Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od svibanj, 2017

Metastaze

Šta nam poručuju metastaze?
Naše društvo je odavno bolesna. Ima rak koji sve više metastazira. Svaki danom naše društvo je sve više zagađeno iznutra, a mi ga još više uništavamo. Šta će nam onda ostati? Vjerovatno ništa. Sjetite se Šekspirovih riječi “nešto je trulo u državi Danskoj”, sada je ta trulež svuda oko nas. Raznorazni termini iz medicine se mogu upotrijebiti i u književnosti. Jedan veliki um je velik i u jednom i u drugom polju. Tako rade veliki ljudi. Um koji zna da nikom ne treba rat, jer se tu samo gubi, čak i kada pobjeđuješ. Mržnja, uzaludna kao i uvijek, zbog čega? Svima ista muka, kako još i ovaj mjesec pregurati? A duboko unutra i dalje stoje neizbrisivi ožiljci. Ponos koji je uništen, ni dalje ne da da pružimo ruku i budemo ljudi. I dalje ne shvatamo, samo čekamo. Psujemo, ismijavamo, njih poslije svega nazivamo budalama i propalicama, pijanicama. A nisu to oni. Samo ne znaju kako da zaborave. Mi još nemamo šta da zaboravljamo, ali ko zna, šta nas čeka uskoro. Utjeha…

S one strane šaltera

Zamislite jedan od onih dana kada vam ništa ne ide kako treba. Ustanete na lijevu nogu. Tako mrzovoljni teturate do prozora, vidite sivilo, mokre ulice i ljude sa kišobranima i pomislite kako više nikada nećete izaći iz svoje kuće. Tako, sa energijom na nuli, sjedate za sto da doručkujete. Dok u glavi pokušavate da pobrojite sve obaveze koje imate taj dan, pogled vam pada na gomilu računa koji stoje na drugom kraju stola sa ceduljicom PLATITI DANAS koju ste tu stavili prije 15 dana. Shvatite da već uveliko kasnite sa plaćanjem, te ih zgrabite i istrčite na istu onu ulicu koja vas je pri pogledu kroz prozor na nju, bacala u depresiju. Nakon 15 minuta hoda i 2 nervna sloma koja ste doživjeli jer vas je nemarni vozač isprskao prljavom vodom iz lokve od glave do pete, dođete pred banku. Zapitate se može li taj dan ikako biti gori, ali prije nego što uopšte stignete razmisliti o tome, pogled na unutrašnjost banke vam daje potvrdan odgovor.     Poslednji ste na kraju kilometarskog reda. Dok…

Cijena i elegancija

Voljela bih da ljudi razmišljaju malo drugačiji, od ovog ustaljenog balkanskog mišljenja. Ono polako ubija bilo kakav napredak. A taj napredak ide od najmanjih sitnica. Na primjer od mature. Mi je zovemo velika matura. I tu je važnije kako ćeš doći obučen na slavlje, nego bilo šta drugo. A toliko je toga. Naravno da treba da se proslavi, i da se luduje. Ipak, možda malo radimo na pogrešan način. Svi vole da se srede, da budu najljepši, i to je jedna lijepa prilika da se to i uradi. Ali zašto da se diže kredit da bi se kupila haljina od hiljadu i nešto maraka? Koja uopšte nije za maturu već za vjenčanja, za kume i djeveruše? Samo se kod nas ne zna za to, jer kod nas ljudi slabo šta znaju, a glume da su pametniji. Bilo koja normalna osoba kada bi to vidjela samo bi spustila glavu i grohotom se nasmijala tome dokle seže glupost.
Znam gomilu djevojaka koje će bubreg prodati samo da na maturi imaju najskuplju haljinu, šminku, frizuru. A to je meni smiješno. Niti je najskuplja uvijek najlje…

U klubu se ne pleše

Ili jeste ili niste, imte dva izbora, e sada šta, to se svi i sami pitaju. Činjenica je da kod nas nema dobrog provoda bez narodnjaka. Ili možda ipak ima? U svakom slučaju oskudno je sve, pa tako i izlasci. Iako se često priča o tome kako je kod nas noćni život jedino što ima budućnost, ipak izbor je jako oskudan. Ima ljudi koji ne slušaju turbo folk, ili koji možda baš to veče ne žele da idu na narodnjake. Pih, otkud meni ideja da kod nas uopšte smije da postoji izbor…
Ima krize, nema krize
Svi skuckavaju koju marku da popiju kafu, a ponekad se nema za to. Ipak za flaše skupih pića u izlasku ima se itekako. Ponekad se zapitam otkud tim ljudima toliko keša, jer znam da jedva imaju za hljeb. Ko će znati? Ipak je najvažnije da se pokaže da mogu, i da privuku koju klinku koja mašta o tome da jednoga dana postane prvoklasna sponzoruša. Iako će se zalijepiti za nekog sirotana koji se samo predstavlja kao buržuj po klubovima. Još zalosnije je to, bez obzira da li sebi mogu ili ne priuštiti sv…

Život u priručniku

Treba da napraviš ručak? Tražiš neki kuvar ili recepte po netu. Treba da odgojiš dijete, savjetuješ se sa priručnicima i forumima. Treba ovo, treba ono… I nigdje nemam svog osjećaja niti razmišljamo o tome, već samo slijepo vjerujemo nekim komentarima ljudi koji imaju još manje iskustva i znanja. Zar je stvarno takvo vrijeme došlo?
Kako u pet koraka?
Danas se sve u nekim koracima radi. Živimo u koracima. Neki tamo se kao školuju da budu neki govornici ili šta već, pa onda brbljaju običnim smrtnicima i uzimaju pare na tome što nas kao savjetuju kako da živimo. Da pozitivno mislimo, da ovo, da ono. Zar stvarno mislite da će vam to silno pozitivno donijeti dobro i sreću? I ne baš. Period tugovanja treba da prođete na ovaj ili onaj način. I to ne onako kako vam je rečeno ili kako drugi očekuju od vas, već onako kako vi sami osjećate da će vam biti bolje. Dok s druge strane imamo šablon po kojem treba manje-više svi da živimo. Korake koje treba da ispunimo u određenim poljima života da bismo…

S ljubavlju, iz biblioteke

Zbunjeni koraci jednog ljubitelja knjige uvijek moraju odvesti do biblioteke. Nebitno koje. Problem je kada ti koraci, kada uđu u prostoriju zagaze u vodu. Kako? Jer možda prokišnjava. Ili kada traže nešto od Ničea, a bibliotekar pita “sine ko ti je sad taj?”. Samo neugodne situacije, ali pokušate da se umirite. Barem malo.
Članstvo
Prođe jedna godina, dođe naredna, pa treba ponovo ganjati članstvo. To je nekih dvadesetak maraka, što nije mnogo za čitavu godinu. Međutim bode vam oči ono da svi koji rade u jednoj dotičnoj visokoj zgradi (da ih ne imenujem preciznije) imaju popuste silne. Lijepo je to, ali takvi kod nas ne čitaju. Nisam sigurna da li uopšte i da znaju da čitaju. Čak i da je drugačijia situacija, zašto se daju silni popusti ljudima koji imaju po nekoliko hiljada konvertibilnih maraka platu, a ne daje se srednjoškolcima i studentima, koji nemaju ništa, a oni htjeli ili ne moraju potražiti pomoć u biblioteci, barem povremeno. Apsurd, samo još jedan u nizu.
Pazi se
Veoma je v…

Iza ekrana

Obožavam temu tehnologija i društvenih mreža. O tome se toliko mnogo može pričati, pisati… Pogotovo nama, djeci bolesnoj od klikova, lajkova. Pa kad mi kao takva djeca dobijemo svoju djecu u realnom svijetu, izlažemo ih raznoraznih pogledima, kojih nismo ni svjesni. Svi mi imamo slike iz djetinjstva gdje smo goli na plaži ili u kadi, ili u parku. I neka ih imamo. I ova “nova” djeca treba da ih imaju. Ali u fotoalbumima, kao i mi. Ne na fejsu, instagramu itd. Tada slike više nisu rezervisane samo za one koji mogu da ih vide, ili kojima će buditi simpatične uspomene dok su se igrali sa svojim klincem, već to ide mnogo dalje. Predaleko. 
Simpatično je sve to, i nemam ništa protiv. Prinova u porodici je lijep razlog za veselje i za hvaljenje. Slobodno. Ali granice ljudi, granice. Moramo imati granicu u svemu. Slike djece kojima bombardujete nas sve, meni lično ne smetaju. I ja ću na njih gledati naivno, kao na sliku djeteta koje se igra, smije ili šta već. Izgledaće slatko i ništa više od …

Dokle smo?

Zamislite žena ide u kladionicu, odigra koji tiket, i poslije gleda utakmicu. A nedjeljom, dok je sezona Formulu 1. Sramota. I to među muškadijom koja vjeruje da je žena za šerpe i krpe. Uh, među njima je najbolje. Izgleda da mi tatine miljenice imamo neku profesionalnu deformaciju, ili je to samo jedan od načina ispoljavanja jednog, recimo, poremećaja, koji nazivamo “daddy issues”. A možda je nešto treće…
Sramota je, sine
Nemoj ti to, sramota je. Šta će reći komšije? Niko to ne radi, samo ti. I slične fraze koje svakodnevno slušamo. Moja majka mi stalno govori da me niko neće ženiti, jer gledam fudbal. Valjda ne može oboje u porodici, ili da nađem neko dječaka koji ne voli fudbal. Čisto da se ne naruči kosmički balans. Ali opet onda takav nije pravo muško… Divno. Sramota je doći i kući ujutru iz izlaska. Komšije će pričati da se nešto nečasno radilo. A sve fina djeca. To je najgore, kad ta fina djeca upadnu u loše društvo. Odavno sam ja začepila uči i zatvorila oči na komentare okolin…

Filosofske mrvice

Prvog dana kad sam zakoračila u tu staru zgradu koja je nekada bila dio kasarne, znala sam da će se sve promijeniti. Postajem odrasla osoba koja mora sve sama, i više nema mamice i tatice da rješavaju probleme. Odavno toga nema, ali u tom trenutku postaje zvanično. Ali i dalje ima njihovog zvonjaca i jaukanja. Njihovog proklinjanja dana kad sam se rodila tako luda da mi padne na pamet da upišem nešto od čega ćemo izgubiti i ono što imamo. Uvijek se postavljalo pitanje “Pa dijete drago, što ne radiš nešto pametno?” Ljudima nije pametno ovo, ali eto pametne su sve druge gluposti. A ja, mlada, puna snage i želje da sve probam i da čitav svijet bude moj, i sada i jeste, neki drugi svijet.
Koliko me voliš?
Oni to rade iz ljubavi, barem tako kažu. Ja ne dovodim njihove namjere i želje u pitanju. Uistinu, roditelji mnogo toga pogriješe sa svojom djecom, upravo iz ljubavi. Žele da budu sigurni, srećni, da se ne muče. Sve je to razumno. Ali ljudska duša ponekad nije. Ne treba nikoga sputavati. A…