Preskoči na glavni sadržaj

S one strane šaltera

Zamislite jedan od onih dana kada vam ništa ne ide kako treba. Ustanete na lijevu nogu. Tako mrzovoljni teturate do prozora, vidite sivilo, mokre ulice i ljude sa kišobranima i pomislite kako više nikada nećete izaći iz svoje kuće. Tako, sa energijom na nuli, sjedate za sto da doručkujete. Dok u glavi pokušavate da pobrojite sve obaveze koje imate taj dan, pogled vam pada na gomilu računa koji stoje na drugom kraju stola sa ceduljicom PLATITI DANAS koju ste tu stavili prije 15 dana. Shvatite da već uveliko kasnite sa plaćanjem, te ih zgrabite i istrčite na istu onu ulicu koja vas je pri pogledu kroz prozor na nju, bacala u depresiju. Nakon 15 minuta hoda i 2 nervna sloma koja ste doživjeli jer vas je nemarni vozač isprskao prljavom vodom iz lokve od glave do pete, dođete pred banku. Zapitate se može li taj dan ikako biti gori, ali prije nego što uopšte stignete razmisliti o tome, pogled na unutrašnjost banke vam daje potvrdan odgovor.     Poslednji ste na kraju kilometarskog reda. Dok slušate dvije babe kako se zbog loših slušnih aparatića nadvikuju oko recepta za pitu od jabuka i izmičete se da deda koji je upravo došao ne kašlje direktno u vas, pitate se da li  vam struja i voda zaista toliko trebaju. Možda ste precijenili te stvari i bez potrebe trpite ovu torturu. Nakon sat vremena i bezbroj ideja koje su vam prošle kroz glavu, od toga šta danas za ručak do toga da udarite čovjeka u odijelu koji stalno gleda na sat i cupka nogom uz prateće uzdahe pokušavajući da da do znanja drugima da treba da ga puste ispred, vi konačno dolazite na red i nalazite se direktno ispred nje.     Sjedi sa druge strane debelog stakla, za koje znate da ne služi samo da je zaštiti od potencijalnih lopova, već i od isfrustriranih ljudi koji žele da je udave zbog 13 pauza u toku šestočasovnog radnog vremena. Ne dižući pogled sa svojih noktiju, koje nema vremena da isturpija jer ste vi eto baš danas odlučili da plaćate račune, pruža ruku kroz otvor na šalteru signalizirajući vam da treba da joj ih i date. Dok ona nabada slovo po slovo na tastaturi, ne možete, a da ne pomislite da vi ipak i niste toliki baksuz jer koja je vjerovatnoća da i nakon sat vremena čekanja u redu, opet nije pauza. Smješkate se i zahvaljujete Bogu što je tako, a ona opet pruža ruku kroz šalter,  ovaj put tražeći novac.     Bacate pogled na njen neprijateljski izraz lica i kandže od 20 cm i zamišljate je kao predatora koji bi svakog trenutka mogao da napadne vas, svoj plijen zbog kojeg joj se u ovom slučaju u drugoj prostoriji hladi kafa. Sad razmišljate da možda to staklo ispred ne štiti nju već vas. Nakon samo 15 minuta koje su potrebne da se naplate dva obična računa, ona podiže pogled i tu se prvi put srećete sa krvoločnim očima od kojih vam se ledi krv. Vraća vam vaše račune uz jedinu riječ koju je za to vrijeme izgovorila, a to je “Evo”, a vi ste pomislili da ce to biti “ izvolite”. Kako ste naivni. Srećni što ste preživjeli konačno izlazite iz banke i sad vam se ni ona kiša i lokve ne čine toliko loše. Mislite u sebi “Hvala ti Bože što si mi dao strpljenja, a tebe ženo sa druge strane šaltera molim da me sljedeći put barem pozdraviš da budem siguran da razgovaram sa ljudskim bićem”.  
Ova kratka priča koja liči na karikiranje je zapravo poprilično realna slika situacije u kojoj se svako od nas našao barem jednom u životu. Bilo to na šalteru banke, studentske službe fakulteta ili u nekoj drugoj ustanovi šalteruša je sveprisutna osoba kroz čije skenere ćemo morati proći htjeli mi to ili ne, a ona, pa ona neće baš biti oduševljena našom „posjetom“. Postala je zaštitni znak takvih ustanova i internacionalni simbol namrgođenosti i neljubaznosti. Svaki put nakon susreta sa njom i preživljavanja istog, ne mogu a da se ne zapitam zašto je to tako. Da li su jednostavno osobe sa takvom naravi predodređene za taj posao ili ih uslovi posla koji rade, a koje mi ne vidimo, natjeraju da postanu takve? Šta je to što natjera osobu da gleda na druge ljude kao na neprijatelje, ili barem da tako izgleda.

Nije uvijek lako izaći na kraj sa ljudima. Konstantna  komunikacija sa njima lice u lice zna biti poprilično iscrpljujuća. Svakodnevno  susretanje sa ljudima raznih karaktera, raspoloženja I temperamenata napravi od naše šalteruše robota. Ona vremenom nauči da na sve ljude gleda kao na lutke koje su sve potpuno iste I do čijih problema njoj nije stalo.Sada sam uspjela samoj sebi odgovoriti na postavljeno pitanje o tome kako nastane šalteruša. “Nauči” mislim da je to ono što se desi nekada finoj, veseloj, možda čak I prijatnoj djevojci koja je sada naučila da se ogradi od emocija. Ja bih to nazvala sindorom šalteruše. Što da ne I manje bitne stvari su dobijale medicinske nazive. Problem sa ovim je što u posljednje vrijeme primjećujem taj sindrom I kod “običnog” naroda. Otuđenje jednih od drugih, nesposobnos ljudi da saosjećaju sa drugima I generalno nezainteresovanost za tuđe probleme je postao normalan način življenja. Tu I tamo se može vidjeti da drugi sagovornik klimne glavom samo da bi dao do znanja ovom prvom  da je još tu I da je skoncentrisan  dok zapravo razmišlja o tome šta će obući večeras kada krene u izlazak. Klimanje glavom je znak da ga sluša I da nastavi sa pričom jer ako, ne daj Bože stane, mogao bi ga nešto I upitati a ovaj baš I nije siguran koja je tema tog razgovora. Ne može se ljudima mnogo ni zamjeriti, svako je okupiran svojim problemima ali egocentričnost I stavljanje svojih problema ispred tuđih neće puno pomoći. Na taj način ćemo se ograditi od drugih i sve što ćemo dobiti je koja bora na licu I namrgođeni izraz prepoznatljiv kod žena iza šaltera. Posvetite pažnju drugim ljudima, barem onima do kojh vam je stalo dok se I vi niste pretvorili u šalterušu.


Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …