Metastaze

ŠTA NAM PORUČUJU METASTAZE?


Negdje tamo preko granice, ima ljudi koje nije strah reći ono što primjećuju kao veliku bolest našeg društva. I isto kao što se rak širi po ljudskom tijelu, tako i te pojave metastaziraju unutar našeg društva, i svakim danom ga sve više i više zagađuju, sve više života uništavaju. I šta nam onda ostaje? Samo bolest? I nakon nje smrt. Nigdje života, nigdje sreće, nigdje ničeg pametnog, već samo trulež.

Sjećate se riječi iz Šekpsirovog “Hamleta”, “nešto je trulo u državi Danskoj”, trenutno za Dansku ne znam, ali u dvadeset i prvom vijeku, koliko god i da je u Danskoj trulo, kod nas je gore, od pisca koji je baš tako nazvao svoju knjigu, u kojoj govori o bolestima našeg društva. A i meni je to draga tema, pa ću da krenem njegovim putem, i pokušam da približim i onima koji nisu čuli, niti znaju išta o toj knjizi, šta je zapravo on imao na umu i na šta nas je upozoravao. Na mnogo stvari, to je sigurno. Ali koje? Svaki dan nas neko, na nešto upozorava. Te teroristički napadi, te ovo, te ono. Velika pompa oko svega. A onda kad malo sjednemo i promislimo, najveći napad i problem nam u kući.


Svakom njegov problem najveći i najteži, ali ne daj Bože da ima još i onaj problem kao komšija, to ne bi izdržao. Ni dalje većina ljudi nisu svjesni u kakvom društvu živimo, ako se možemo nazvati društvom uopšte. To sam više upotrijebila u nedostatku nekog adekvatnijeg izraza. Čak i da ima adekvatniji, malo bi bilo nepristojno da se tako izražavam. Ne priliči mi. Ali priliči mnogima drugima, kao što su predsjednik, i svi ljudi sa vrha. Oni su srž ove cijele naše bolesti, koja se sada širi po ovim običnim smrtnicima, koji nikom ništa nisu skrivili.


Nije narod htio da ratuje. Kome je još do rata? Šta imamo od toga? Evo vidite svi sad da apsolutno nemamo ništa, samo smo izgubili i ono što svakako nismo imali. To je ova srž započela. To je bio najlakši način da se širi i zarazi narod svojom boljkom. A onda poslije svega, imamo toliko muškaraca koji su mladi otišli u rat, bili su samo obični dječaci, koji su postali punoljetni pa im stavilo puške u ruku. Zar je njima bilo do toga da gube živote? Da ostaju invalidi, i onda da danas nemaju ni poštenu penziju? Pa i nije. Čak i oni što su fizički ostali zdravi, duboko u sebi nose ožiljke koje niko i ništa ne može izbrisati. Pa onda osuđuje svako ovog ili onog, što mrzi one preko granice, što ih pljuje svaki dan, i j**e im sve po spisku. Osuđuje što je pijan po čitav dan, što se stalno tuče i pravi probleme. Što mu žena kod kuće sama i gladna, jer je frižider prazan, a on dođe, pa i nju namlati, da deset dana iz kreveta ne može ustati. A kome ona da se žali? Sramota od naroda i komšiluka, šta će ljudi reći? A tog jadnika na kojeg je prešla ta najgora boljka, i svakim danom je sve gore i gore, on je donekle izopšten iz društva, jer je odradio ono što je trebalo, i sada je potpuno bespotreban.

Ljudi u teškim situacijama pronalaze utjehu u pogrešnim stvarima. Niko neće otići kod stručnjaka da se posavjetuje, jer to je sramota. Ali će uspjeti da nađe od alkohola, pa do svake moguće supstance koja mu padne na pamet. I onda kad postane zavisnik, onda se i njega društvo odriče, on ne valja. Nisu ni svjesni da će i njih ubrzo dostići njegova sudbina, jer bolest se i dalje širi. Nisu ni svjesni da su oni i takvi mnogo bolesniji od njega, jer mu ne pomažu, već ga samo odbacuju. Ne postoji empatija, ne postoji savjest, sve je izumrlo. I onda se još nazivaju ljudima. Pa ni životinje nisu tako surove. A onaj jadnik ima savjest, zato nije ni mogao da spava noćima, da živi u toj bolesnoj sredini, pa je tražio izlaz, ali ga je taj izlaz samo još više vodio u propast.

Mladi ljudi puni ideja propadaju, jer im ova bolest koju su proširili uništava snove i mogućnosti. Zar se mladi čovjek može zaposliti? Ne može. Kako da se zaposli bez neke dobre veze koja će ga pogurati. Tek kad to ima, onda ne treba da se brine za svoju sudbinu. Ima takvih, ali ovih drugih ima više, pa oni propadaju, i oni se odaju raznim porocima, doživljavaju razna poniženja, pa kad im se sve to već smuči, i kad oni krenu da se iživljavaju na drugima, opet oni ne valjaju. Svi su zaboravili na to kako su svima njima svi okrenuli leđa i ostavili ih na ulici, da trunu kao životinje. To je nebitno, oni su krivi, njih treba da skloniti iz društva, jer ih je ista ta bolest društva napravila isto tako bolesnim ljudima koji više nisu sposobni da na normalan i pristojan način organizuju svoje živote. Nemaju kako, čak nemaju volje, umrla je u njima odavno.

Svakog gledate poprijeko, osuđujete, pljujete, svakom nađete zamjerku, a u vama ona najveća. U vama najgora bolest, neljudskost, glupost ljudska, i milion drugih oblika. I onda svaki dan treba da gledamo sve budalaštine i prihvatamo ih kao normalne. A sve to što je krenulo od nekoliko ljudi neopisivo brzo se širi na svakog od nas. I samo je pitanje vremena kada će svaka jedinka društva biti bolesna glupošću. Ali sami to sebi dopuštamo. Čekamo spas od nekud odakle ne dolazi.

Naravno uvijek će se naći neka budala, koja će tvrditi da samo ona zna najbolje, a vi ostali jadnici slušajte, reći će da su Metastaze budalaština, reći će ovo, ili ono. A mi ionako ušuškani u naše krevete, nećemo rizikovati da izađemo vani i kažemo nešto glasno, jer nas uvijek neko može iskritikovati. Lakše je ostati i drijemati.


Коментари