Preskoči na glavni sadržaj

Povezivanje vakcina i autizma, kako je nastalo i ko je krivac?

Vakcine ili promašaj?


Kod nas je uvijek neka frka i neki problem, neka dešavanja. Pa tako imamo i dešavanja oko vakcina. Skoro stalno neka frka, te jedni hoće, te drugi neće, pa se svađaju, pa ne valja ovo, pa ono. Razumijem ja roditelje koji se brinu za svoju djecu i ne žele da im se ništa loše desi. Pa iz straha od nečeg lošeg ne daju da se njihova djeca vakcinišu. Iako su te vakcine i više nego neophodne. Naravno u posljednje vrijeme taj trend nije samo kod nas popularan već širom svijeta. Naravno u svijetu iz nekog drugog razloga, ali kod nas i iz tog, a i iz još jednog.

Ono oko čega je s pravom napravljena pompa jeste što su malo trovalentne, pa malo petovalentne vakcine. Te djeca koje prime jedne i potrebno je da nastave dalje primati te iste, ne mogu, jer je ova naša gospodska država odlučila da to malo promijeni, jer eto tako im došlo. Ali ovaj put se nećemo baviti time, bavićemo se nečim što vlada u čitavom svijetu, gdje su vakcine stvarno usklađene za razliku od ovoga što se dešava kod nas.

Često čujete, ne samo kod nas, da roditelji izbjegavaju da vakcinišu dijete, jer može da izazove autizam. Laici naravno ne znaju da to nije tačno, a prestrašeni roditelj povjeruje u svašta, jer ne želi da iko naudi njegovom djetetu, pa čak ni ta vakcina. Postoje slučajevi gdje nakon određenih vakcina dijete stvarno oboli od neke bolesti, zbog različitih nuspojava, i reakcije njegovog organizma na određenu vakcinu. Ali to se jednostavno dešava, i koliko god strašno zvučalo to jedno je obolilo za zdravlja miliona drugih. Takve stvari vam se mogu desiti i kada pijete najobičniji lijek, da dođe do suprotnog efekta od očekivanog, ali to ne znači da svima ostalima neće pomoći.

Međutim najveći problem što se tiče vakcina jeste vjerovanje da neke od njih mogu da izazovu autizam. I postoji, navodno, gomila dokaza i svako autistično dijete koriste da povežu određenu vakcinu s njegovim stanjem. I koliko god to mišljenje bilo zastupljeno, u cijelom svijetu, ipak nije tačno. Ali baš zbog toga što je u pitanju takva oblast i budućnost mnoge djece, došlo je do toga da će svi više povjerovati takvom stavu, jer niko ne želi da ugrozi svoje dijete. Iako niko od njih ne shvata da im zapravo veću štetu prave time što ih nisu vakcinisali zbog tog raširenog mišljenja, koje je narodu prosuo jedan budalaš, koji je, nikad mi neće biti jasno, dobio tu titulu doktora.

Za razliku od stvarnih doktora koji se trude da pomognu pacijentima, ili zdravim osobama da se ne razbole, bilo da su djeca ili odrasli ljudi, neki su imali drugačiju viziju svog doktorskog poziva pa su napravili pravu pometnju. Ta pometnja je zvanično počela 1998. godine. Dr Andrew Wakefield je te godine objavio jednu svoju studiju gdje je navodno dokazao vezu između određenog tipa vakcina i autizma. Ta studija nije objavljenja tek tako. Njegov rad je objavljen u časopisu “Lancet”, koji važi za jedan ugledni medicinski časopis, da stvar bude još gora. Barem takve stvari kada se objavljuju na takvim mjestima bi trebalo da budu provjerene. Da li su provjerili ili ne, ne znam, i ako jesu ko je potvrdio tu tezu, ne znam ni to, ali svakako je ubrzo nakon toga nastala još veća pometnja. Mnogi drugi istraživači i naučnici su dokazali da ne postoji apsolutno nikakve veza između te dvije stvari, čak i Wakefield-ovi saradnici su se ogradili od te teorije, kao i sam časopis. Svi su htjeli da sebe zaštite jer su vidjeli kakav je haos nastao i kakva je zapravo greška napravljena. Međutim i danas, nakon skoro dvadeset godina imamo to vjerovanje da će vakcine izazvati autizam, i ljudi bježe od vakcinisanja djece, koje treba zapravo da pomogne njihovoj djeci, a ne suprotno kao što se uglavnom vjeruje.

Naravno poznavajući naše medije, i generalno medije, veću je pažnju privukla njegova studija, nego kasnije to da je ona pobijena. Narodu je pažnju više privuklo to da će se možda i njihova djeca razboliti ako prime vakcine. Naravno svi smo mi skloni raznim teorijama zavjere, pa će mnogi čak i nakon što su vidjeli čvrste dokaze da veza između vakcinisanja i autizma ne postoji, opet radije udaljiti svoje dijete od bilo kakve moguće vakcinacije, jer možda neko na vrhu želi da naša djeca budu bolesna pa je to namjerno napravljeno i slične stvari. Ali svejedno koliko god bila nerealna Wakefield-ova teorija, ona je ubacila taj crv sumnje u naše glave, pa će uvijek biti a šta ako ovo ili ono?


Međutim da stvar bude još gora, naš dragi nam doktor monstrum zbog kojeg danas mnoga djeca obolijevaju, jer ne dobijaju vakcine koje su im potrebne iz straha od autizma, nije samo napravio haos što se tiče teorije i lažiranja svog istraživanja. On je čak kasnije i osuđen jer je preko dvanaestoro djece sa raznim mentalnim oboljenima maltretirao. I čak ni to nije dovoljno našem napaćenom narodu da shvati da će svojoj djeci pomoći ako ih vakcinišu, a ne ako slušaju bolesnog manijaka koji je prosuo neku teoriju da bi sebi obezbjedio popularnost.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …