Preskoči na glavni sadržaj

Sami smo krivi...

Novi svijet u kojem živimo donosi i nove probleme koje svakodnevno srećemo pa se moramo s njima i boriti. Imamo pristup svemu, svakoj informaciji, slici... u svakom trenutku. Koliko god nam to može koristiti, toliko nam i šteti, jer na internetu preko društvenih mreža dijelimo svoje najintimnije trenutke i stvari iz našeg života, i kasnije kada se desi neki problem onda krivimo neke druge. Naravno ne znači nužno da je za svaki naš problem kriv internet, ali za neke itekako jeste.


Svaki dan sigurno svima nama iskaču slike razne djece, prije svega, čak su neke stranice pokrenule i razne šaljive konkurse za tetke, strine, babe itd. svjesni smo da se objavljuje sve na društvenim mrežama. Naravno nije na meni da odlučujem šta će neko objavljivati, ali čisto želim da iznesem neko svoje zapažanje, koje ima jako dobru osnovu i mnogo argumenata.

Uđem na fejsbuk, instagram… a ono milion slika novorođenčadi, i to ni manje ni više već uslikano u porodilištu i odmah objavljeno. Dijete nije ni oči otvorilo, a već je protiv svoje volje završilo na internetu, i ta ista slika je je dostupna svakom korisniku interneta bilo gdje na našoj planeti. Samim tim dostupna je i onima kojima takve slike i bilo kakav kontakt sa nedužnom djecom treba biti zabranjen. Ali ne, neki ljudi se moraju pohvaliti svakim korakom koji su napravili, ali ne samo oni, već i njihova nedužna djeca čijim slikama nije mjesto na internetu, pogotovo ne takvim slikama kakve oni postavljaju. Društvene mreže mogu imati svoje pozitivne strane, i neke stvari i treba da se podijele, ali ne sve. Nije grijeh da neku svoju intimu zadržimo za sebe. Jer kada pritisnemo dugme objavi, to je sve samo ne naša intima, koliko mi sebe uvjeravali da nije tako. Prva ja objavljujem mnogo toga, ali vjerujte mi neke stvari ne znaju ni neki jako bliski ljudi o meni.


Ako ste postali roditelji, tetke, strine, ujne, babe ili šta već, objavite, nije to problem, svakako će se saznati..

Ali nađite neki drugi način, bilo kakav, vjerujte ima ih. Ipak svi se odluče za onu najgoru opciju, a to je uslikaju dijete koje još nije ni izašlo iz svoje majke kako treba i objave na sve moguće društvene mreže, i još označe bližu i dalju rodbinu, takođe profili su im sva sreća otvoreni da vide i oni koji im nisu prijatelji ili ih ne prate, i još na to sve slike djece su im na naslovnim i profilnim slikama. Čak se ni ne trudite više da sakrijete svoje dijete od svega što ga čeka kada izađe na ulice. Bukvalno se tim slikama prijavljujete na kontekst čije će dijete biti zanimljivije nekom bolesnom pedofilu koji sjedi za računarom i prati svaku takvu sliku. Je li to želite? Pa ako vam je to cilj, onda ko sam ja da vas kritikujem. Ali kao svaki roditelj ili bliži član porodice nekog djeteta nadam se da vam je cilj da ga zaštitite upravo od takvih. A ne da provocirate još i stvarate problem tamo gdje ga uopšte nije bilo i nije trebalo da bude.

Zašto ne obezbjedimo sebi neku privatnost, jer nisu sve stvari za društvene mreže.

Ne mora svako da zna koliko ste puta danas išli u WC, ili u kojem ste kafiću sve bili, nekad možete i preskočiti koju oznaku. Zar ste stvarno toliko željni prihvatanja od drugih i pokazivanja kako ste posebni i kako vam se može, pa ugrožavate svoju ličnu bezbjednost, jer ste sve objavili? Iskreno, meni sve to malo bolesno izgleda. Ali eto ako već ne mislite na svoju sigurnost, pa čuvajte svoju djecu. Zar svakom roditelju nije stalo do toga da mu dijete bude sigurno, i da mu niko i ništa ne može i ne smije nauditi? Zar stvarno vjerujete da neki bolesnik neće pronaći i vaš profil? Ali tada će biti prekasno. Nekim stvarima, a i ljudima se ne može ući u trag. Ali da bitno je da svi vidimo svaku modnu kombinaciju na vašem djetetu jer eto bez takve informacije ne znam kako bismo spavali noću.

Ne služe svima društvene mreže da se hvale svime.

Samim tim što svi znaju neke stvari prestaju biti posebne. Nekad se i vi ljepše osjećate ako nešto zadržite samo za sebe. Oni koji treba da znaju znaće svakako, jer barem po mojoj logici, s njima ste u kontaktu u stvarno životu, i viđate ih, i ispijate kafe, idete u šetnje… I oni će znati, i treba da znaju. Ali zašto treba neki tamo fejzbuk prijatelj sa drugog kraja svijeta kojeg nikada niste vidjeli ni upoznali, a prihvatili ste ga samo da biste nabili broj prijatelja i bili face u društvu, gledati vas, i na to sve vaše dijete. Vi ne znate ko se krije iza tog profila. Ne znate ko šta može iskoristiti. Ali i dalje to radite. Kao da vas neke stvari ne dotiču. A kada se nešto desi vama, ili vašem djetetu, e pa tad bude kasno. Tad jaučete, tražite pomoć, i niko vam ne valja. A dok su drugi htjeli da vas upozore, niste uopšte obraćali pažnju. Jer ko bi vama naudio? Vi ste nedodirljivi. Da sigurno. Svi smo mi nedodirljivi, dok nas neko ne dodirne i ne uništi.

Druga stvar, pored toga što neko može nauditi svima nama putem društvenih mreža, jer se često nađe tamo nešto što ne bi trebalo, zašto iko misli da mene ili nekog drugog interesuje kako ste danas obukli dijete, ili u kojem poznatom lokalu (gdje izlazi samo “gospoda”) ste bili. Štaviše, smarate normalne ljude, te vas oni ili izbrišu ili otprate, ali imate vjerne pratioce u vidu raznih manijaka, pa će vam oni lajkovati, komentarisati slike, vi ćete se osjećati kao neki poznati i važni ljudi, a niste ni svjesni šta se krije iza toga. Čak i ako jeste, važniji su lajkovi, jer Bože danas se samo od toga i živi. Prošlo je vrijeme da je za preživljavanje bio potreban vazduh, ili voda, ili hrana…

Zašto ne pustite svoju djecu na miru, i prestanete ih slikati i kačiti na svim mogućim stranicama? Zašto ne mislite na njihovu sigurnost? Poslije će biti prekasno.


Zar smo danas svi postali toliko bolesni da se moramo privatnim stvarima hvaliti da bismo napakostili nekom i pokazali da imamo nešto više i bolje. Takvim ponašanjem ćemo pokazati samo da smo gori i da smo jadni, kad nam je samo potrebno da drugom napakostimo i da tražimo od nekoga da nas prihvati. Ljudi koji vrijede prihvatiće vas svakako, išli vi u Agape ili sjedili na klupi, slikali vi svoje dijete i pravili cirkus od njegovog života, ili ga normalno odgajali u svom domu. Sjetite se vašeg djetinjstva. Tada nije postojala sva ova silna tehnologija, a bilo nam je lijepo. Jer smo se igrali, skakali, trčali po dvorištu i igralištima sa svojim drugarima. A danas djeca sjede i bulje u ekran, jer im čim propričaju i prohodaju date telefon, tablet, računar. Već tada su im dostupne sve bljuvotine koje se kriju u tamnom kutku interneta. Zar stvarno mislite da djeca na taj način mogu odrasti u normalne pojedince? Nema šanse. Pustite ih da imaju normalno djetinjstvo, daleko od mračnog svijeta. Zašto im uskraćujete sve divne igre uz koje smo i sami odrasli, lijepe crtane koji nisu nasilni, sve one divne priče koje su nama roditelji pričali? Zar mislite da je pustiti djetetu da igra neku bolesnu igricu na računaru mjesto da se igra vani i razvija se u normalnu osobu bolje?

Svaki dan odrastanja, od rođenja pa do godina kada ono više nije zanimljivo dotičnim bolesnim ljudima, je objavljen na vašim profilima. I kasnije kada se desi nešto krivite druge, krivite bolesnike, krivite društvo. I u pravu ste, jesmo mi svi krivi za to. Mi smo ti koji zahtijevaju od vas da se ponašate bolesno na društvenim mrežama, i da ne znate ništa sakriti od svijeta. I pored toga ima toliko manijaka koji će svaku vašu naivnu objavu iskoristiti na najgnusniji način. Ali vi ste mogli barem da pokušate da spriječite neke stvari, a ne da im svaki dan postavljate švedski sto dječice koju oni pomno prate.





Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …