Preskoči na glavni sadržaj

Cijena i elegancija

Voljela bih da ljudi razmišljaju malo drugačiji, od ovog ustaljenog balkanskog mišljenja. Ono polako ubija bilo kakav napredak. A taj napredak ide od najmanjih sitnica. Na primjer od mature. Mi je zovemo velika matura. I tu je važnije kako ćeš doći obučen na slavlje, nego bilo šta drugo. A toliko je toga. Naravno da treba da se proslavi, i da se luduje. Ipak, možda malo radimo na pogrešan način. Svi vole da se srede, da budu najljepši, i to je jedna lijepa prilika da se to i uradi. Ali zašto da se diže kredit da bi se kupila haljina od hiljadu i nešto maraka? Koja uopšte nije za maturu već za vjenčanja, za kume i djeveruše? Samo se kod nas ne zna za to, jer kod nas ljudi slabo šta znaju, a glume da su pametniji. Bilo koja normalna osoba kada bi to vidjela samo bi spustila glavu i grohotom se nasmijala tome dokle seže glupost.

Znam gomilu djevojaka koje će bubreg prodati samo da na maturi imaju najskuplju haljinu, šminku, frizuru. A to je meni smiješno. Niti je najskuplja uvijek najljepša, niti to znači da stoji nekome. Zaboravili smo jednostavnost. Eleganciju. Gdje je to nestalo. Takve su djevojke najljepše bez obzira da li je haljina od 50KM ili 1000KM. Samo mi to više ne gledamo, određujemo status po tome šta je ko i gdje kupio. A ni na šta ne liči ni dalje. Neke stvari se ne kupuju. A neko jednostavno zna nositi nešto, pa makar to bila i vreća za krompir, opet će izgledati ljepše od svih ostalih. Stvar je u stavu, ne u cijeni. Ili kreditu koji se diže da bi se kupilo to što “puno košta”. Zar nije to žalosno? Jedna velika tuga našeg naroda.

Mlade ste, lijepe. Mladost je najljepša. I čemu onda tri kilograma loše šminke? Ili frizura koju ni vaša baka više ne bi profurala kroz grad? Jednostavnost. To je nešto što zaboravljamo konstantno. I nokti od pola metra i tri tone škljokica? Čemu pobogu? Na kraju, tog dana kada se trudite da ispadnete lijepe, da izgledate elegantno, izgledate kao novogodišnje jelke, i to one na koje se samo nabaca svega i svačega. Pa šljašte u mraku, i kad nije mrak opet kopaju oči.

Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…