Preskoči na glavni sadržaj

Majko i ja ću u blogere

Šta znači pisati blog?

Pa ako to kažete ljudima u svojoj okolini, koliko god oni bili moderni i upoznati sa svim novotarijama, opet će vas pogledati poprijeko i reći da vam fali pola mozga, i da samo trošite vrijeme uzalud. Rijetko ko će se naći i podržati vas, pa čak i pomoći oko nekih stvari što se tiče dizajna, fotografija i slično. Ali opet glas ovih što vam se ismijavaju je jači. Kao što je uvijek jači glas onih koji pojma nemaju, ali eto čuju se uvijek. Oni koji treba da se čuju, e tu vlada tišina.

Nakon nekoliko dana i vi sami krenete sumnjati u svoje sposobnosti. Stvarno povjerujete da trošite vrijeme. Napisali se ste nekoliko tekstova, potrošili ste poprilično vremena, ne samo na pisanje, već i na podešavanje raznih stvari, koje ne znam ni kako se zovu, na vašoj stranici, iako ih i ja sama svakodnevno sređujem, uljepšavam, poboljšavam… Ali eto, potrošili ste vrijeme, ne znate ni šta radite, ali ipak radite i dalje. Taj bolesni crv vam kruži u glavi i vaša prvobitna euforija, polako popušta i nestaje. I vama se više ta ideja ne čini onako dobra kao što je bila prije. Odjednom mislite da ste pogriješili i da nije ništa ni trebalo da započnete. I jeste tako, pogriješili ste. Ali ne zato što se skupili hrabrosti pa se usprotivili onom što ljudi misle, sjeli za računar, otvorili nalog i počeli s pisanjem. To je ono što ste dobro uradili. Greška je što ste rekli ljudima, koji očigledno ne znaju reći ništa pozitivno, pa čak i da je najgori blog na svijetu, red je da pohvale vašu hrabrost i trud. Naravno da vam to oni neće reći, jer eto vi ste na putu da možda nešto i ostvarite, a oni i dalje sjede na kafi i raspredaju o tome kakvo je vrijeme i ko je šta obukao.

Modni blog ili make-up artist?

Naravno kada kažete bloger, odmah svi pomisle da se slikate u haljinicama, ili stavljate tutoriale kako da se jedna odrasla ženska osoba našminka. Što je najgore od svega danas je popularno i muškarci da se šminkaju, ali o tome nekom drugom prilikom. Barem u mom okruženju, veoma mali broj ljudi, prvenstveno mladih nije bio svjestan da blog može da bude o bilo čemu. I da ima veoma dobrih i kvalitetnih blogova, gdje možete da čitate o umjetnosti, o raznim realnim životnim stvarima, a ne samo da gledate novu odjeću neke buržujske djece koja su umislila da imaju stila, jer imaju novca, pa mogu drugima da nameću neke svoje gluposti koje se suštinski ne sviđaju običnim smrtnicima, koji kupuju u običnim radnjama i buticima.

Naravno, drugi najpoznatiji tip bloga je taj koji je posvećen šminkanju. Nemam ja iskreno ništa protiv toga, ali čemu tolika popularnost posvećena stvarima koje bi svaka prosječna ženska osoba trebalo da zna. I što je najgore od svega, rijetko koji blog takve vrste pokazuje nešto što je drugačije i što se može svrstati pod umjetnost. I takvim ljudima svaka čast, a ovima što pokažu kako staviti malo sjene na oči, pa to mogu uraditi i u snu, ne treba mi njihov blog.

Svi smo danas kuhari!

Primjetila sam još jednu interesantnu pojavu, a s pravom mogu reći da je prvi val pokrenuo Džejmi Oliver i da je poprilično popularizovao kuhanje i sve što ima bilo kakve veze s hranom. Čovjek jeste genije i u to nema sumnje. Ali to ne znači da je svaka osoba koja ispeče jaje i okači na internet Džejmi. Nemam ništa protiv kulinarskih blogova, meni je to čak i fina stvar. Na taj način ne moramo više kao naše majke i bake da imamo po dvadeset rokovnika sa receptima i onda da ne možemo naći nešto kad nam treba. Sad je to mnogo lakše, samo malo proguglate i imate sve, recept, video gdje se detaljno pokazuje svaki korak. Više od toga ne možemo tražiti. Ali ljudi su generalno malo preozbiljno shvatili kulinarske blogove, pa svaka osoba hoće da bude bloger i da kuha. Mislim i ja znam kuhati, i svašta napraviti, ali ipak, budimo realni.

Blogeri ne znaju šta će od novca…


Pa ni ne znaju, jer ga na primjer nemaju… Naravno putem interneta se mogu lijepe svote zaraditi. Ne samo preko blogova, već i na razne druge načine. Ali jedan od njih jeste definitivno i blog. Često se ljudi razočaraju kada nakon dva posta ne dobiju milione. To tako ne ide. Treba dobro da se pomučite, da dobijete barem jedan dolar. Mi kad smo pokrenule naš blog, bile smo svjesne da možda nećemo dobiti niti jedan jedini dolar u narednih godinu dana, pa čak i dvije. Ali to nas nije zaustavilo. Mi nećemo ljudima pametovati oko šminkanja i oblačenje, jedino ćemo ponekad malo isprozivati neke stvari koje su stvarno pretjerane. Nećemo ni kuhati, znamo mi sve to, ali eto nije nam interesantno da pokazujemo to svima, neke tajne recepte čuvamo za sebe. Nećemo nikad imati ni novca od ovakvog bloga, ali Bože moj, već ćemo se snaći. Ali ćemo uvijek imati mjesto gdje ćemo moći reći nešto važno, nešto što ne smeta samo nama, ali bez obzira na to niko nas nije čuo. Pa ovdje će barem vidjeti.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …