Ovce čekaju šišanje

Od najstarijih vremena bili smo kritični. Uvijek neka dešavanja, uglavnom negativna oko nas. Ratovi, bol, patnja. A mi i dalje po starom.


Pokucao dvadeset i prvi vijek na vrata i ušao nam svima u kuće, a mi kao u srednjem vijeku. Ne znam samo šta čekamo. Možemo biti uvjereni koliko god hoćemo da smo izabran narod, da smo veliki junaci, da smo baje, da smo ovo ili ono. To će svako za svoje reći. Možemo uvijek kriviti druge, treće… pete. Džaba nam. Nama opet nije bolje. Ali da okrivimo sebe i vidimo stvarne nedostatke i krenemo raditi na tome, e to nikad. Od toga bježimo što dalje možemo. Mogli smo daleko dogurati, ali ne, mi stojimo u mjestu i čekamo neko čudo da se desi i da odjednom ova naša tuga postane raj. Ne ide to tako. Nije ovo bajka, ovo je surovi svijet. A mi i dalje spavamo i sanjamo. To je jako lijepo od nas, ali red je i da se malo trgnemo na javi.

Nije loše imati mane i nekad pogriješiti. To je jedini i pravi put ka uspjehu. A nas strah, mi se krijemo negdje iza. I mi uvijek najbolji. Nikad nismo krivi, uvijek nam drugi smjestili, uvijek svi nas mrze jer smo najjači i najbolji. A gdje smo? Gdje ta silna snaga? Kad smo toliko jaki zašto ne sklonimo svaku budalu koja progovori pa odmah u fotelju? Već mi sjedimo, upalimo Farmu, i pretvorimo u prave stanovnike farme koji sjede u štali i čekaju šta će seljak reći, kad da idemo na ispašu kad da sjedimo mirno i mučemo i blejimo.

Jeste teško priznati grešku, ali neće nas to ubiti. Kad nas sve ovo nije ubilo neće ni mala greška. A nakon toga imamo šansu da krenemo naprijed. Dosad smo samo išli u pogrešnom smjeru. Ne može nama ni Evropa niti bilo ko drugi pomoći, dok ne pomognemo sami sebi. I dalje svi sjede i ćute, beknu kad im dozvole, ako im dozvole. Sve drugačije je jednostavno prosta sramota za komšiluk, jer šta će neko reći. Niko nema pravo da živi svoj život, već život koji se zove “šta će komšiluk reći”, “kako te nije sramota”, “šta će ti ta budalaština, drž se ti nečeg sigurnog”... i mnoge druge stvari koje slušamo svaki dan. Pa i ono malo želje i kreativnosti potpuno uguše u svakom.

Ali pojavi se tako nekad negdje onaj Platonov čiko što je utekao iz pećine, pa vidio šta se stvarno dešava. Nije završio dobro, ako vas to zanima. Ima takvih i kod nas. Isto ne završe dobro. Ne valjaju oni prostom napaćenom narodu. Oni su budale, šta oni znaju, za šta se oni bore. Treba sjesti i ćutati, ne smije se protiviti onom glavnom, i njegovim jaranima. Oni znaju najbolje, pa makar svaki dan upadali u provaliju zbog njih, oni znaju najbolje. Svakim danom sve nas više slijepih. Džaba nam oči, džaba uši, ma džaba sve, kad nam ničem korisnom ne služe. Hoće oni, hoće, ali mi ne damo, kao što i nama ne daju da pustimo glasa.

Šta će ovdje mlad čovjek? Šta će ovdje čovjek uopšte? Ovo nije mjesto ni za stoku. Pa i oni su zaslužili srećniji i ljepši život, zaslužili su više mogućnosti. Ali neka, samo ti sine sjedi, ‘apsiće te ako čuje neko da pričaš štogod protiv vlasti, ne valja to sine.


Nećete vječno biti mladi, neću ni ja. Završićemo i škole i fakultete… i šta onda? Neće nas primiti ni u čistoću ako ne budemo našli dobru vezu. Je li to sudbina koja čeka mladost? Pa neka. Nismo se ni potrudili da promijenimo nešto. Nemamo pravo ni da se žalimo. Pustili smo. Kažu: nema prilike, da ima mi bismo ovo, ono… šta vi čekate narode? Da siđe Bog i kaže evo vam prilike, vi ste stigli na red, eto vam sad. Isto kao kad odete u opštinu pa čekate red, isto tako. Je li to očekujete? Ako je tako onda dobro. Vi sjedite, i čekajte. Gladujte, jaučite, ali čekajte, možda dođe i naš red. Ali dok čekate, ni riječi da izgovorite protiv nekoga, sami ste krivi. Ako ste htjeli priliku, našli ste bi je. I ja sam htjela da pišem, da uživam, ali ništa. Mogla sam sjediti i kriviti sve redom, ali nisam. Evo me pišem sad. Čak neko nekad i pročita nešto. Meni je odlično, ja ipak radim ono što volim.

Prilike? Silne prilike? Čekate i dalje. A ono ništa. Muk. nigdje nikog, nigdje prilike. Ali kriv vam je svako. Od prvog komšije, pa televizora, pa nadalje, udarate po svima. A čovjek i da vam dođe i da priliku, onako na dlanu, čisto onako, bez ičega zauzvrat. Obradovali biste se. Zahvalili se (ako imate neke osnovne kulture). Obećali svašta nešto veliko. Hoćete vi sve, šta god treba, sve valja, sve može. I onda vas nakon nekoliko minuta prođe prvobitna euforija i vi i dalje udarite po Farmi. Pa se još nervirate kako je neka starleta rekla nekoj drugoj nešto, a ona vam favorit. Ja se još žalim na Farmu, a gdje ćeš drugo sa stokom, gdje ćeš ih smjestiti nego tu.

Nikom ništa ne valja, ali niko ni dalje ništa ne radi. Samo sjede i sjede i sjede. Nigdje ni koraka i pravog glasa. Ovi gore rade šta ih volja. Sve na našu štetu. Oni voze najskuplja auta, njihove žene, djeca, ljubavnice, oni imaju po dvadeset stanova i kuća širom svijeta. A šta vi imate što ćutite i čekate čudo da se desi? Što ne smijete protiv vlasti govoriti? Šta vi imate? Imate noge svoje, pa njima hodajte. Šta će vam auto, zdravije je šetati je li tako? Vi to sve zbog zdravlja, nije što vi nemate, već je to vaš izbor. Sigurno je tako. Evo svi vam vjeruju u to.

Pojavi se neka budala, barem je vi smatrate budalom, pa nešto krene, te vamo te tamo. Hoće da mijenja ovo, pa ono, pa ne sviđa joj se to, i sve to kaže naglas i još se bori za promjenu. Vi se svi iščuđavate, jer gdje ćeš to. Kako ga nije sramota? Budala je to. Šta sad ima mijenjati, kad nikom ništa ne valja, a svi ćute. Zašto neko ima raditi nešto što nije po nekom zamišljenom protokolu koji nema smisla? Ne valja ni to.



I kako god da okrenemo, ne valja. A svi i dalje ćute i trpe. Ovako sa strane svi se žale, svi nešto neće, svima nešto smeta, a kad treba reći, onda svi ćute. Neka, neka evo sve divno i krasno. Ne smeta što nema plata, nema veze što nemamo šta jesti, nama je dobro, samo vi odmorite lijepi moji i udobno se smjestite u fotelje, na toplom i suvom, čuvajte vi zdravlje, čuvajte fotelje, evo vam sve naše bogatstvo, vama je potrebnije, da imate šta pronevjeriti.





Коментари