Preskoči na glavni sadržaj

Iza ekrana

Obožavam temu tehnologija i društvenih mreža. O tome se toliko mnogo može pričati, pisati… Pogotovo nama, djeci bolesnoj od klikova, lajkova. Pa kad mi kao takva djeca dobijemo svoju djecu u realnom svijetu, izlažemo ih raznoraznih pogledima, kojih nismo ni svjesni. Svi mi imamo slike iz djetinjstva gdje smo goli na plaži ili u kadi, ili u parku. I neka ih imamo. I ova “nova” djeca treba da ih imaju. Ali u fotoalbumima, kao i mi. Ne na fejsu, instagramu itd. Tada slike više nisu rezervisane samo za one koji mogu da ih vide, ili kojima će buditi simpatične uspomene dok su se igrali sa svojim klincem, već to ide mnogo dalje. Predaleko. 

Simpatično je sve to, i nemam ništa protiv. Prinova u porodici je lijep razlog za veselje i za hvaljenje. Slobodno. Ali granice ljudi, granice. Moramo imati granicu u svemu. Slike djece kojima bombardujete nas sve, meni lično ne smetaju. I ja ću na njih gledati naivno, kao na sliku djeteta koje se igra, smije ili šta već. Izgledaće slatko i ništa više od toga. Ali morate biti svjesni da kao roditelji treba da zaštitite svoje dijete. Na taj način radite upravo suprotno. Internet je jedna od najmračnijih tačaka našeg društva. Može biti veoma koristan, jer imamo dostupne sve informacije. U tome i jeste fazon, sve informacije. Nije problem kada ljudi koriste ono što im treba, problem je zloupotreba. Toga je bilo i bez interneta. A zamislite sada, kada svim ljudima koji žele da naprave neki haos date mogućnost da to čine na mnogo lakši način i još ih mamite.

Pogrešni pogledi mogu pratiti djecu i dok se igraju vani, u parku. A zamislite na internetu. Gdje kada jednom ostavite trag gotovo je. Uvijek će se naći neko ko će moći iščačkati apsolutno svaku sitnicu, svaku vašu pretragu. Živimo u Orvelovoj 1984. Posmatraju nas. I oni koji ne trebaju posmatraće vašu djecu. A slike će da pršte, da se šalju od jednih do drugih. Zar stvarno želite to? Sigurno će neko reći, šta sad ova mala hoće i još drži predavanja iskusnim roditeljima? Ali razmislite sami, budite iskreni. Samo razmislite, shvatićete koliko opasnosti se krije iza jednog bezopasnog lajka, ili šera (kako smo lijepo preuzeli još jednu riječ).

Vrijeme je da vratimo privatnost. A svakog dana nas sve više ovo guši, baš zato što se oduzelo kontroli. Sada privatnost i četiri zida cijenimo sve više.



Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…