Preskoči na glavni sadržaj

Dokle smo?

Zamislite žena ide u kladionicu, odigra koji tiket, i poslije gleda utakmicu. A nedjeljom, dok je sezona Formulu 1. Sramota. I to među muškadijom koja vjeruje da je žena za šerpe i krpe. Uh, među njima je najbolje. Izgleda da mi tatine miljenice imamo neku profesionalnu deformaciju, ili je to samo jedan od načina ispoljavanja jednog, recimo, poremećaja, koji nazivamo “daddy issues”. A možda je nešto treće…

Sramota je, sine


Nemoj ti to, sramota je. Šta će reći komšije? Niko to ne radi, samo ti. I slične fraze koje svakodnevno slušamo. Moja majka mi stalno govori da me niko neće ženiti, jer gledam fudbal. Valjda ne može oboje u porodici, ili da nađem neko dječaka koji ne voli fudbal. Čisto da se ne naruči kosmički balans. Ali opet onda takav nije pravo muško… Divno. Sramota je doći i kući ujutru iz izlaska. Komšije će pričati da se nešto nečasno radilo. A sve fina djeca. To je najgore, kad ta fina djeca upadnu u loše društvo. Odavno sam ja začepila uči i zatvorila oči na komentare okoline. Bespotrebni su. uvijek će se baviti onim što je dešava negdje drugo, dok je kod njih haos. Veća sramota su njihovi ofucani tračevi, nego jedno žensko biće koje ima malo neuobičajene običaje. Ili što pleše oko šipke. Svi hoće u Evropu, a sa ovakvim stavovima, nismo ni za ovdje, a kamoli za dalje.

Kao djevojka, volim da lijepo izgledam, i pridajem tome pažnje. I to je moj lični izbor, kao i da sjednem i popijem pivo uz utakmicu. Onda nastanu komentari kako to dvoje ne može zajedno. Našim ljudima ništa ni sa čim ne ide. A sve je u suštini jednostavno. Kao puzle kada slažete, i na stolu stoji hrpa, ne znate odakle da počnete. Najteže je da spojite prve, a onda ide sve lakše. Samo se uklapa. Tako je i sa životom, sa ličnim izborima, sa odabirom hobija…

Kurva, sve smo mi kurve. Pogotovo ako ženska osoba previše izlazi u muškom društvu. Šta jedna djevojčica ima sama raditi sa nekoliko momaka. Nisu to čista posla, je li tako? Muško-ženska prijateljstva ne postoje… možda i ne postoje, možda sam ja drug ili oni meni drugarice. Zar je bitno? Sviđa mi se razmišljanje naših primitivnih ljudi. Svi uživamo u pažnji, pogotovo kada vam je ljudi bez ikakvog razloga pridaju. Štaviše, sami izmišljaju razloge da bi vas ponovo stavili u centar pažnje, i to one koja je njima neophodna.

A ja svakako ne volim te ravnopravnosti, više volim kad me tretiraju kao princezu, da me ne tjeraju da idem raditi u rudnik. Da mi ponesu stvari, jer sam sitno biće, a oni su frajeri. Ima u tome čari, samo vi ne vidite.


Fotografija: Jelena Đajić


Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…