Preskoči na glavni sadržaj

S ljubavlju, iz biblioteke

Zbunjeni koraci jednog ljubitelja knjige uvijek moraju odvesti do biblioteke. Nebitno koje. Problem je kada ti koraci, kada uđu u prostoriju zagaze u vodu. Kako? Jer možda prokišnjava. Ili kada traže nešto od Ničea, a bibliotekar pita “sine ko ti je sad taj?”. Samo neugodne situacije, ali pokušate da se umirite. Barem malo.

Članstvo


Prođe jedna godina, dođe naredna, pa treba ponovo ganjati članstvo. To je nekih dvadesetak maraka, što nije mnogo za čitavu godinu. Međutim bode vam oči ono da svi koji rade u jednoj dotičnoj visokoj zgradi (da ih ne imenujem preciznije) imaju popuste silne. Lijepo je to, ali takvi kod nas ne čitaju. Nisam sigurna da li uopšte i da znaju da čitaju. Čak i da je drugačijia situacija, zašto se daju silni popusti ljudima koji imaju po nekoliko hiljada konvertibilnih maraka platu, a ne daje se srednjoškolcima i studentima, koji nemaju ništa, a oni htjeli ili ne moraju potražiti pomoć u biblioteci, barem povremeno. Apsurd, samo još jedan u nizu.

Pazi se


Veoma je važno gdje ćete tražiti knjige. One najisturenije police su pune slabašnih naslova, što ja pogrdno nazovem i glupe knjige. S razlogom, jer nije sve što dođe u fizičkom obliku knjige zaslužilo da nosi taj naslov. Nije problem sa bestselerima, jer neki od njih su stvarno djela i po. Problem je sa svakojakim ljudima koji umisle da su pisci i onda pišu o raznoraznim glupostima. A mi još više glupi samo se lijepimo za takve naslove, dok se po kolekciji Dostojevskog samo prašina lijepi. Zato one izmišljene priručnike nekih motivacionih govornika koji vam govore kako nešto da uradite u pet koraka nećete moći nikada naći. Tu je potrebna rezervacija kao za sto u Opiumu subotom. Naravno u takve priručnike podrazumijevam i one “kako odgojiti dijete” ili “kako biti roditelj”. Ne znam kako nas odgojiše bez tih knjiga, ali danas nemate pravo da budete roditelj da ne pročitate sve takve. Pored toga imate i svakakvih upitnih naslova, za kojima narod ludi. Sva sreća nikad ne dođu do dobre literature, jer ni oni što rade tamo ne znaju da vam je nađu.

Nakon nekog vremena naviknete se da budete izgnanik, i da naučite gdje se nalaze koje knjige, pa da sami sebe poslužujete. Jer od drugih nemojte ništa očekivati. Koliko para, toliko i muzike, kako bi se kod nas reklo.

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…