Preskoči na glavni sadržaj

U klubu se ne pleše

Ili jeste ili niste, imte dva izbora, e sada šta, to se svi i sami pitaju. Činjenica je da kod nas nema dobrog provoda bez narodnjaka. Ili možda ipak ima? U svakom slučaju oskudno je sve, pa tako i izlasci. Iako se često priča o tome kako je kod nas noćni život jedino što ima budućnost, ipak izbor je jako oskudan. Ima ljudi koji ne slušaju turbo folk, ili koji možda baš to veče ne žele da idu na narodnjake. Pih, otkud meni ideja da kod nas uopšte smije da postoji izbor…

Ima krize, nema krize


Svi skuckavaju koju marku da popiju kafu, a ponekad se nema za to. Ipak za flaše skupih pića u izlasku ima se itekako. Ponekad se zapitam otkud tim ljudima toliko keša, jer znam da jedva imaju za hljeb. Ko će znati? Ipak je najvažnije da se pokaže da mogu, i da privuku koju klinku koja mašta o tome da jednoga dana postane prvoklasna sponzoruša. Iako će se zalijepiti za nekog sirotana koji se samo predstavlja kao buržuj po klubovima. Još zalosnije je to, bez obzira da li sebi mogu ili ne priuštiti sve to što stoji na stolu, što se toliko novca daje na gluposti i na izlaske, dok neke druge stvari itekako trpe. Koje druge stvari? Mnoge, zavisno od osobe do osobe, od situacije, od milion faktora. Ali trpe. I onda na kraju dana se priča o krizi, o problemima, o tome kako se nema, i kako ljudi nemaju od čega da žive. Pa ako ima keša za flašu Džeka u klubu, meni se čini da živi itekako lijepo.

Scena broj 2


Pored svih tih fenserskih klubova kod nas je u rastu još jedna muzička scena, koja ima sve više svojih pratilaca. Međutim kao što to obično biva, to je samo jedna dječja faza koja će se brzo promijeniti, i samo jedna mala grupa će ostati i dalje u tome. Već sam i sama primjetila tu smjenu faza kod klinaca, koji mjesec dana budu tu, i onda ih više nema, dođu drugi. Pa i oni odu, i tako svaki put. Ali dobro, djeca su, traže se. Nažalost jedan od klubova koji je najviše podržavao tu kulturu, zatvoren je. Sada imamo jedan drugi, solidan, ali ipak mu fali ono malo duše. U jednom periodu je bila zamrla rejv kultura u gradu, ipak sada se polako vraća. I dalje ima onih kojima nije bila faza.

Duge noge, za igranje


Nemam ja ništa protiv fenserskih mjesta. Lijepo je i tamo nekad izaći, izgoriti uz neke pjevače za koje nikad nisam čula, kao ni mnogi od nas, jer sada izlaze na sve strane, da niko ne može upratiti šta se dešava. Ipak postoji jedan drugi problem koji mi smeta. Ja kao žensko volim da se sredim, i da obučem štikle, i da izgledam fensi i kao te klinke koje se pojavljuju po takvim mjestima. Ali to je noćni klub, gdje dođeš da se zabaviš, da plešeš. I meni to ne smeta da plešem, da uživam, da se gotivim. Njima nešto smeta, šta, možda umjetne trepavice i previše plastike? Ili loš kvalitet štikli pa ne mogu hodati. Zato pogledom šetaju preko čitavog kluba, prevrću očima, piju sokić od brusnice. Ne pomjeraju se. Ponekad prokomentarišu nekog ko pleše, kome je dobro. I eventualno kucnu koji put na telefon. Ako im je to izlazak, bolje da su ostale kod kuće.

Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…