Preskoči na glavni sadržaj

Ne treba vam Opium

U našem gradu ljudi su navikli da izlaze na određena mjesta, i skoro svaki vikend su tu. I sama tako funkcionišem, ali sam uvijek otvorena za neke nove neobične stvari, makar i bilo u pitanju nešto seljačko. Treba se čovjek upoznati sa svim da može to isto kritikovati. Nema smisla da kritikujemo nešto o čemu nemamo pojma i s čim se nismo nikad susreli. A ipak ima istine u onome da je bitno s kim ste u izlasku, a ne gdje, jer uz prave ljude se možete svugdje zabaviti. Pa uz njih zaboravite i neke stvari koja vam se ne sviđaju.



Kriza je ekonomska vlada, ali u izlascima krize nema

Kod nas ima jako mnogo noćnih klubova, da bar ima toliko fabrika, možda bi narod nešto i radio. Ali barem oni koji rade u toj “noćnoj industriji” mogu lijepo da zarade, jer su svi ti klubovi puni. Rijetko koji da neće biti prepun, a to se zna i koji i zašto. Međutim danas toga više nema. Razlog za to je što se kod nas najviše gori uz narodnjake. Koliko god neki od nas bili protiv toga, džaba nam, u manjini smo. I kako je krenulo biće nas još manje.

Većini poznatih banjalučkih fensera vikend nije ako ne odu u Opium, Kristal, Dramu ili neki sličan klub. Većina njih tu neće ni plesati, već će stajati i smarati se. Dolaziće sponzoruše koje će samo gledati koliko koji baja troši novca. Taj baja ne pleše iz razloga što ima košulju koja mu je preuska, i ako pomjeri ruku mogla bi da pukne, i onda mu džaba 300KM koje je potrošio na najskuplja pića u klubu. Djevojke s druge strane ne plešu jer su u štiklama u kojima ne znaju ni stajati, a kamoli hodati ili nešto više. Naravno tu su maturske haljine i pet kilograma šminke, plus umjetne trepavice koje nisu dobro pričvršene, pa ne smiju da trepnu, da ne bi otpale. I tako uđete u takav klub, muzika trešti, pa čak i ja zaigram jer je vesela muzika, iako nemam apsolutno nikakve afinitete prema takvom muzičkom žanru (iako ja to iskreno ne bih ni nazvala muzikom, ali dobro). Međutim, taj moj pokret izazove razne čudne poglede pune prezira. Kao prvo nisam bila na profesionalnom šminkanju, nemam haljinu svečanu (tj. haljinu koja bi trebalo da bude svečana, ali je samo nađikana lažnim škljokom), nemam štikle od pola metra, već zamislite, imam patike! Strašno. Sigurno sam velika sramota za ženski rod. I na to sve još sam zaplesala i naručila pivo, a ne flašu najskupljeg vina, pa da mi uvale najjeftinije pod cijenom ovog prvog. I na to sve, ja se čak dobro i zabavim, a oni uslikaju pedeset selfija u ogledalu i odu kući, jer su obavili sve što je trebalo.

Inbox Culture Club


Nekad je moglo i drugačije, ali to drugačije mora da se sklanja pred onim koji su isti

Nekada, postojalo je jedno interesantno i jedinstveno mjesto u našem gradu.

Dragi dobri Inbox, odavno je zatvoren. Mnogima nedostaje. Stvarno je bilo posebno mjesto. Mi nismo neki svjetski grad, jer bismo onda imali više takvih klubova i mjesta za izlazak. Mi smo seljačka Banjaluka, gdje svakim danom raste broj seljaka, koji ne znaju kako da se ponašaju pred finim svijetom. Oni ići u Inbox neće, zato ga više ni nema. Naravno postojale su tu i mnoge druge stvari, ali nije im mjesto ovdje. Da nedostaje, nedostaje. Da nekolicina ljudi ne može nigdje izaći u gradu, a da mjesto bude u njegovom fazonu, istina je. Ponekad je bolje onda sjediti kući, jer kad izađete samo će vam se smučiti ono što je ostalo. Nisu svi ljudi takvi da će trpiti svašta da bi bili prihvaćeni, neki ne pate od takvih stvari pa petak ili subotu veče provedu kući, jer će se bolje zabaviti nego da odu na neko mjesto i sjede čitavu noć i mole Boga da im padne nešto na glavu, jer im je samo toliko dosadno.

Naravno sva sreća na nekim mjestima, relativno novim, koji su osmišljeni kao pabovi. Nešto malo manje uobičajeno za naše podneblje, ali ipak su normalna mjesta, gdje možete sresti neke pametne ljude koji se ponašaju sasvim normalno, opušteno, plešu, zezaju se, cugaju, i nisu opterećeni time da im se ne otopi debeli sloj pudera. U takvoj atmosferi se možete opustiti. Niko vas neće poprijeko gledati, niko vas neće komentarisati. Nikog neće biti briga šta radite. Znate zašto? Jer se oni zabavljaju i nemaju vremena da gledaju šta neko drugi radi. Bitno im je da se dobro provedu. Ali bojim se da će uskoro i tih nekoliko finih mjesta zatvoriti, i onda će nam ostati klupa i  pokoja limenka piva. A kad dođe zima, ni to.


DKC Incel

Kao da nije dovoljno što su uništili Inbox, na to sveto mjesto otvorili su neku budalaštinu, koja se promoviše kao nešto andergraund, a više je Opium prije ponoći, dok ne krenu narodnjaci. A svi silni “rejveri” su odmah poletili, jer ne znaju ni šta se dešava, niti prepoznaju razliku, jer im je to sve isto kao i Ceca, Seka, Kmeca ili kako se već zovu ove naše pjevaljke. Njima je to sve apsolutno isto. I onda me bude sramota što uopšte dijelim zrak s takvim ljudima.

Sva sreća na jednoj drugoj novini u našem gradu, koja je otvorena mjesto bivšeg fensi kluba gdje su izlazile sponzoruše i njihovi sponzori, u naselju Obilićevo (Mejdan). Sada se situacija malo promijenila. U taj klub ulaze sasvim obični neprimjetni ljudi koji žele da izađu, zabave se, isplešu. Naravno to mjesto nije baš anderground kao što je to bila nekadašnja ljubav, ima malo komercijalne muzike, ali one dobre komercijalne muzika, koja ima svoj kvalitet, i koja je preživjela mnogo godina, pa i decenija i još uvijek se sluša. Ako ništa, u svakom slučaju je prihvatljivije od mnogih drugih stvari. Sad nam samo ostaje nada da se neće i to zatvoriti, jer onda će u potpunosti da zavlada turbofolk scena, i sve što je drugačije biće potisnuto i sklonjeno, da ne bi neko slučajno ugrozio njihov tron.



Streamline

Turbo folk muzikom protiv apokalipse

Zar nije žalosno da danas u dvadeset i prvom vijeku, kada bi trebalo čak i mi ovdje u ovoj tužnoj zemlji da napredujemo, barem da pogledamo ponekad prema napretku ako ne možemo zakoračiti na taj put, mi uporno idemo nazad. I to se čak vidi i po običnim izlascima, i po muzici koja se sluša. U vrijeme mojih roditelja, a to vrijeme je jako, jako davno bilo, ono što je bilo turbofolk muzike, slušao je najgori ološ, i pored toga, svi ostali su im se ismijavali. Ti ostali su slušali i zabavljali se uz razne žanrove, šta je već kome odgovaralo. A danas, djeca ni ne izađu iz porodilišta već im se puštaju cajke.

Inbox Culture Club



Zašto se onda žalimo na današnju situaciju i što nam je loše? Da nam je toliko loše koliko se priča ne bi klubovi i kafane bile pune. A da nam je dobro slušali bismo pravu, a ne pseudomuziku.

Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …