Preskoči na glavni sadržaj

Pita tetka đe su momci

“Je l’ ima momaka?”

“Nema (prevrtanje očima, i misao tetko glupa iz Njemačke što si došla mogla si bar neku paru gurnuti meni u džep)”
“Pa kako nema? Lijepa djevojka, a nema momka? Pa kako to? Šta ti fali? Šta njima fali? Kad se planiraš udati, već ti je dvadeset i jedna godina? Ja sam u to vrijeme već drugo dijete na putu imala…” I svi takvi i slični komentari. Jer tetka iz Njemačke ne shvata da nečiji plan nije da rodi dijete prije punoljetstva i onda čitav život pokušava da bude lud i gotivan po facebook-u i drugim društvenim mrežama koje ne zna da koristi, da bi drugi bili ljubomorni. Pa onda redovono u komentarima na slikama ili statusima, imate “je l’ rodna godina kod vas dole? Je l’ rodio paradajz?” i slične stvari. Samo što takve komentare prati i određena doza nepismenosti. Ali Bože moj, vi i to prećutite, sve se nadate biće koji dinar od tetke kad dođe na ferije u Bosnu. Pošto je to onaj tip ljudi koji neće otići i putovati po svijetu, vidjeti nešto pametno, već doći u selo gdje imaju jedva dvije kuće, i napraviti sebi dvorac, sa lavovima ili nekim drugim životinjama na ulazu (naravno skulpture, šta bi sve dali za prave životinje).

Naravno svaki put kad dođu, pokušaće vam “nabaciti” nekog našeg što se tamo dobro snašao, iako on ima ženu i dijete i živi od socijalne pomoći, fali mu dobar dio zuba, i može vam biti otac, ako ne i deda, ali da ide dijete tamo zbog papira, da se uda. Neka, to će se u narodu još i opravdati, ako je zbog papira. Ali da djevojka nije udata, a prešla dvadesetu, sramota je za komšiluk. Sramoti se porodica, čak i ovi što su preko okeana otišli.

Naravno to se odnosi na nas nepoštene djevojke. (Sram nas bilo, nikad se nećemo udati, šta li već komšiluk priča o nama. Uh, mati svaki dan umire po pet puta od sramote kad krene niz ulicu). To što smo mi krenule pogrešnim stopama, ne znači da su sve takve. Ima ovih finih poštenih. Što jest jest. Neću da griješim dušu.


Evo moja komšinica već treće dijete čeka. Kakve su prilike taman će na svoj osamnaesti rođendan roditi, pa da joj to bude najljepši poklon, i da slave zajedno svake godine rođendan. Mislim djevojka nije bludnica kao ja išla piti za svoje punoljetstvo. Ja kako god da krenem, osramoti familiju. Izbrisaće me rođaci na društvenim mrežama od sramote. Još da neko sazna da imaju neke veze sa mnom, uh. Jadni ljudi.

Naravno ima još poštenih djevojaka. Eto nađe ona momka, ali slučajno ga pokupi negdje. Nit’ joj se sviđa, možda ima pun novčanik, pa će imati neke koristi, a možda nema ni to. Ali ona je s njim zbog višeg cilja. Ona neće biti sama! Za Novu godinu imaće slike s njim. Za sve praznike, za slave, sad za slike s bazena, eventualno s mora, ako je ovaj s novčanikom. I tako biće slika. Biće lajkova, pa kad tetka krene pričati o voću i povrću o komentarima. Pa onda pokazivati slike svojim komšinicama, koje su isto naše. Ne može se ona družiti ni sa kim, osim sa “našima”. Uh, kako će tetka biti ponosna samo. I kad dođe u selo, pa pita “ima l’ ćeri momaka?” pa zar ima ljepšeg odgovora od ima.

E nije ni tu kraj, onda nastaje drugi problem. Kad će svadba? Kad će djeca? A ona još uvijek i sama jadno dijete, ne zna ni šta je veza kako treba. Našla jadu da se priča po selu da i ona voda nekog, eto da ne bude sama. Da ispuni slobodno vrijeme. Šta će jadna, od fakulteta nema ništa. Ne radi joj se, neće da se muči. Gospođica hoće da se izležava na plažama. Pa onda nema druge opcije nego da nađe nekog, eto samo nek ljudi budu ljubomorni.

Eto danas nema više ni ljubavi, ni sviđanja ni onih leptirića u stomaku o kojima se nekad toliko pričalo. Danas sve postalo korist. Niko više ne gleda ništa osim koristi. Ili si lijep, ili imaš para, ponekad se desi oboje. Jako rijetko, ali ima slučajeva. I na šta nam se život sveo, da gledamo šta će neko reći, da čekamo tetku i ostalu rodbinu da nas smara s momcima i curama.

Zamislite da se neka djevojka našali s tetkom i kaže da je lezbejka. Pa tetka bi odmah u hitnu na oživljavanje. Pitanje da li bi je oživili. Tetka zna najbolje, šta god mi mislili. Ako smo već nesposobni sami da nađemo, uvijek će nam ona naći nekog NAŠEG.

E sad, nije samo tetka problem, ima tu i baba, i ostale rodbine. Svi samo ima li, nema li. Bilo momaka, bilo cura, ili ne, opet ne valja. Uvijek će biti sramota za komšiluk, uvijek će djevojka biti nepoštena, osim ako stvarno nije takva.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …