Preskoči na glavni sadržaj

Kada ćemo progledati?

Živimo u crnoj rupi, i gdje se god okrenemo i pogledamo dočeka nas beznađe. Pogotovo kada se mladi i imate život pred sobom koji želite da iskoristite na najbolji način, želite da postignete nešto veliko i značajno, možda ne samo za sebe već za sve nas. Ali želja ponekad nije dovoljna. Često nas mnogi motivišu da treba imati tu želji i motivaciju i da će se sve uspjeti. Možda je tako nekada bilo, ali danas, ovdje kod nas to sve zvuči samo kao najluđa bajka. Svi imaju neku želju. Ali čak i kada sve sami organizujete da krenete svojim idealnim putem, kada vas neka nepismena, neobrazovana i zatucana rulja stalno vraća unazad, bez obzira koliko se probijate i gurate naprijed, vremenom odustanete od svega. Gubite živce. Gubite nadu. I na kraju postajete mašina koja radi po uputama nekog drugog. Jednostavno ne razmišljate više, ne osjećate ništa. Samo hodate, radite, dođete kući da biste legli i spavali, eventualno pogledati Farmu, Parove ili neki program poput tog. I tako izgleda vaš život sa dvadeset i nešto godina.


Zar svi da odustanemo?

Ima i negdje pored nas tužnih slika gdje ljudi gube nadu, ali je gube u nekim kasnijim godinama, kad je ponekad i normalno da malo potonete. Ali kod nas ljudi sa dvadeset godina odustaju od svega, jer sve što su ikada pokušali upropastili su im. Niko nije imao sluha za njih. Htjeli su da učine nešto lijepo i dobro, i poboljšaju život svima nama, jer nisu bili sebični kao neki stariji od njih. Ali nisu mogli ništa, jer im je ovaj sistem oduzeo sve i ostavio samo prazninu mjesto duše, da bi mogli s njima upravljati kao sa robotom. Zato i jesmo ovce koje oni samo šišaju i tjeraju onako kako oni žele. Umire narod, umiru djeca, ni kriva ni dužna, jer vlast je odlučila oduzimati živote zato što je važnije da su njihove fotelje tople i udobne, a ostalima kako bude. Navikli smo da se neprestano priča o gradjanskom ratu iz 90ih, o kojem se treba naravno pričati, i trebaju se neke stvari pamtiti i truditi se da se one nikada ne ponove, a ne da se neprestano potenciraju od strane vlasti koja bi i u slučaju ponovnog rata sjedila zajedno i jela, pila, gostila se, a ti narode crkni. I šta mladi čovjek da ima od toga? Čemu da se nada? Šta da uradi? Da i on bježi u Njemačku i čisti ulice sa fakultetskom diplomom? Ili da ostane ovdje i čisti WC-ove poslije domaćih zadnjica koje se odmaraju u svojim foteljama? Ja ću onda radije u Njemačku, tamo će bar platiti bolje.

Ali razmislimo na trenutak, zar ne bi bilo ljepše da možemo ovdje u svojoj državi, u svome gradu, koji je uistinu predivan, samo ga mi uništavamo iz dana u dan, raditi ono što želimo i da živimo od toga, da osnujemo porodicu ako želimo, da kupimo sebi pristojno auto koje nećemo morati otplaćivati do kraja života, da možemo kao mladi ljudi da se odselimo od roditelja i živimo sami, ili s najboljim drugom/najboljom drugaricom, da se i kao studenti, pa čak i kao srednjoškolci možemo zaposliti, i raditi po nekoliko sati sedmično i imati svoj lični džeparac, da ne moramo baš za svaku kafu tražiti od roditelja. Zar to ne bi sve bilo divno? Naravno da bi. I najviše mrzim kad neko kaže da to kod nas ne može, da to može samo negdje tamo daleko. Ne bi moglo ni tamo da su ljudi ovako pasivni kao mi, i da se tako lako prepuštaju i dopuštaju svakoj budali da mlati s nama kako mu padne na pamet. Ne krivim ja ni ovog ni onog. Krivim nas, narod. Jer mi i jesmo krivi, mi smo sami dozvolili da nam neko radi sve ovo, pa sad neka radi. I čak ne želimo ništa ni da uradimo povodom toga da promijenimo to. Nije istina da se ne može promijeniti. Može. Uvijek može drugačije i bolje, samo smo previše lijeni i previše smo navikli na to da nam bude loše, pa se bojimo da nam se za promjenu desi i nešto dobro.

Toliko mladih ljudi sa toliko mnogo ideja, koji još imaju snage i žele da se bore. I naći će način da ostvare sve ono što su sebi zacrtali. Ali ponekad se nađe neki mladi čovjek koji je usamljen u nekoj svojoj ideju i nema kome da se obrati, jer su oko njega sve dupelisci ili neki pasivni ljudi koji ne samo da neće da se pokrenu, već ne vide ili ne žele da vide uopšte ni šta se dešava oko njih. I na taj način samo još više potpomažu one odozgo da nas vuku za nos. I kada čovjek kao mlad posustane i odustane od svega, više pa da skoro i nema nade za njega. A to se može i mora spriječiti i zaustaviti takva moda da se mladima uništavaju snovi, ili da nas tjeraju van granica. Šta će onda kad svi odemo? Ako se ovako nastavi vjerovatno i hoćemo.

Želim da prikažem samo koliko smo postali jadno društvo. Nekada se moglo nasmijati nekim situacijama, ali danas ne možemo ni to, jer je sve došlo do krajnjih granica. Iz ove situacije postoje dvije opcije da se izađe. Da pustimo da sve ovo pukne do kraja i nestane, ili da se napokon ljudi malo prodrmaju i shvate da zaslužuju bolji život od ovoga, i da može bolje, to što ih je neko uvjerio da ne može to ne znači da je tako, i ne znači da treba da slušamo takve ljude kojima je u cilju da nam ubiju svaku volju da bi njima bilo bolje dok mi gladujemo. Kad ćemo se opametiti i otvoriti oči? Kad ćemo krenuti sami stvarati sebi prilike i sudbinu podrediti sebi i svojim potrebama i željama?


Samo je malo potrebno

Imam jednu dobru vijest za sve koji bi željeli da se pokrenu, ali gube nadu, misle da nije moguće, ili ne mogu sami, a nemaju s kim. Imate s kim. Ima toliko mladih ljudi, koji su se već pokrenuli. Koji će se truditi da promijene bilo šta. Makar jednu jedinu stvar, opet je uspjeh. To je možda i previše, jer smo previše zapali u kolotečinu, iz koje treba mnogo truda i rada da se izađe. Ali sve dok ima i jedan jedini čovjek koji je spreman nešto da promijeni, ima nade za nas.

Stalno slušamo onu poznatu “Na mladima svijet ostaje”. Pa ako ostaje što onda tjerate mlade da idu preko granice? Što im ne omogućite neki ljepši život ovdje, koji neće podrazumijevati da sjede čitav dan u kafanama. Ne bi nikom ništa bilo da malo zavrne rukave i radi. Ali to je vaša krivica što omladini, prvo što niste omogućili da rade, još ih ni ne učite radnim navikama, pa čak i kad biste im ponudili posao odbili bi, jer misle da je to pogrešno. Ne znaju da treba da rade, ne nekad u budućnosti već sad, odmah! Da treba da postanu samostalni, svoji ljudi. Da smiju da razmišljaju i kažu jasno i glasno ono što misle i žele, i da ih niko ne osuđuje i ne pljuje, već da ih ostali podrže.


Unesite malo mašte

Ohrabrite mlade da se bave umjetnošću, da budu zanatlije, da budu naučnici, a nemojte ih samo tjerati na privatne fakultete ili eventualno na ETF, jer ih očekuje siguran posao, iako ih ta oblast uopšte ne interesuje. Omogućite nam svima da možemo da radimo ono što želimo. Da ne budemo na ulicama kao beskućnici, već nam omogućite da radimo. Ako budemo radili nešto što volimo to ćemo raditi mnogo bolje, i nećemo sebe mrziti svako jutro kad ustanemo. I nije istina da je to nemoguće i da se ne može. Može se. Sve se može. Samo mi nećemo. Jer je lakše sjediti kući i ništa ne razmišljati i prihvatati samo šta nam neko kaže ili naredi. Lakše biti robot kojim neko bez završene osnovne škole upravlja jer je pokrao jadni narod, pa mu se može. Lakše je živjeti onako kako smo navikli koliko god je loše, jer se bojimo nepoznatog. Bojimo se promjene. Ali dragi ljudi, svaka promjena, pa i ona na lošije je bolja od ovoga. Tada ćemo bar znati da smo živi i da možemo upravljati sami našim životima, a ne samo biti nečije ovce za šišanje.




Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …