Preskoči na glavni sadržaj

S one strane šaltera

Zamislite jedan od onih dana kada vam ništa ne ide kako treba. Ustanete na lijevu nogu. Tako mrzovoljni teturate do prozora, vidite sivilo, mokre ulice i ljude sa kišobranima i pomislite kako više nikada nećete izaći iz svoje kuće. Tako, sa energijom na nuli, sjedate za sto da doručkujete. Dok u glavi pokušavate da pobrojite sve obaveze koje imate taj dan, pogled vam pada na gomilu računa koji stoje na drugom kraju stola sa ceduljicom PLATITI DANAS koju ste tu stavili prije 15 dana. Shvatite da već uveliko kasnite sa plaćanjem, te ih zgrabite i istrčite na istu onu ulicu koja vas je pri pogledu kroz prozor na nju, bacala u depresiju. Nakon 15 minuta hoda i 2 nervna sloma koja ste doživjeli jer vas je nemarni vozač isprskao prljavom vodom iz lokve od glave do pete, dođete pred banku. Zapitate se može li taj dan ikako biti gori, ali prije nego što uopšte stignete razmisliti o tome, pogled na unutrašnjost banke vam daje potvrdan odgovor.     Poslednji ste na kraju kilometarskog reda. Dok slušate dvije babe kako se zbog loših slušnih aparatića nadvikuju oko recepta za pitu od jabuka i izmičete se da deda koji je upravo došao ne kašlje direktno u vas, pitate se da li  vam struja i voda zaista toliko trebaju. Možda ste precijenili te stvari i bez potrebe trpite ovu torturu. Nakon sat vremena i bezbroj ideja koje su vam prošle kroz glavu, od toga šta danas za ručak do toga da udarite čovjeka u odijelu koji stalno gleda na sat i cupka nogom uz prateće uzdahe pokušavajući da da do znanja drugima da treba da ga puste ispred, vi konačno dolazite na red i nalazite se direktno ispred nje.     Sjedi sa druge strane debelog stakla, za koje znate da ne služi samo da je zaštiti od potencijalnih lopova, već i od isfrustriranih ljudi koji žele da je udave zbog 13 pauza u toku šestočasovnog radnog vremena. Ne dižući pogled sa svojih noktiju, koje nema vremena da isturpija jer ste vi eto baš danas odlučili da plaćate račune, pruža ruku kroz otvor na šalteru signalizirajući vam da treba da joj ih i date. Dok ona nabada slovo po slovo na tastaturi, ne možete, a da ne pomislite da vi ipak i niste toliki baksuz jer koja je vjerovatnoća da i nakon sat vremena čekanja u redu, opet nije pauza. Smješkate se i zahvaljujete Bogu što je tako, a ona opet pruža ruku kroz šalter,  ovaj put tražeći novac.     Bacate pogled na njen neprijateljski izraz lica i kandže od 20 cm i zamišljate je kao predatora koji bi svakog trenutka mogao da napadne vas, svoj plijen zbog kojeg joj se u ovom slučaju u drugoj prostoriji hladi kafa. Sad razmišljate da možda to staklo ispred ne štiti nju već vas. Nakon samo 15 minuta koje su potrebne da se naplate dva obična računa, ona podiže pogled i tu se prvi put srećete sa krvoločnim očima od kojih vam se ledi krv. Vraća vam vaše račune uz jedinu riječ koju je za to vrijeme izgovorila, a to je “Evo”, a vi ste pomislili da ce to biti “ izvolite”. Kako ste naivni. Srećni što ste preživjeli konačno izlazite iz banke i sad vam se ni ona kiša i lokve ne čine toliko loše. Mislite u sebi “Hvala ti Bože što si mi dao strpljenja, a tebe ženo sa druge strane šaltera molim da me sljedeći put barem pozdraviš da budem siguran da razgovaram sa ljudskim bićem”.  
Ova kratka priča koja liči na karikiranje je zapravo poprilično realna slika situacije u kojoj se svako od nas našao barem jednom u životu. Bilo to na šalteru banke, studentske službe fakulteta ili u nekoj drugoj ustanovi šalteruša je sveprisutna osoba kroz čije skenere ćemo morati proći htjeli mi to ili ne, a ona, pa ona neće baš biti oduševljena našom „posjetom“. Postala je zaštitni znak takvih ustanova i internacionalni simbol namrgođenosti i neljubaznosti. Svaki put nakon susreta sa njom i preživljavanja istog, ne mogu a da se ne zapitam zašto je to tako. Da li su jednostavno osobe sa takvom naravi predodređene za taj posao ili ih uslovi posla koji rade, a koje mi ne vidimo, natjeraju da postanu takve? Šta je to što natjera osobu da gleda na druge ljude kao na neprijatelje, ili barem da tako izgleda.

Nije uvijek lako izaći na kraj sa ljudima. Konstantna  komunikacija sa njima lice u lice zna biti poprilično iscrpljujuća. Svakodnevno  susretanje sa ljudima raznih karaktera, raspoloženja I temperamenata napravi od naše šalteruše robota. Ona vremenom nauči da na sve ljude gleda kao na lutke koje su sve potpuno iste I do čijih problema njoj nije stalo.Sada sam uspjela samoj sebi odgovoriti na postavljeno pitanje o tome kako nastane šalteruša. “Nauči” mislim da je to ono što se desi nekada finoj, veseloj, možda čak I prijatnoj djevojci koja je sada naučila da se ogradi od emocija. Ja bih to nazvala sindorom šalteruše. Što da ne I manje bitne stvari su dobijale medicinske nazive. Problem sa ovim je što u posljednje vrijeme primjećujem taj sindrom I kod “običnog” naroda. Otuđenje jednih od drugih, nesposobnos ljudi da saosjećaju sa drugima I generalno nezainteresovanost za tuđe probleme je postao normalan način življenja. Tu I tamo se može vidjeti da drugi sagovornik klimne glavom samo da bi dao do znanja ovom prvom  da je još tu I da je skoncentrisan  dok zapravo razmišlja o tome šta će obući večeras kada krene u izlazak. Klimanje glavom je znak da ga sluša I da nastavi sa pričom jer ako, ne daj Bože stane, mogao bi ga nešto I upitati a ovaj baš I nije siguran koja je tema tog razgovora. Ne može se ljudima mnogo ni zamjeriti, svako je okupiran svojim problemima ali egocentričnost I stavljanje svojih problema ispred tuđih neće puno pomoći. Na taj način ćemo se ograditi od drugih i sve što ćemo dobiti je koja bora na licu I namrgođeni izraz prepoznatljiv kod žena iza šaltera. Posvetite pažnju drugim ljudima, barem onima do kojh vam je stalo dok se I vi niste pretvorili u šalterušu.


Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…