Preskoči na glavni sadržaj

Sam svoj majstor

Nakon završene škole, obavezno dobijete diplomu. Komad papira na kome piše da niste ni vi za baciti, te da bi trebalo da imate neke kvalifikacije iz struke koja piše na njemu. Tako sa srednjoškolskim, a oni najuporniji i sa fakultetskim obrazovanjem, idete puni entuzijazma i samopouzdanja u pohod na posao. Iako, vjerovatno, nikada u toku tog školovanja niste imali dana prakse, te se sve svodilo na učenje napamet formula i podjela, vi sada imate napismeno da znate šta radite. Ovo podrazumijeva da ste onog momenta kada vam je diploma uručena u ruke, automatski postali stručnjak. To ne bi bio problem da ta diploma zaista jeste stečena učenjem, pa bi i onaj manjak prakse bio zanemarljiv. Problem nastaje onda kada vam diplomu uruči otac, tetak, ujna ili neki poznanik koji se igrom slučaja našao na uticajnoj poziciji. Vi onda potpuno nespremni i izgubljeni dolazite na radno mjesto za koje ne biste bili sigurni kako se zove da ne piše na vratima kancelarije/ordinacije/ kabineta. Vi sada imate titulu doktora, zubara, inženjera, advokata i šta se onda dešava?  
Dešava se to da ćete svim onim nesrećnicima koji dođu kod vas, vas kao stručnjaka,  zagorčati život. Tim ljudima će onaj papir u vidu diplome, koji visi na zidu, uliti sigurnost da su prepustili sudbine u ruke prave osobe koja zna šta treba da radi, ne znajući kako ste došli na tu poziciju, te da imate znanja otprilike koliko i oni. Ovo je jedan začarani krug nestručnih stručnjaka i nezadovoljnih ljudi koji se vrti godinama, pa zbog toga kaskamo za svijetom jedno dobrih 30 godina.

Ne treba diplome dijeliti nakon završene škole. Diplome treba dijeliti onome ko preživi u Bosni i Hercegovini duže od 20 godina. Ta osoba je sigurno obučena da prepozna simptome neke bolesti, nađe alternativni lijek za istu, zamijeni sijalicu ili osigurač, popravi veš mašinu, okreči stan i zaliječi upaljen, natečen zub i to bolje nego da je tražila stručno mišljenje.  Šta mislite zašto ljudi odavde lako nađu posao u Njemačkoj, Austriji?  Pa  zato što nas je naša država natjerala, odnosno, obučila da se samoi  snalazimo na svim poljima. Hvala ti veličanstveni sistemu BiH, napravio si od mene multidimenzionalnu, svjetsku osobu. Osim što si me izgradio kao ličnost, naučio si me da budem uporna i istrajem kada želim da dođem do cilja. Objasniću vam na primjeru iz svog života. Zaboli vas zub i prva logična stvar koja slijedi poslije toga je odlazak kod zubara, e tu onda dolazi razlika između našeg sistema i svijeta. U svijetu biste otišli kod zubara, popravili zub i dobili instant rješenje za svoj problem. To možda jeste da u tom trenutnu, riješite se bola i možete da nastavite dalje sa svojim obavezama, ali kao i sve instant stvari i to ima svoju lošu stranu, pa koliko god da je dobro za nas toliko i nije. Iz takvog brzog i efektivnog rješenja šta mi možemo naučiti? Kakvu nam to životnu lekciju daje i za kakvo znanje smo bogatiji? Nikakvog znanja nema, kao ni iskustva, a svoj smo zub prepustili u ruke neke druge osobe. Na kraju možemo zaključiti iz toga da je nas sistemi razvijenih funkcionalnih država samo unazađuju i prave od nas lijene debile. Situacija broj dva, je kada vas zub zaboli u našoj državi. Početka faza bola i odlaska kod zubara kao jedinog rješenja su iste i do razlike dolazi upravo u stomatološkoj ambulanti. Kao što smo vidjeli iz prethodnog primjera druge države ne mare za to kako ćemo mi lično biti, oni žele da što prije završe s vama kako bi se mogli vratiti nekim svojim obavezama. Kod nas zato, u cilju jačanju nas kao individua, pomažu nam da testiramo granice svoga strpljenja, snage i ovladavanja bijesom, već pomenuti zubar vam neće riješiti problem, šta više, on će napraviti još goru situaciju u vidu neke infekcije. Onda ćete vi tako ići od jednog do drugog specijaliste, oralnog hirurga i svakoga ko bi možda imao neki dobar savjet. Ta agonija će trajati danima, i ako ste baš bili uporni možda i mjesecima, da biste na kraju na ovaj ili onaj način riješili svoj problem sa zubom. Osim što ćete ovladati tehnikama kako prevazići sve prepreke i istrajati i kako ne doživjeti nervni slom, opet bićete bogatijii za znanja iz stomatologije jer ćete na kraju te uzbudljive avanture “popravimo zub” odlučiti da je bolje da sami naučite neke osnove kako više ne biste morali ići kod zubara nikad do kraja života. Sada kolekciji sam svoj majstor dodajte još jednu vještinu. Sve ovo vodi usavršavanju krajnje vještine preživljavanja. Vidite, u svijetu je ljudima sve servirano na pladnju pa nas ni ne iznenađuje kada dođu u posjetu nekom članu rodbine ovdje kod nas ( jer je to jedini razlog zbog kojeg bi došli ovdje) ponašaju se izgubljeno i u jednu ruku razmaženo. Ne zamjerite im. Nije to do njih. Pa i oni bi voljeli da su rođeni negdje drugdje i da su ih njihove države naučile svemu što je nas naša. Mi smo obučeni za preživljavanje. Svaki dan smo stavljeni na testove kako se slučajno ne bismo opustili i zaboravili da iskoristimo znanje. Od jurnjave za potvrdom iz katastra prema traženju posla izgledamo kao likovi iz Super Mario igrice koji preskaču prepreke i pazimo da ne upadnu ni u jednu od mnogih rupa koje nam se nađu na putu. Doslovno, ne figurativno. I kako sada iz ove prespektive požaliti se na život? Ali takav smo mi narod, uvijek ćemo naći način da se žalimoumjesto da otvorimo oči i vidimo koliko zapravo napredujemo iz dana u dan. Trebalo bi da sami sebi čestitamo na kraju dana jer smo uspjeli da preživimo još jedan, zdravi, pravi i relativno normalni. Naučili smo da budemo uporni i samostalni. Naučili smo da budemo sami svoji majstori. Sada se nada da razumijete kako funkcioniše sistem, ali vam još nije jasno sve, ukratko: nepotizam postoji kako bi mogli doći na dobru poziciju i ne baš kvalifikovani ljudi, to postoji kako ne biste mogli riješiti problem što na kraju dovodi do toga da ga riješite sami. Mnogo je to kompleksnije nego što se nama čini na prvi pogled i ne zaboravite vaša država misli na vas.




Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…