Preskoči na glavni sadržaj

Cijena i elegancija

Voljela bih da ljudi razmišljaju malo drugačiji, od ovog ustaljenog balkanskog mišljenja. Ono polako ubija bilo kakav napredak. A taj napredak ide od najmanjih sitnica. Na primjer od mature. Mi je zovemo velika matura. I tu je važnije kako ćeš doći obučen na slavlje, nego bilo šta drugo. A toliko je toga. Naravno da treba da se proslavi, i da se luduje. Ipak, možda malo radimo na pogrešan način. Svi vole da se srede, da budu najljepši, i to je jedna lijepa prilika da se to i uradi. Ali zašto da se diže kredit da bi se kupila haljina od hiljadu i nešto maraka? Koja uopšte nije za maturu već za vjenčanja, za kume i djeveruše? Samo se kod nas ne zna za to, jer kod nas ljudi slabo šta znaju, a glume da su pametniji. Bilo koja normalna osoba kada bi to vidjela samo bi spustila glavu i grohotom se nasmijala tome dokle seže glupost.

Znam gomilu djevojaka koje će bubreg prodati samo da na maturi imaju najskuplju haljinu, šminku, frizuru. A to je meni smiješno. Niti je najskuplja uvijek najljepša, niti to znači da stoji nekome. Zaboravili smo jednostavnost. Eleganciju. Gdje je to nestalo. Takve su djevojke najljepše bez obzira da li je haljina od 50KM ili 1000KM. Samo mi to više ne gledamo, određujemo status po tome šta je ko i gdje kupio. A ni na šta ne liči ni dalje. Neke stvari se ne kupuju. A neko jednostavno zna nositi nešto, pa makar to bila i vreća za krompir, opet će izgledati ljepše od svih ostalih. Stvar je u stavu, ne u cijeni. Ili kreditu koji se diže da bi se kupilo to što “puno košta”. Zar nije to žalosno? Jedna velika tuga našeg naroda.

Mlade ste, lijepe. Mladost je najljepša. I čemu onda tri kilograma loše šminke? Ili frizura koju ni vaša baka više ne bi profurala kroz grad? Jednostavnost. To je nešto što zaboravljamo konstantno. I nokti od pola metra i tri tone škljokica? Čemu pobogu? Na kraju, tog dana kada se trudite da ispadnete lijepe, da izgledate elegantno, izgledate kao novogodišnje jelke, i to one na koje se samo nabaca svega i svačega. Pa šljašte u mraku, i kad nije mrak opet kopaju oči.

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…