Preskoči na glavni sadržaj

Za koga se molite?

Prije samo nekoliko dana desio se grozni teroristički čin u Velikoj Britaniji, u Mančesteru. I od tog trenutka sve društvene mreže su preplavljene onim poznatim pray for. I svi se mole za Mančester, za Pariz, jedino niko za nas.


To što se desilo je za svaku osudu. Svaki teroristički čin trega osuditi jer ljudi koji ginu nisu krivi ni za šta, oni koji jesu sjede na glavnim pozicijama i niko ne može doći do njih. Ginu djeca prije svega. Ali ja se neću moliti ni za Pariz, ni za Mančester. Možda za Bejrut. Jer istog tog kobnog dana, novembra 13. prošle godine, još gori teroristički napad se desio u tužnom Bejrutu, iako je već onaj što nam je svima poznat iz Pariza dovoljno zastrašujuć. Pa ako možete zamislite ovaj gori. Međutim niko Bejrut nije ni spomenuo. Koga briga za neki tamo Bejrut, kad ćemo se svi brinuti za Pariz, koji polovina vas ne zna naći na karti. Doduše ne znate naći ni Bejrut. Ali ljudski život je svugdje podjednako važan. Barem bi tako trebalo da bude. Izgleda da je prestalo, ako je ikada i bilo. Pa nam je danas postao važniji jedan život na Zapadu nego stotine, hiljade… na Istoku. Svakodnevno se na Istoku dešavaju razni napadi, narod umire, to niko ne spominje. Kao što niko ni nas jadne nije spominjao kad su naša djeca umirala. Eto svi mi ovamo istočno od nekoliko glavnih evropskih država smo očigledno nebitni. Ali ako je u Parizu svi treba da zaustavimo život i da se molimo. Zbog čega? Ko se molio za nas? Ko se sada moli za nas?

Naravno da nikom ne želim ništa loše, to su ljudi koji su se slučajno našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ipak bolje bi nam bilo da se osvrnemo i pogledamo šta stvarno terorizam radi negdje malo dalje od Pariza, od Mančestera… i šta se stvarno dešava. Da vidimo ono o čemu niko ne govori, jer neko smatra da to nije bitno, i da ti životi nisu bitni. A mi više sličnosti imamo s tim “nebitnim” životima koji nestaju svaki dan, jer smo nekad mi bili u istoj takvoj situaciji, mi smo bili ti koji su bili nebitni. Ali našu djecu su ubijali veći monstrumi nego što su teroristi, a vi se danas za te iste monstrume molite i nije vas sramota da stavite to na sve društvene mreže.

Ali nije to tema ovog teksta. Ja se moliti neću ni za jedne. Sigurno me sad smatrate bezosjećajnom, monstrumom… Samo pogledajte kako isti ti kojima mi ližemo d**e, jer želimo da i mi budemo u Evropskoj Uniji, da i nas neko nešto pita (iako nas tek tu niko ništa neće pitati), pa onda glumimo robove, i pravimo se da su to najveći dobrotvori. Isti ti “dobrotvori” nas smatraju nižom rasom, mlate s nama kako im padne na pamet. Sad još dok ih malo isfrustriraju teroristički napadi, pa kad shvate da teroristima ne mogu ništa, opet će udariti po nama, eto čisto da se riješe nervoze i stresa koji im je neko, ipak malo jači od njih, nametnuo. Najlakše je udariti na slabije. A na koga će oni nego na nas.

Većina njih je svjesno ulagala u mnoge terorističke grupe, jer su očekivali da će raditi za njih, i da će uništavati one koji im smetaju. Ali bumerang vam se vraća i udara tamo gdje ste najslabiji. A ovo je bumerang zapadnih sila, koje su mislile da mogu kako hoće i šta hoće, sa nama jadnicima, ovdje na Balkanu, pa na Bliskom Istoku. Svugdje. Oni su sami sebe dizali u nebesa i mislili da ako glume nešto, da su stvarno to, ali eto situacija se mijenja. Sad će oni da plaču za svojim nedužnim narodom, malo za promjenu, jer su dosta drugi plakali i čekali pravdu. Možda je ovo baš ta pravda.


Da li ste u nekoj ne tako dalekoj prošlosti bili u nekom velikom evropskom gradu? I da li ste primjetili, da više nema Evropljana, već su sve izbjeglice sa Bliskog Istoka. 

Nemam ja ništa protiv tih ljudi, oni su samo bježali od rata i nesreće koja je zadesila njihove domove. Ne tako davno, mnogo našeg naroda je tako bježalo, i tražilo utočište negdje gdje će imati malo sigurnosti. Ali postoji jedna velika razlika. Bilo ko iz Evrope kada ode na Bliski Istok mora da poštuje njihove zakone, žene moraju da prekriju kosu, ponekad čak i lice, jer tako njihovi zakoni nalažu, a oni kad odu u Evropu, zašto ne skinu sve sa lica i kose, i hodaju kao svi drugi Evropljani? Možda nema nekih izričitih zakona koji to nalažu, ali zar ne bi bilo fer da iz poštovanja što su ih primili barem nešto promijene i prihvate njihovog, jer su im omogućili sve, čak i više nego svom narodu? Zar više niko nema ni poštovanja.

Ali dok su propuštali narod koji je stvarno bježao od nesreće, koliko njih se provuklo koji su imali terorističke namjere. Pored toga, koliko se njih prije svih ovih dešavanja dokopalo Evrope i do sada i dobilo državljanstva? Dali su im sve. I više od toga. Smatrali su im jadnicima koji bježe od nesreće, a eto im sad. Tako im i treba. Nama traže milion papira, pa kad im donesete sve, nađu još jedan koji fali. Odlazak u Veliku Britaniju možemo samo sanjati, treba proći milion procedura. Čak da odemo do Hrvatske, treba da prođemo kroz četiri skenera. Posmatraju nas kao da smo niža rasa i od životinja, ali im zato teroristi slobodno hodaju zemljom, i ne prolaze ni kroz kakve skenere. Već eto s vremena na vrijeme raznesu nešto, u većini slučajeva zajedno sa sobom.

Žao mi je nedužnog naroda, one koje treba raznositi su negdje drugo. Obični smrtnici nisu učestvovali ni u jednoj političkoj igri koja je dovela do ovoga. Ali oni su sada ti koji stradaju, koji snose posljedice. Ali koliko god da mi je žao neću se moliti za njih. Niko se nikada nije molio ni za nas. Neki nisu ni znali kakve zločine mi trpimo, a čak i ako su znali nisu se molili za spas nedužnih već su podržavali taj teror. Pa vi sad birajte za čiji spas ćete se moliti.





Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …