Preskoči na glavni sadržaj

Jeste li stvarno ono što želite biti?

Žensko sam. Nisam feministkinja. Volim lijepo da izgledam i da se šminkam. Volim i da gledam Formulu 1 i fudbal. Treniram ples oko šipke. Imam više muških prijatelja nego ženskih. I znate šta? To uopšte nije loše.

Svi smo svjesni da danas predrasude vladaju nama, a ne mi njima. I one nam određuju sudbinu. One sve pokreću i zaustavljaju. Naravno ponekad je i dobro imati poneku predrasudu, ali ne treba dopustiti da one ovladaju nama, i da odlučuju šta ćemo prihvatiti ili ne.

Prva asocijacija na to žensko sam, da budemo sada realni, ima i dalje ljudi kojima to znači gore nego da ste životinja. Pa samim tim nisam ni šta osim za kuće, krpe i šerpe. A još manje sam za studij filozofije, i to nam govore čak i neki od profesora i izričito se protive tome da se tu pojavljuju žena, ne daj Bože još da bude dobar student. Ali i pored toga nisam feministkinja, jer nisam za tu jednakost među nama. Ja ne namjeravam ići raditi u rudnik, da bih bila jednaka s nekim. Ja ne namjeravam stati ispred nekog baje i braniti ga ako izbije tuča, ali očekujem od muške osobe da stane ispred mene i zaštiti me. Ali je danas sramota biti muškarac koji štiti žensko, jer je eto ono jednako s njim. I najgluplja stvar je što ljudi pokušavaju da budu jednaki. Naravno, treba da se zna, niko nema pravo nikog pocjenjivati, ni nas muškarci, ali ni mi njih. A danas primjećujem da mnoge žene pod okriljem feminizma (odnosno nečijim izvrnutim stavovima koje predstavlja kao feminizam) zapravo iskazuju mržnju prema muškarcima. Ako im se svetite što su žene bile podređene toliko dugo, to stvarno nema smisla. Ako smo već u dvadeset i prvom vijeku, bilo bi red da se ponašamo u skladu s tim. Jesu žene bile tlačene u prošlosti, ali zašto ne pokažemo svojim primjerom da smo bolje osobe i da nećemo nekom isto to raditi da bismo dokazali nešto.

Mi smo različiti, i uvijek ćemo biti

I nisu samo različiti muškarci i žene, već je svaka žena drugačije od druge, kao i svaki muškarac od nekog drugog. Zar je to toliko loše? Zar je toliko loše što je neko drugačiji? Zašto mrzimo različitost? Čar je u tome da budemo različiti i da to njegujemo. Naravno ne podržavam ovo “hipstere” koji se trude na silu na sve načine da se izdvoje, to je nešto drugo. Samo treba da se opuste i normalno ponašaju oni bi bili drugačiji onako kako to treba. Ništa ne bi bilo na silu, a njihove istinske ljepote bi došle do izražaja, i tada bi bilo ne samo drugačiji jer je to u modi, već bi bili posebni, unikatni.

Da, žensko sam, i volim lijepo da izgledam. Sebi. I nije laž kada djevojka kaže da hoće sebi da bude lijepa. Ako je loš dan, možda jednostavno želim da se na neki način oraspoložim pa ću se malo dotjerati. I zar je to grijeh? Zar treba da hodam kao jeti, da bi neko rekao da ne podliježem pravilima koja postavlja društvo? Zar treba da idem krvava sedam dana mjesečno jer je sramota staviti uložak, pošto nam je i to nametnulo društvo? Ma znate šta, boli me k**** šta misli društvo. Ima dana kad mi nije ni do čega pa hodam u duksu koji mi je veći za tri broja, ali nekima sam i tad lijepa. I zašto se ne bih našminkala? Zašto nekad kad sam bolesna i blijeda ne bih nanijela malo karmina i boje na lice, pa ću izbjeći mnogobrojna pitanja, šta ti je? Što si blijeda? Što si tužna? Ponekad neke stvari želim da zadržim za sebe, ili jednostavno nisam spremna da u tom trenutku podijelim s drugima.

I da dragi moji, djevojka može da gleda sport, i da joj čak bude zanimljivo. Odrasla sam uz Formulu 1 i fudbal, i uz ski skokove. I to je jedna od rijetkih stvari oko kojih se slažu i muškarci i žene, kako jedno obično žensko može da gleda sport? E pa eto može. I gledaću i dalje i uživati. Ako smo jednaki zašto mene onda više žene osuđuju zbog toga što gledam sport? Ja se bar neću mučiti dok radim stvari koje ne volim samo da bi drugi bili zadovoljni. Šta? To vam je poznato? Pa da, i to je jedan modni krik, samo treba raditi ono što se drugima sviđa, da vas prihvate, a ono što stvarno želite, to sakrijete negdje duboko u sebi, da slučajno neko ne sazna, jer bi vas neko mogao poprijeko pogledati zbog toga. Kao da živimo tuđi život, a ne svoj, ako uvijek moramo potiskivati ono što mi sami želimo. Zato nam i jeste ovako, uporno smo sve ono suprotno od nas samih.

I naravno, striptiz! Da, kod nas su ljudi još uvijek zatucani i misle da je to striptiz. A ja jadna zakopčana do grla visim naopačke kao šišmiš, i vidi me nekoliko drugih djevojaka koje treniraju sa mnom. I niko mi ne stavlja bakšiš u gaćiće, jedino ja svoj novčanik praznim dok finansiram svoj hobi. I nije me sramota, već ponosno kažem čime se bavim, a svako nek misli šta hoće, ja ne patim od toga niti živim od tuđeg mišljenja.

Muški prijatelji, je li sad i to grijeh?

Muško-ženska prijateljstva ne postoje, i svi se i dalje drže toga. Izgleda da rušim i tu predrasudu. Ako je neko dobar i stvarno želi da vam bude drugar, biće, bio muško, žensko, pas, maslačak… i znate šta još? Niko me od njih ne ponižava jer sam ja eto neko jadno žensko. Baš naprotiv. Drže me kao malo vode na dlanu. Osjećam se kao princezica iz  bajki, jer sve podređuju meni, jer eto ja sam žensko, a oni su muškarci koji će me braniti i čuvati.
.
Na svojoj koži sam osjetila više puta šta znači kada vas ljudi gledaju poprijeko jer su
puni predrasuda prema onome što radite, prema onome ko ste i šta ste. Danas je
najteže biti ono što stvarno jesi, jer se toga očigledno svi boje. Zato se uniformišu da se ne razlikuju jedni od drugih. Ponašaju se kao roboti programirani da rade isto, da misle isto. Čim neko unese i najmanji trag nečeg drugačijeg on ne valja. A oni i dalje ostaju roboti, koji ne mogu mrdnuti ni prstom bez dozvole nekog drugog ili čitavog društva, a onda druge osuđuju da su podanici istom društvu. I tako životi teku iz dana u dan, a ja i dalje živim u svim tim scenarijima koji su nemogući...



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …