Preskoči na glavni sadržaj

Kasno Marko na Kosovo stiže...

Nekada davno smo bile mlade, i neiskusne, pa čitav taj novi svijet koji se nalazi u našem gradu bio nam je nepoznat. Čak smo ga ponekad i mrzile, ali to je sve iz ljubomore. Ali onda smo shvatile koliko griješimo, i odlučile da to ispravimo. I moram vam priznati to je tako divan život. Naravno mi smo još uvijek nove u tome, pa nismo mogle u potpunosti da obuhvatimo sve što je potrebno da se pokaže kako uistinu izgleda jedan dan jedne ugledne mlade osobe iz Banjaluke.

Pošto smo nekada davno napravile neke greške, prvi korak ka ispravku je bila rezervacije. Stvarno ne bi bilo u redu niti pristojno, da odemo bez rezervacije u kafić gdje može stati pola grada. Zato smo svoje mjesto rezervisale prije samog otvaranja dotičnog lokala, i tek smo sada stigli na red. Onda možete zamisliti koliko je poželjno mjesto.

Treba se opametiti!

Ipak možda je i dobro što smo imale toliko vremena. Mogle smo da razmislimo o svom ranijem ponašanju koje nikako nije bilo u redu. Iako smo zakasnile u taj svijet, mislim da ćemo ipak biti lijepo primljenje.

Kao prvo, nismo mogle bilo kako da se pojavimo tamo. Postoje određena pravila kako treba da budete obučeni. Pošto nismo imali 30KM da kupimo kanta štikle na pijaci, mi smo jadne došle u nekim ravnim jadnim patikama koje su deset puta skuplje od tih štikli, ali ipak to nisu bile društveno prihvaćene patike, poput Nike Air Max, Adidas Superstar (ali samo bijele, sa crnim linijama, kupljene u kineskoj radnji), ili bijele Converse All star, poznatije u narodu kao starke za sektaše. Naravno bijele starke su jedine za finu gospodu, ove ostale su za prljave sekte, mislim stvarno kako nekom može pasti na pamet da tako nisko padne. Sramota. Ali eto i mi smo malo promašile, ali zato smo mjesecima unaprijed tražile šta ćemo obući. Bile smo oduševljene kada smo vidjele da se svaka uklopila sa nekim dijelom lokala. Jedna je bila u skladu s cvijećem, jedna sa stolicama, treća sa slamkama. Ali nama je to mnogo značilo, jer smo izgledale moćno, i svi su vidjeli da smo došle spremne.
Ali da se vratimo malo unazad. Prvo smo se našle kod Krivog sata, i mnogi ljudi smatraju da ga treba skloniti iz centra jer je pokvaren. Tu smo se izljubile, ali ono vazdušno, da ne bismo jedna drugoj skinule puder. Elegenatnim koracima smo došli do jednog od najpoznatijih liftova u gradu. Postoji i drugi ulaz u taj lokal, ali onda niko ne bi vidio da idemo tamo. Iz tog prostog razloga smo morale da uđemo tu. iako se ja malo bojim visine, pa sam u vožnji do drugog sprata povratila jedno pet-šest puta, nema veze, jer zna se šta je prioritet. Ljudi moraju vidjeti, jer u suprotnom niko vam se neće diviti što vi živite tako otmjenim životom, dok oni jadnici sjede u nekim sasvim običnim i jadnim kafićima.

Čak smo dobili i fiskalni račun. Stvarno najbolje mjesto u gradu.  

Stigle smo

E sad tu nastaje novi problem. Ne može se bilo kako ući u takav lokal. Morate znati na koji način morate hodati kada ulazite na takvo mjesto. Konobari uvijek mogu da vas otjeraju. Ako se ne znate ponašati kako treba, to znači da niste ni dobrodošli. Međutim mi smo se ponašale u skladu sa pravilima lokala, pa smo primljene, ali ne baš naročito nešto. Međutim kad smo počeli da slikamo selfije i pućimo se, i još kad smo račun koji je bio u vrijednosti ispod 10KM, platile novčanicom od 100KM, e tad su i oni sami shvatili da i mi igramo za njihov tim. Sljedeći put ćemo se potruditi i doći u kanta štiklama, treba da budemo IN.

Pristojna slika za ovakav lokal, vidi se sve što smo donijele, takođe i naša narudžba,
račun, i najmoderniji telefoni koji stoje na stolu, jer šta će nam
ako ih svi neće vidjeti

Gledali smo ljude koji su sjedili oko nas i komentarisali ih, a oni su nam to uzvraćali. Prebacivali smo malo jednu, malo drugu nogu preko one prve. Morale smo najmanje stotinu slika uslikati za tih pola sata što smo bile. Naravno i iz WC-a, obavezno. Ljudi će pomisliti da perete ruke u WCu, ako nemate sliku da potvrdi da niste zastranili već da ste radili ono čemu ta prostorija služi (naravno za slikanje, ako neko slučajno ne zna).

Međutim morale smo ponijeti dvije knjige tamo, da se uslikamo i pokažemo kako se na takvim mjestima čovjek ne smije ponašati. Mislim stvarno, došli ste da budete viđeni, a oni koji vas ne vide vidjeće na društvenim mrežama vaše slike. I na kraju svi će znati da ste bili tamo i šta ste radili. Jer ne smijete srknuti kafu dok je ne uslikate kako mirno stoji i posmatra vas sa stola, pa onda kako prinosite šolju ustima, pa na kraju kako vam kap te iste kafe pada u usta.

Primjer kako se ne treba slikati i
ponašati u popularnom lokalu
SRAMOTA!

Lokal je jako lijepo uređen. Ali ima jednu veliku manu. Zasmetalo mi je to jako. Dok se vozite liftom, svi vas vide i znaju da idete u taj lokal. Ali ne mogu svi biti stalno pored lifta i gledati. Nekad ćete se mimoići i šta onda? Postoji rješenje i za to. Treba na izloge staviti televizore, a u lokal kamere, i onda da dole među običnim prolaznicima prikazuju ko je tačno gore i šta radi, šta priča. Da vide ljudi. Inače obični smrtnici nikad neće vidjeti taj nivo. Nek se dive, imaju i čemu.

Primjer kako se slika na ovakvim mjestima.
Obratite pažnju na svaki detalj, da se ne sramotite kad se i sami
budete slikali na ovakvim uzvišenim mjestima.

Naravno nakon pola sata, nama je dosadilo to sve. Ima još mjesta gdje možemo biti viđene i gdje se možemo slikati. A još ćemo više isprovocirati jadne ljude, pa će još više biti ljubomorni na nas. Jer mi smo nivo, a šta su oni? Obični ljudi. Mogu samo da nas gledaju i da nam se dive.

Sljedeći lokal, ništa manje važan za gradsku gospodu, nalazi se isto u samom centru grada. Samo i tu imam jedno zamjerku. Mislim pogled na goste lokala s jedne strane zaklanja neka glupa zgrada. Neki muzej kao, šta će nam to. Potrebno nam je još više lokala poput ovih. Gdje ćemo sjediti i slikati se, i onda će svi biti ljubomorni na nas, jer smo mi bolji od njih.


I da moram se pohvaliti uslikala sam se na najpopularnijoj sećiji u gradu. Tako dobar osjećaj. I sad ću imati barem pet stotina lajkova na društvenim mrežama. Mislim možda jesmo malo zakasnile, jer eto nismo se sjetile rezervisati na vrijeme, ali nema veze. Bolje da Marko bilo kad stigne na Kosovo, nego nikad.

Nikad nemojte zaobići ovo mjesto da se
uslikate

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …