Preskoči na glavni sadržaj

Metastaze

Šta nam poručuju metastaze?


Naše društvo je odavno bolesno. U njemu se rak širi, metastazira, zahvata sve više tkiva. Svakim danom smo sve zagađeniji. I šta će nam onda ostati? Vjerovatno ništa, samo truli ostaci života. Kao u Šekspiru “nešto je trulo u državi Danskoj”, i to je bilo odlično dok je bilo samo na jednom mjestu. Sada je trulo svugdje.
Doktor zna veoma dobro sve te medicinske termine, a i zna da ih iskoristi u književnosti. Sigurno jedan veliki um. Um koji zna da niko nije htio rat, jer se tu gubi i previše, čak i kad se izađe kao pobjednik. A kod nas, takvih nije bilo. Svi smo izgubili. Sva ta mržnja preko granica, i preko rijeka? Čemu? Pa na kraju dana svi imamo istu muku, kako pregurati i ovaj mjesec. Ali ona i dalje postoji. Duboko u svakom od nas postoje ožiljci, neizbrisivi. Ponos koji je uništen, ali i dalje nam ne da, da zagrlimo i pružimo ruku s one strane. A mi mladi, glupi kao i ovi naši prethodnici, ništa ne shvatamo. Psujemo, ismijavamo, a onda još ove poluljude, jer je to ostalo od njih poslije rata, nazivamo pijanicama, i budalama, koje su propale. Nisu oni propali. Samo ne znaju kako da zaborave. Mi još nemamo šta da zaboravljamo. Ali možda uskoro, ko zna.
Utjeha treba svima, na svakoj strani, preko svake granice. A utjeha se često nađe u pogrešnim stvarima. U porocima. Pa ono sitno od života što nam je preostalo i to ubijamo. Ali ovaj put sami. Navikli smo da ubijamo. Ili komšiju, ili sve živo što je u nama. I onda nema empatije, nema savjesti. Samo borba za goli život. U toj borbi ga sami sebi oduzmemo. I svaki izlaz, i potraga za njim, vodi ravno u propast. Iz dana u dan, korak po korak. I onda kada otvorimo oči, metastaze su svuda po nama. Ne može pobjeći, ne možemo ih izliječiti. Ponekad je kasno.
Za nas još nije, imamo još malo vremena. Ističe polako. Ali i dalje imamo šansu. Iako je malo vjerovatno da ćemo išta promijeniti. U nama bolest sve više raste. Neljudskost, glupost, i to u milion različitih oblika. A mi ne gledamo, ne otvaramo oči. Ponekad nešto iskritikujemo, ali ništa više od toga. Niko neće rizikoati da izađe vani i kaže glasno šta nas sve muči. Lakše je ostati ušuškan u krevetu i drijemati.

Popularni postovi s ovog bloga

Teror slušalica

“Ajde šta se žališ? Samo sjediš i javljaš se na telefon. Šta bi bilo da kopaš kanale?” E nakon onakvog terora bilo bi mi draže da kopam kanale, barem bi glavu odmorila. A slične upadice slušam svaki dan. Svi to vide kao posao iz snova, moj život im izgleda savršen, a u suštini pojma nemaju šta se sve mora preživjeti, a ne žele ni da probaju. Intelektualni napor je mnogo gori od fizičkog, ali izgleda da ga kod nas malo ima, pa ljudi ni ne mogu da znaju koliko vam stresa može natovariti nekoliko neljubaznih i odbojnih korisnika koji ne znaju da komuniciraju, pa misle da ste i vi na takvom nivou, odnosno “ne-nivou”. Svaki dan samo iste priče, koje sjedim i slušam osam sati, jer to je izgleda taj studentski posao, sa studentskom smjenom. Svaki razgovor započinje i završava isto, a i onaj dio kada vam sve po spisku isto je poprilično sličan kod svakog korisnika. I tako svaki prokleti dan. U početku je sve to zanimljivo, drugačije, dinamično. A onda shvatite da je to obični teror. Najveći sa…

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Iz prve ruke / Fresh Wave Festival 2018

Kako izgleda odlazak na festival kada sve krene po zlu? I zašto uvijek kreće po zlu kada nam to najmanje treba? Neka čudna sudba. Ali to se desilo i nama, međutim na kraju kada se svi utisci saberu, prošlo je i bolje nego što smo očekivale.
Fresh Wave je jedan od najvećih festivala u Banjoj Luci, pa ni mi nismo mogle propustiti takav događaj. Poznat po trodnevnim žurkama koje se pamte, pa će se tako i ovogodišnje pamtiti još dugo. Ali kao što sam već rekla neke stvari krenu po zlu. Pa onda nakon cjelodnevnog povraćanja i spremanja svih prisutnih da me vode u hitnu, ja sam na kraju završila na tvrđavi Kastel. Kad se zaboravi na sve boljke, one same nekako ispare i nestanu. Tako sam se izvukla i ovaj put. Dok su se svi spremali za hitnu, ja sam tražila šta ću obući prvo veče festivala, i naravno da su svi mislili da nisam normalna. I ja sam to sama pomislila nekoliko puta. Ipak na kraju je sve završilo dobro. Uz moćan zvuk liječi se sve, i duša i tijelo. Pa zašto onda ne odabrati taj nač…