brzog i efektivnog rješenja šta mi možemo naučiti? Kakvu nam to životnu lekciju daje i za kakvo znanje smo bogatiji? Nikakvog znanja nema, kao ni iskustva, a svoj smo zub prepustili u ruke neke druge osobe. Na kraju možemo zaključiti iz toga da je nas sistemi razvijenih funkcionalnih država samo unazađuju i prave od nas lijene debile. Situacija broj dva, je kada vas zub zaboli u našoj državi. Početka faza bola i odlaska kod zubara kao jedinog rješenja su iste i do razlike dolazi upravo u stomatološkoj ambulanti. Kao što smo vidjeli iz prethodnog primjera druge države ne mare za to kako ćemo mi lično biti, oni žele da što prije završe s vama kako bi se mogli vratiti nekim svojim obavezama. Kod nas zato, u cilju jačanju nas kao individua, pomažu nam da testiramo granice svoga strpljenja, snage i ovladavanja bijesom, već pomenuti zubar vam neće riješiti problem, šta više, on će napraviti još goru situaciju u vidu neke infekcije. Onda ćete vi tako ići od jednog do drugog specijaliste, oralnog hirurga i svakoga ko bi možda imao neki dobar savjet. Ta agonija će trajati danima, i ako ste baš bili uporni možda i mjesecima, da biste na kraju na ovaj ili onaj način riješili svoj problem sa zubom. Osim što ćete ovladati tehnikama kako prevazići sve prepreke i istrajati i kako ne doživjeti nervni slom, opet bićete bogatijii za znanja iz stomatologije jer ćete na kraju te uzbudljive avanture “popravimo zub” odlučiti da je bolje da sami naučite neke osnove kako više ne biste morali ići kod zubara nikad do kraja života. Sada kolekciji sam svoj majstor dodajte još jednu vještinu. Sve ovo vodi usavršavanju krajnje vještine preživljavanja. Vidite, u svijetu je ljudima sve servirano na pladnju pa nas ni ne iznenađuje kada dođu u posjetu nekom članu rodbine ovdje kod nas ( jer je to jedini razlog zbog kojeg bi došli ovdje) ponašaju se izgubljeno i u jednu ruku razmaženo. Ne zamjerite im. Nije to do njih. Pa i oni bi voljeli da su rođeni negdje drugdje i da su ih njihove države naučile svemu što je nas naša. Mi smo obučeni za preživljavanje. Svaki dan smo stavljeni na testove kako se slučajno ne bismo opustili i zaboravili da iskoristimo znanje. Od jurnjave za potvrdom iz katastra prema traženju posla izgledamo kao likovi iz Super Mario igrice koji preskaču prepreke i pazimo da ne upadnu ni u jednu od mnogih rupa koje nam se nađu na putu. Doslovno, ne figurativno. I kako sada iz ove prespektive požaliti se na život? Ali takav smo mi narod, uvijek ćemo naći način da se žalimoumjesto da otvorimo oči i vidimo koliko zapravo napredujemo iz dana u dan. Trebalo bi da sami sebi čestitamo na kraju dana jer smo uspjeli da preživimo još jedan, zdravi, pravi i relativno normalni. Naučili smo da budemo uporni i samostalni. Naučili smo da budemo sami svoji majstori. Sada se nada da razumijete kako funkcioniše sistem, ali vam još nije jasno sve, ukratko: nepotizam postoji kako bi mogli doći na dobru poziciju i ne baš kvalifikovani ljudi, to postoji kako ne biste mogli riješiti problem što na kraju dovodi do toga da ga riješite sami. Mnogo je to kompleksnije nego što se nama čini na prvi pogled i ne zaboravite vaša država misli na vas.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …