Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od lipanj, 2017

Gdje je vaša sreća?

Ponekad se zapitate ima li išta od onog što se dešava u vašem životu smisla? Možda i nema, ali ipak vam je lijepo. Zar to ne bi bio dovoljan smisao? Zar to nije ispunjenost, neka vanserijska sreća, a ne ona lažna sreća za koju vi navodite razloge. Ponekad jeste teško, ponekad prelako, to je život. Varira od najvišeg ka najnižem, od najboljeg ka najlošijem. Jedan dan su vam sve lađe potonule, drugi dan lepršate kao najsrećnija osoba na svijetu. I to bez razloga. Barem mislite da nemate razloga. Jer razlog nikada ne može i neće biti neko materijalno bogatstvo, neki skupi poklon i slične stvari. Ono što osjećate u takvim trenucima je samo privid, koji će brzo proći, i onda ćete htjeti još više, i stalno tako. Nikad vam neće biti dosta, uvijek ćete misliti da treba još malo za sreću. Na kraju ćete ostati nesrećni, jer ste je tražili na pogrešnom mjestu.
Ježim se kad čujem raznu dječicu koja pokušavaju da glume odrasle, pa traže razloge za ljubav. To je najveća budalaština koja nekom može …

Za koga se molite?

Prije samo nekoliko dana desio se grozni teroristički čin u Velikoj Britaniji, u Mančesteru. I od tog trenutka sve društvene mreže su preplavljene onim poznatim pray for. I svi se mole za Mančester, za Pariz, jedino niko za nas.
To što se desilo je za svaku osudu. Svaki teroristički čin trega osuditi jer ljudi koji ginu nisu krivi ni za šta, oni koji jesu sjede na glavnim pozicijama i niko ne može doći do njih. Ginu djeca prije svega. Ali ja se neću moliti ni za Pariz, ni za Mančester. Možda za Bejrut. Jer istog tog kobnog dana, novembra 13. prošle godine, još gori teroristički napad se desio u tužnom Bejrutu, iako je već onaj što nam je svima poznat iz Pariza dovoljno zastrašujuć. Pa ako možete zamislite ovaj gori. Međutim niko Bejrut nije ni spomenuo. Koga briga za neki tamo Bejrut, kad ćemo se svi brinuti za Pariz, koji polovina vas ne zna naći na karti. Doduše ne znate naći ni Bejrut. Ali ljudski život je svugdje podjednako važan. Barem bi tako trebalo da bude. Izgleda da je presta…

Ovce čekaju šišanje

Od najstarijih vremena bili smo kritični. Uvijek neka dešavanja, uglavnom negativna oko nas. Ratovi, bol, patnja. A mi i dalje po starom.
Pokucao dvadeset i prvi vijek na vrata i ušao nam svima u kuće, a mi kao u srednjem vijeku. Ne znam samo šta čekamo. Možemo biti uvjereni koliko god hoćemo da smo izabran narod, da smo veliki junaci, da smo baje, da smo ovo ili ono. To će svako za svoje reći. Možemo uvijek kriviti druge, treće… pete. Džaba nam. Nama opet nije bolje. Ali da okrivimo sebe i vidimo stvarne nedostatke i krenemo raditi na tome, e to nikad. Od toga bježimo što dalje možemo. Mogli smo daleko dogurati, ali ne, mi stojimo u mjestu i čekamo neko čudo da se desi i da odjednom ova naša tuga postane raj. Ne ide to tako. Nije ovo bajka, ovo je surovi svijet. A mi i dalje spavamo i sanjamo. To je jako lijepo od nas, ali red je i da se malo trgnemo na javi.
Nije loše imati mane i nekad pogriješiti. To je jedini i pravi put ka uspjehu. A nas strah, mi se krijemo negdje iza. I mi uvij…

Ispovijest jednog uživaoca bipolarnog poremećaja

Puni predrasuda kao i uvijek, protiv svega smo i sve nam je strano. Tako i na naziv bipolarni poremećaj vama padaju razne stvari na pamet. Vjerovatno nijedna od njih nema veze s onim što to stvarno jeste. Da je lako živjeti s tim, pa i nije baš. Ponekad bude i dosadno, a ponekad zanimljivo, mnogo zanimljivije nego običnom smrtniku. Ljudi vole da gledaju poprijeko svakog ko je i za nijansu drugačiji. Teško je objasniti šta znači bipolarni poremećaj, a još teže kako se boriti s tim svakoga dana. Potrebno je mnogo razumijevanja i strpljenja bliskih ljudi prije svega, i naravno podrške. Bez toga ćete ostati sami sa svojim luđačkim fazama, za koje ne znate ni kada će se ni kako ispoljiti. Jedan dan ćete biti najsrećnija osoba na svijetu, bez ikakvog razloga, sa unutrašnjom prazninom. U suštini obična euforija koja ništa ne znači, samo joj se pridaje prevelika pažnja. Dan poslije vas obuzima najveća depresija, ne vidite nikakav izlaz, sve sam je tamno i besmisleno. Dobijate napade panike, j…

Povezivanje vakcina i autizma, kako je nastalo i ko je krivac?

Vakcine ili promašaj?
Kod nas je uvijek neka frka i neki problem, neka dešavanja. Pa tako imamo i dešavanja oko vakcina. Skoro stalno neka frka, te jedni hoće, te drugi neće, pa se svađaju, pa ne valja ovo, pa ono. Razumijem ja roditelje koji se brinu za svoju djecu i ne žele da im se ništa loše desi. Pa iz straha od nečeg lošeg ne daju da se njihova djeca vakcinišu. Iako su te vakcine i više nego neophodne. Naravno u posljednje vrijeme taj trend nije samo kod nas popularan već širom svijeta. Naravno u svijetu iz nekog drugog razloga, ali kod nas i iz tog, a i iz još jednog.
Ono oko čega je s pravom napravljena pompa jeste što su malo trovalentne, pa malo petovalentne vakcine. Te djeca koje prime jedne i potrebno je da nastave dalje primati te iste, ne mogu, jer je ova naša gospodska država odlučila da to malo promijeni, jer eto tako im došlo. Ali ovaj put se nećemo baviti time, bavićemo se nečim što vlada u čitavom svijetu, gdje su vakcine stvarno usklađene za razliku od ovoga što se …

Sam svoj majstor

Nakon završene škole, obavezno dobijete diplomu. Komad papira na kome piše da niste ni vi za baciti, te da bi trebalo da imate neke kvalifikacije iz struke koja piše na njemu. Tako sa srednjoškolskim, a oni najuporniji i sa fakultetskim obrazovanjem, idete puni entuzijazma i samopouzdanja u pohod na posao. Iako, vjerovatno, nikada u toku tog školovanja niste imali dana prakse, te se sve svodilo na učenje napamet formula i podjela, vi sada imate napismeno da znate šta radite. Ovo podrazumijeva da ste onog momenta kada vam je diploma uručena u ruke, automatski postali stručnjak. To ne bi bio problem da ta diploma zaista jeste stečena učenjem, pa bi i onaj manjak prakse bio zanemarljiv. Problem nastaje onda kada vam diplomu uruči otac, tetak, ujna ili neki poznanik koji se igrom slučaja našao na uticajnoj poziciji. Vi onda potpuno nespremni i izgubljeni dolazite na radno mjesto za koje ne biste bili sigurni kako se zove da ne piše na vratima kancelarije/ordinacije/ kabineta. Vi sada imat…

Majko i ja ću u blogere

Svakog dana ispliva neka nova zvijezda, a svakako je već postalo popularno zanimanje blogera. Tako i meni s vremena na vrijeme ubace to u glavu. Odmah se naježim, jer nisam ja nikakav bloger. Niti želim da predstavljam nešto poput toga. Čast ljudima koji stvarno nešto pišu i rade, jer njihov rad je uglavnom zaklonjen zbog onih koji se promovišu na sve moguće načine. Imamo razna nova i nepostojeća zanimanja. A ja pošto svakako ni ne zarađujem od ovog, ni ne može mi biti zanimanje. Samo hobi.


Milioni, zlato i dijamantiPoneka modna blogerka koja i nema nekog stila progura se i stvarno zarađuje pozamašne količine novca. I svaka joj čast, našla je način. Ali moje hejtovanje niko vjerovatno ne bi plaćao, jer bi i njega ispljuvala. Jednostavno je sve ovo previše prekratko da bismo trošili vrijeme na nekakva ulizivanja i pokušavanja da se svidimo drugima. Ako me ne vole kao namćora, nek me ne vole nikako. Nema ovdje ni miliona ni zlata ni dijamanata. Svi bismo ih željeli. Ali ponekad uistinu n…

Moda ili šta već?

Prolazim kroz park gdje sam se igrala kao dijete, po čitave dane. Niko me nije mogao utjerati u kuću. Sad je prazan. Neko dijete i ako sjedi, drži svoj telefon i nešto kucka po njemu. Naravno neki najnoviji koji ja neću imati ni za deset godina, ali mi ni ne treba. Samo me interesuje zašto treba tom djetetu? Poneko i ako se stvarno igra, svi ga gledaju kao budalu. Gdje bi oni uprljali svoje nove skupocjene patike na igralištu, kad mogu sjediti na klupi i igrati neke bolesne igrice na telefonu. Meni su sve igrice bolesne, pa možda malo pretjerujem. Ali ipak mislim da je bolje da oni malo trče po igralištu nego da sjede i kuckaju. Imaju vremena za to.
Još manje mi je jasno šta će djetetu od deset godina facebook, ili bilo koja društvena mreža. Da ne budem licemjerna, i ja sam sa trinaest napravila facebook. Ali moj vrhunac na toj društvenom mreži je bio da stavim profilnu sliku, na kojoj je neka životinja ili cvijet, i koju sam neposredno prije toga skinula sa interneta. Niko nije znao …

Kasno Marko na Kosovo stiže...

Nekada davno smo bile mlade, i neiskusne, pa čitav taj novi svijet koji se nalazi u našem gradu bio nam je nepoznat. Čak smo ga ponekad i mrzile, ali to je sve iz ljubomore. Ali onda smo shvatile koliko griješimo, i odlučile da to ispravimo. I moram vam priznati to je tako divan život. Naravno mi smo još uvijek nove u tome, pa nismo mogle u potpunosti da obuhvatimo sve što je potrebno da se pokaže kako uistinu izgleda jedan dan jedne ugledne mlade osobe iz Banjaluke.
Pošto smo nekada davno napravile neke greške, prvi korak ka ispravku je bila rezervacije. Stvarno ne bi bilo u redu niti pristojno, da odemo bez rezervacije u kafić gdje može stati pola grada. Zato smo svoje mjesto rezervisale prije samog otvaranja dotičnog lokala, i tek smo sada stigli na red. Onda možete zamisliti koliko je poželjno mjesto.
Treba se opametiti!Ipak možda je i dobro što smo imale toliko vremena. Mogle smo da razmislimo o svom ranijem ponašanju koje nikako nije bilo u redu. Iako smo zakasnile u taj svijet,…