Moda ili šta već?

Prolazim kroz park gdje sam se igrala kao dijete, po čitave dane. Niko me nije mogao utjerati u kuću. Sad je prazan. Neko dijete i ako sjedi, drži svoj telefon i nešto kucka po njemu. Naravno neki najnoviji koji ja neću imati ni za deset godina, ali mi ni ne treba. Samo me interesuje zašto treba tom djetetu? Poneko i ako se stvarno igra, svi ga gledaju kao budalu. Gdje bi oni uprljali svoje nove skupocjene patike na igralištu, kad mogu sjediti na klupi i igrati neke bolesne igrice na telefonu. Meni su sve igrice bolesne, pa možda malo pretjerujem. Ali ipak mislim da je bolje da oni malo trče po igralištu nego da sjede i kuckaju. Imaju vremena za to.

Još manje mi je jasno šta će djetetu od deset godina facebook, ili bilo koja društvena mreža. Da ne budem licemjerna, i ja sam sa trinaest napravila facebook. Ali moj vrhunac na toj društvenom mreži je bio da stavim profilnu sliku, na kojoj je neka životinja ili cvijet, i koju sam neposredno prije toga skinula sa interneta. Niko nije znao ni ko sam ni šta sam. I imala sam tri-četiri prijatelja, a to su bili ljudi sa kojima sam bila svaki dan, pa nam je bilo zanimljivo da se nekad malo i dopisujemo kada odemo kući. Realno nismo ni imali nekih tema, ali eto čisto malo da vidimo šta je.

Danas situacija nije takva. Imam u svojoj blizini jedan primjer tih novih generacija. I više je nego zabrinjavajuće. Razumijem da su današnja djeca drugačija i žive u drugačijim uslovima nego što sam ja. Ali ja baš i nisam toliko stara, da se toliko stvari moglo promijeniti. Mislim da malo pretjeruju. I da odgoj treba da sadrži i neke kaznene mjere, a ne za svaku glupost koju dijete uradi da dobije novi telefon, tablet i slično, i onda pozira i guzi se na slikama za instagram. Pa poslije krive ovog ili onog što je napao djevojčicu od dvanaest godina, a niko se ne zapita kako izgledaju njeni profili na društvenim mrežama, i zašto ona izgleda kao da joj je dvadeset godina, a ne dvanaest. Odakle joj tolike štikle? Odakle joj takva provokativna odjeća? Odakle joj tolika šminka? Otkud ona u noćnom klubu ako nigdje ne puštaju osobe ispod osamnaest godina? Pa me samo interesuje ko je kriv? I zašto je nekom derletu to sve dopušteno?

Svakodnevno slušamo svakakve odvratne i bolesne stvari. I ne krivim ja djecu tu, niti ih osuđujem.
Žao mi ih je. Oni nemaju djetinjstvo. A ako ga propuste u tim godinama, kasnije ga ne mogu nadoknaditi. Mogu samo postati članovi društva koje je svakim danom sve bolesnije. Roditelji dopuštaju svojoj djeci da im tamo neka starleta bude uzor, a ne osoba koja je nešto postigla svojim znanjem i radom. Djeci dopuštaju da se polugoli slikaju za društvene mreže, mjesto da ih učlane u biblioteku i motivišu ih na razne načine da čitaju.

Onda vidite ljude koji se školuju da budu učitelji i učiteljice. Tek vam tu dođe muka. Posljednje generacije koje se pojavljuju sa tim zvanjem, pa to više nije ni smiješno. Od muke se ne možete ni smijati, niti plakati. Čast izuzecima, ima onih za koje mogu garantovati da će stvarno biti pravi uzori u svom zanimanju. A ostali su polupismeni, ili potpuno nepismeni, ali pošto kriterijuma skoro da ni nema više za to zanimanje, oni će završiti te silne škole, i onda doći pred djecu u školskim klupama. I šta će ih naučiti? Da objave dobru sliku na instagramu? Ili kako da se ponašaju u nekom odvratnom noćnom klubu? Ili kako da u tom istom klubu pokupe sponzora? To će biti oni koji treba da usmjeravaju djecu ka uspjehu? Ma odlično. Eto uspjeli smo i od nekih ozbiljnih stvari napraviti smijuriju. Ali kad se desi neki problem onda svi osuđuju one tamo. Uvijek su drugi krivi, uvijek onaj tamo ne valja, on je pokvario ovog ili onog. Ma mi smo sami sebe pokvarili. Priznajte jednom krivicu. Neće nas to ubiti. Baš naprotiv.

Ali naravno ako neko zatraži od klinca u osnovnoj školi da nauči dvije lekcije za mjesec dana, roditelji trče da se žale, jer je to previše gradiva. To je teško. Kako će njihov mali princ ili mala prinzezica to? Jadničak mali, pa ne može, teško je to. Mjesto da se potrude da sav potencijal njegovog djeteta bude ostvaren, oni još zaglupljuju svoje sopstveno dijete, i prave od njega nekog ko se jednog dana neće znati ni brinuti o sebi kako treba. Do kraja života će biti derle koje samo u WC neće znati otići. Sami svoje dijete omalovažavaju time što govore da je nesposobno da nauči te dvije jadne lekcije. I eto njegovom djetetu je teško, ono mora puno da uči. Pa nek uči, bolje mu je nego da postavlja slike po instagramu.

Slušam priče kako roditelji sa svojom djecom pišu zadaće i lektire do jutra. Pa šta ako i ne napiše dijete zadaću? Šta je najgore što je može desiti? Dobiće jedinicu? I naredni put će napisati na vrijeme i zadaću i sve uraditi, da se to ne ponovi? I to ne sjede pored djeteta dok ono samo piše, pa da malo pripomognu, ne! Dijete sjedi pored, kucka po telefonu, a mama i tata pišu li pišu. I još ne smije manja ocjena od petice. Ne daj Bože da njihovo dijete ne bude najbolji učenik. I šta onda su svi najbolji učenici, svi su zamišljeni genijalci. I mislite da je to dobro. Pa vi mislite i probajte pa ćete vidjeti kakav ćete proizvod imati za koju godinu.


Ali eto ja vam već mogu navesti kako može izgledati taj proizvod. Može da izgleda kao tridesetogodišnja majka, dvoje djece, koja ne zna u radnji u kojoj je zaposlena da isključi klimu. Jer Bože moj, klima, znate li vi šta je to? Ko još zna isključiti klimu? Mislim ozbiljno? Zar se to stvarno traži od nekoga? Ili na primjer, imate jedno desetak zaposlenika koji svaki dan moraju da kontaktiraju razne dobavljače robe putem e-mail-a. I to je odlično. Kada bi ga znali poslati! Čak i ako im se posreći vjerovatno će napisati “Alo šefe de pošalj ti to nami! Neznam ja koja sam smijena, al bi će neko!” Ni poštovanja, ni pozdrava.






Коментари