Gdje je vaša sreća?

Ponekad se zapitate ima li išta od onog što se dešava u vašem životu smisla? Možda i nema, ali ipak vam je lijepo. Zar to ne bi bio dovoljan smisao? Zar to nije ispunjenost, neka vanserijska sreća, a ne ona lažna sreća za koju vi navodite razloge. Ponekad jeste teško, ponekad prelako, to je život. Varira od najvišeg ka najnižem, od najboljeg ka najlošijem. Jedan dan su vam sve lađe potonule, drugi dan lepršate kao najsrećnija osoba na svijetu. I to bez razloga. Barem mislite da nemate razloga. Jer razlog nikada ne može i neće biti neko materijalno bogatstvo, neki skupi poklon i slične stvari. Ono što osjećate u takvim trenucima je samo privid, koji će brzo proći, i onda ćete htjeti još više, i stalno tako. Nikad vam neće biti dosta, uvijek ćete misliti da treba još malo za sreću. Na kraju ćete ostati nesrećni, jer ste je tražili na pogrešnom mjestu.

Ježim se kad čujem raznu dječicu koja pokušavaju da glume odrasle, pa traže razloge za ljubav. To je najveća budalaština koja nekom može pasti na pamet. Ljudi traže razloge za stvari za koje to najmanje treba. Objašnjavaju ljubav kao da je neka matematička formula. Zato više ni nema prave ljubavi, ili samo u tragovima, jer su ljudi od toga napravili nauku. Od svega predivnog, prirodnog i uzvišenog, polako prave nauku, koja će se iskazivati samo u formulama. I ostaćemo šuplji. Prazni. I više nego jadni. Život nam se mjesto na susret sa predivnim stvarima, sa ljepotama svijeta, sveo na puko rješavanje zadataka.

Za mržnju slobodno tražite razloge. Ali vi ne želite, već mrzite ljude eto tako. Više iz dosade ili lične sujete, jer ne možete ni sebe pogledati u ogledalo kao treba. Mrzite same sebe, a ne druge, samo to pokušavate da prikrijete zavišću ka ljudima koje možda ni ne znate. Ali kad volite tražite spisak razloga, pa onda zahtijavate deset, dvadeset, trideset… ne možete se prepustiti nekim stvarima. Ne znate šta je spontanost. Ne znate ni šta znači živjeti.

Život nema formulu. Da ima, ljudi bi je odavno znali, i sve tajne koje se toliko trudimo da odgonetnemo ne bi postojale. Ali zašto uopšte želimo da bude sve crno i bijelo. Zar nije lijepo i to što su nam neke stvari nedostupne i neshvatljive? Tu ima više čari nego u onom što je tu, i što nas svjesno posmatra i daje sebi najveću moguću važnost, jer mu se može, a zapravo ne vrijedi ništa. Gdje su nestale sve one divne stvari? Gdje je nestala ljudskost? Mi smo danas mašine. Obični roboti kojima je glavni cilj da odrade određene zadatke, koje smo sebi postavili, a nerijetko i zadatke koje su nam drugi postavili, a mi ih čak ni ne želimo uraditi. I stalno tako. Samo se bavimo nebitnim. Sanjamo o milionima, a prazna nam duša. Niko ne sanja o tome da čita, da putuje, da uživa, da živi. Svi sanjaju o skupom autu, koje možda neće nikad ni voziti iz straha da ne budu opljačkani, ili čak ubijeni zbog toga što posjeduju nešto takve materijalne vrijednosti, ali će imati sliku za društvene mreže. A duša? Duša sasušena, lišće opalo i žuto.

Hoće li se oči otvoriti i vidjeti predivni obojeni svijet, ili ćete uvijek gledati samo sivo? Samo ono osrednje, otužno. Hoće li ikad zasijati to sunce u vama? Ili će uvijek biti magla? Umjetnost, osjećanja, uživanje, sve to nekako stavljamo po strani. Možda nas povrijedi ako se prepustimo. Jer i kad je najljepše, opet će na kraju završiti loše i tužno. Boljeće. Ali i bol će biti vrijedna. A šta ako ne pokušate da živite? Onda kraj neće biti loš, neće biti ni dobar, samo osrednje jadan. Uvijek ćete biti na sredini, da budete sigurni. Da ne biste slučajno bili povrijeđeni. Ali ipak je ljepše da nekad budete i povrijeđeni, bolje je da nekad budete i nesrećni. Onda će vaša sreća imati veći sjaj. Biće ljepša. Veličanstvenija. Ako ste na toj sredini, onda neće biti ni sreće. Ako ćete ono dobro, morate se i pomiriti da će vas jednom zakačiti i nešto loše. Ali to je život. Tada se osjećate živima, a ne kada sjedite na sigurnom. Najljepši životni trenuci i jesu oni kad vas najviše boli.

Pa šta i ako boli? Odmah to određujete kao nešto najgore na svijetu. Treba da budete srećni, jer što je veća bol, to znači da je sreća bila posebnija, veća, onakva kakvu nemaju svi priliku da osjete. Previše smo zalutali. Često se bavimo pogrešnim stvarima i vrijednostima. Mislimo ako smo sakriveni da smo na sigurnom i da je to samo dobro za nas. Ali nije. Sebi uskraćujemo najljepše trenutke, najljepše stvari. Sami sebi idemo na štetu. Uporno smo opterećeni nečijim mišljenjem, šta će ko reći, da nije sramota biti jedan dan opušten i srećan. Možda se to naše pravo ja neće uklopiti u ono što neko očekuje od nas. Ali to ne znači da treba da se stalno krijemo, zašto sebi uporno sami uskraćujemo ono što najviše želimo? Da li je stvarno vrijedno svega?


Niste vi ni nesrećni, ne možete da postignete ni to u punom sjaju, jer se krijete negdje iza zidina i čuvate svoje osjećanja, čuvate sebe. Nastavljate  po tom novom planu, na sigurnom. A ovi što se malo pobune, što ih ne interesuju bolesne vrijednosti novog doba, oni su budale. Ali tim budalama je lijepo. Te budale osjećaju svaku kap kiše, osjećaju mokru travu pod stopalima, osjećaju se ispunjeno. Sitnice im čine cijeli svijet, i to ne one koje se mogu kupiti. Cijene sve, cijene život. Ne čekaju nešto tamo za mjesec, dva, kada će biti bolje, ne čekaju da im neki polumozak kaže da je dobro nešto uradio. Ne čekaju sljedeću godinu da žive. To sve rade danas. Sada, dok vi ovo čitate. Možda trošite svoje dragocjeno vrijeme, ali sve se može nadoknaditi. Samo vi to, nažalost, nećete uraditi. Možda tek neki od vas. Uglavnom ćete ostati u toj svojoj sigurnoj zoni, nećete izlaziti ni iz sobe ako nije neophodno. Jer ako izađete možda vam se desi život. A vi očigledno još niste spremni na to.


Коментари