Preskoči na glavni sadržaj

Samo da nam ne padne na pamet da čitamo

Odlučite se da vam treba mnogo više knjiga da čitate nego što imate u svom domu, ili koje možete posuditi od drugara i poznanika, pa se odlučite na jedan veliki i značajan korak. Odete da se učlanite u Narodnu i univerzitetsku biblioteku Republike Srpske, koja se nalazi u samom centru našeg divnog grada. I kada već spominjemo grad, barem je do sada bilo tako, na dan grada počaste čitaoce besplatnim učlanjenjem. Ali ako vama treba prije toga, onda ćete morati sami da platite učlanjene.


Nije to mnogo novca, 20KM, ali računajte da je to čitava godina, i kad podijelite na dvanaest mjeseci, realno sitnica je. Mnogo više novca trošimo na gluposti koje nam apsolutno ne trebaju i to svaki dan (naravno to je ako se učlanite odmah na početku godine, u januaru). Međutim ako ste student ili srednjoškolac, većina vas će pomisliti da je učlanjenje možda čak i jeftinije ili da postoje neke privilegije, jer je to jedan dio društva koji je manje-više primoran da pročita određenu literaturu. Međutim, dragi moji, to su samo pusti snovi. Ali opet kažem ni ova cijena nije prevelika.

Za penzionere i ratne vojne invalide do određene kategorije, ne znam sa sigurnošću koje, učlanjenje je 10KM. To je takođe sasvim u redu. Pa i ti ljudi koji su radili godinama i ostavili mnogo toga za ovu državu, zaslužili su barem toliko. I sve ovo dosad je sasvim pristojno i nekako logičan slijed događaja. Međutim dok stojite ispred kancelarije na spratu gdje treba da uplatite za učlanjenje i čitate taj svojevrsni cjenovnik, naiđete na nešto krajnje uznemirujuće, pogotovo ako ste jedan obični građanin po kojem oni s vrha pljuju, a bez takvog jednog oni ne bi ni bili tamo gdje jesu. Svi radnici u administraciji, imaju učlanjenje besplatno. Čast izuzecima, ali nešto mi je teško povjerovati da više od pola njih zna čitati. To je realno stanje, sviđalo se to nekome ili ne. Branio on nekog svog koji se grije u dobroj fotelji ili ne. A s druge strane, čak i da su svi svojom zaslugom zaslužili doktorate i magisterije, a ne kupili ih i još se hvaliti dobrim šopingom, njihove plate su dovoljne da oni daju i više od 20KM na godišnjem nivou. Jer s druge strane imate penzionere, gdje imate one čije penzije su toliko male, da im je i tih 10KM previše. Imate radnike koji rade u privatnim firmama i radnjama, i gdje ih neka budala koja je profitirala u ratu švercanjem, a ne borbom na ratištu, maltretira i izrabljuje za neke sitne plate, ako ih uopšte i daje. I onda imate studente, koji bi čak možda i radili, ali nemaju priliku za to. I onda moraju da žive od roditeljske plate, koje možda ima, možda nema. Svojih primanja nemaju, a njima je prijeko potrebno da dođu u tu biblioteku. Ali to je logika našeg društva. Naravno ni to nije sve.

Učlanite se u biblioteku, i onda vas redovno kada tražite neki klasik, koji imaju, jer neke pametne knjige možete naći i u našoj biblioteci, pogledaju blijedo.

Znam da je teško za povjerovati, ali se može naći. Provjerila sam sama nekoliko puta. Naravno postoji mnogo klasika i koje nemaju. Ali i one koje imaju, ako im se ne da zavući ruku na malo višu policu oni će vam reći da nema. Ako od novog zaposlenika tražite djelo Ničea ili Hobsa, za koje su čuli čak i polupismeni ljudi, oni će vam reći da nikad nisu čuli za te ljude, a kamoli za neka kapitalna djela koja bi trebalo da pročita svaki visokoobrazovani građanin, a ne samo jadni student filosofije kad sprema ispite. Ako spomente Getea, to će im biti donekle poznato, čuli su to negdje, ali i to je nešto nebitno, neko nepoznato ime. Zašto se iko bavi time? Čak i kad tražite nekog manje poznatog autora, ako ta knjiga postoji unutar naše biblioteke, njihov posao je da vam je nađu. Barem oni na takvom mjestu bi trebalo da podstiču da narod čita i neke manje poznate stvari, da širi svoje vidike, svoje znanje. Ali Bože zašto bi to, kad mogu da sjede i govore samo nemamo mi to, šta je to, nikad čuli i slične stvari.

E dragi moji da je bar tu kraj pa da se razilazimo kao ljudi, ali nije.

To je tek uvod u ono što vas čeka tamo. Pored toga što nećete ništa naći ono što vam treba, naći ćete gomilu knjiga za samopomoć. Iskreno po meni takvim knjigama nije mjesto u biblioteci gdje ljudi treba da se obrazuju i kako duhovno, tako i kulturno uzdižu. Te knjige za samopomoć nemaju apsolutno nikakvog smisla. Ako već želite da bavite takvim knjigama (za koje ne znam zašto su ih nazvali knjigama i okaljati taj naziv), to se bavite u nekim bibliotekama za samopomoć. Mjesto im nije tu. Ali pošto niko mene ne doživljava, jer šta ja bože znam? Ja ne čitam te knjige za samopomoć, a neko ih je pročitao na gomile, i nikad nije čuo za Dostojevskog, Getea, Hesea i druge, pa su oni ti koji sude i objašnjavaju šta i kako treba da funkcioniše. Nažalost živimo u društvu kada takvi samo vladaju, pa se onda mi neprosječni moramo prilagoditi njima, moramo se srozavati na niži nivo, da nas ne bi gledali kao da smo šugavi. Jer njima tako i izgledamo.

I ponovo ni tu nije kraj. Počnete da shvatate da kraja ovome nema. I u pravu ste. Nema.


U slučaju kakve kiše, ne daj Bože malo jačeg pljuska, mogu od nekih prostorija biblioteke da naprave i bazen. Svi su mogli da vide gomilu slika na internetu ili na televiziji, gdje su kante i krpe poredane po podu prostorija u biblioteci. I znate na šta mene to podsjeća, na neku štalu, i to neku jadnu staru i trošnu štalu, a ne na ustanovu u koja treba da ima veliki uticaj obrazovanje i duhovno uzdizanje svih nas.

Ipak mene ni te krpe nisu odvojile od biblioteke, tako da s pravom mogu tvrditi da to nije razlog zašto kod nas ljudi ne čitaju, pa čak i oni što čitaju, šta čitaju? Kako postati čovjek u pet koraka? Ili kako se zaljubiti u dva koraka? To nisu knjige. Šta je to, i kako da nazovemo to, ne znam ni sama. Ali knjige biti ne mogu. Ne treba jedan veliki Dostojevski da se okreće u grobu, što neko pored njegove veličine i svega što je ostavio cijelom svijetu, sklanja njegove knjige s polica i stavlja i nešto što samo spolja izgleda kao knjiga...



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …