Preskoči na glavni sadržaj

Metastaze

Šta nam poručuju metastaze?


Naše društvo je odavno bolesna. Ima rak koji sve više metastazira. Svaki danom naše društvo je sve više zagađeno iznutra, a mi ga još više uništavamo. Šta će nam onda ostati? Vjerovatno ništa. Sjetite se Šekspirovih riječi “nešto je trulo u državi Danskoj”, sada je ta trulež svuda oko nas.
Raznorazni termini iz medicine se mogu upotrijebiti i u književnosti. Jedan veliki um je velik i u jednom i u drugom polju. Tako rade veliki ljudi. Um koji zna da nikom ne treba rat, jer se tu samo gubi, čak i kada pobjeđuješ. Mržnja, uzaludna kao i uvijek, zbog čega? Svima ista muka, kako još i ovaj mjesec pregurati? A duboko unutra i dalje stoje neizbrisivi ožiljci. Ponos koji je uništen, ni dalje ne da da pružimo ruku i budemo ljudi. I dalje ne shvatamo, samo čekamo. Psujemo, ismijavamo, njih poslije svega nazivamo budalama i propalicama, pijanicama. A nisu to oni. Samo ne znaju kako da zaborave. Mi još nemamo šta da zaboravljamo, ali ko zna, šta nas čeka uskoro.
Utjeha svima treba. A često je nađemo u pogrešnim stvarima, porocima. Tako se ubije i ono malo života što je preostalo. A svi mi naviknuti da ubijamo, dođe nam kao dobar dan. Nema empatije. Nema savjesti. Svaki izlaz koji pronađemo vodi direktno u propast. Kad otvorimo oči, metastaze, svuda oko nas. Metastaziralo je svuda, na svakoj čovjeka, u svaki segment društva. Nema spasa. Lijeka je bilo nekada. Sada je kasno za liječenje.
Ali mi, malo mlađi, imamo još jednu šansu. I ona polako izmiče, ali možemo je još iskoristiti. Malo je vjerovatno da će se išta promijeniti. Bolest sve više raste u nama. Neljudskost, glupost, u milion različitih oblika. Ne gledamo, ne otvaramo oči. Ponekad bacimo koju kritiku, i ništa više od toga. Zašto rizikovati i reći glasno? Lakše je ostati ušuškan i mirno spavati.


Popularni postovi s ovog bloga

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…