Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od svibanj, 2017

Metastaze

ŠTA NAM PORUČUJU METASTAZE?
Negdje tamo preko granice, ima ljudi koje nije strah reći ono što primjećuju kao veliku bolest našeg društva. I isto kao što se rak širi po ljudskom tijelu, tako i te pojave metastaziraju unutar našeg društva, i svakim danom ga sve više i više zagađuju, sve više života uništavaju. I šta nam onda ostaje? Samo bolest? I nakon nje smrt. Nigdje života, nigdje sreće, nigdje ničeg pametnog, već samo trulež.
Sjećate se riječi iz Šekpsirovog “Hamleta”, “nešto je trulo u državi Danskoj”, trenutno za Dansku ne znam, ali u dvadeset i prvom vijeku, koliko god i da je u Danskoj trulo, kod nas je gore, od pisca koji je baš tako nazvao svoju knjigu, u kojoj govori o bolestima našeg društva. A i meni je to draga tema, pa ću da krenem njegovim putem, i pokušam da približim i onima koji nisu čuli, niti znaju išta o toj knjizi, šta je zapravo on imao na umu i na šta nas je upozoravao. Na mnogo stvari, to je sigurno. Ali koje? Svaki dan nas neko, na nešto upozorava. Te terorist…

S one strane šaltera

Zamislite jedan od onih dana kada vam ništa ne ide kako treba. Ustanete na lijevu nogu. Tako mrzovoljni teturate do prozora, vidite sivilo, mokre ulice i ljude sa kišobranima i pomislite kako više nikada nećete izaći iz svoje kuće. Tako, sa energijom na nuli, sjedate za sto da doručkujete. Dok u glavi pokušavate da pobrojite sve obaveze koje imate taj dan, pogled vam pada na gomilu računa koji stoje na drugom kraju stola sa ceduljicom PLATITI DANAS koju ste tu stavili prije 15 dana. Shvatite da već uveliko kasnite sa plaćanjem, te ih zgrabite i istrčite na istu onu ulicu koja vas je pri pogledu kroz prozor na nju, bacala u depresiju. Nakon 15 minuta hoda i 2 nervna sloma koja ste doživjeli jer vas je nemarni vozač isprskao prljavom vodom iz lokve od glave do pete, dođete pred banku. Zapitate se može li taj dan ikako biti gori, ali prije nego što uopšte stignete razmisliti o tome, pogled na unutrašnjost banke vam daje potvrdan odgovor.     Poslednji ste na kraju kilometarskog reda. Dok…

Riječ, dvije, o maturantima

U skladu s predstojećim događajima koje će zaokupiti čitav naš grad, možda je red da se i mi pozabavimo tom temom. A to su mature srednjoškolaca.
Svake godine, htjeli mi to ili ne, barem jednom nabasamo na neko okupljanje maturanata. Meni to apsolutno ne smeta. Drago mi je kad ih vidim srećne i raspoložene. Sjećam se i sama kako je meni bilo to veče, dan, kako god. Nije prošlo dugo, i većina stvari se nije promjenila. Nažalost, jer bih voljela da jeste.

Na maturama uglavnom imate više tipova maturanata. Jedan od njih je na primjer djevojke u Sherri Hill haljinama. Naravno mogu se naći i jako lijepe haljine tog brenda, ali većinu onih koje djevojke kod nas uzimaju su one najgore moguće. Imaju po milion cirkona i nekog svjetlećeg kamenja, pa se djevojka ni ne primjeti koliko vam to ubije vid. To je šteta za lijepe djevojke, za one koje je priroda uskratila za to, njima dobro i dođe. Međutim djevojkama treba objasniti da to nisu maturske haljine, već za vjenčanje, naravno ne nužno za mlad…

Ne treba vam Opium

U našem gradu ljudi su navikli da izlaze na određena mjesta, i skoro svaki vikend su tu. I sama tako funkcionišem, ali sam uvijek otvorena za neke nove neobične stvari, makar i bilo u pitanju nešto seljačko. Treba se čovjek upoznati sa svim da može to isto kritikovati. Nema smisla da kritikujemo nešto o čemu nemamo pojma i s čim se nismo nikad susreli. A ipak ima istine u onome da je bitno s kim ste u izlasku, a ne gdje, jer uz prave ljude se možete svugdje zabaviti. Pa uz njih zaboravite i neke stvari koja vam se ne sviđaju.

Kriza je ekonomska vlada, ali u izlascima krize nema Kod nas ima jako mnogo noćnih klubova, da bar ima toliko fabrika, možda bi narod nešto i radio. Ali barem oni koji rade u toj “noćnoj industriji” mogu lijepo da zarade, jer su svi ti klubovi puni. Rijetko koji da neće biti prepun, a to se zna i koji i zašto. Međutim danas toga više nema. Razlog za to je što se kod nas najviše gori uz narodnjake. Koliko god neki od nas bili protiv toga, džaba nam, u manjini smo. I…

Kako... u pet koraka?

Već se ova tema spominjala u jednom od prethodnih tekstova, koji se odnosio na Narodnu i univerzitetsku biblioteku Republike Sprske u Banjoj Luci. Međutim, sada neće biti riječi o samoj biblioteci, već o knjigama koje danas imaju sve veću i veću popularnost. Odnosno nešto što spolja liči na knjigu, ali ipak ih nazivamo tim imenom. Ne znam zašto, da li je to zbog nedostatka nekog drugog i boljeg naziva ili zato što većina nas stvarno vjeruje da to jesu prave knjige.
Naravno postoje i knjige koje imaju određenu radnju, pa možda čak i nešto malo vrijednosti, jer se danas barem sve srozalo na niske grane, pa eto, daćemo im da budu knjige, iako nemaju nikakvog smisla ni plemenitog cilja. Prave knjige bi trebalo da oplemenjuju našu dušu nakon čitanja, a ne da nas zaglupljuju.
Međutim danas je, nažalost, veoma tanka granica između ta dva ekstrema. Kako prepoznati šta valja, a šta ne? Na to pitanje odgovora nemam. Ali kada se već neko potrudio da osmisli bilo kakvu priču i na donekle pristojan…

Samo da nam ne padne na pamet da čitamo

Odlučite se da vam treba mnogo više knjiga da čitate nego što imate u svom domu, ili koje možete posuditi od drugara i poznanika, pa se odlučite na jedan veliki i značajan korak. Odete da se učlanite u Narodnu i univerzitetsku biblioteku Republike Srpske, koja se nalazi u samom centru našeg divnog grada. I kada već spominjemo grad, barem je do sada bilo tako, na dan grada počaste čitaoce besplatnim učlanjenjem. Ali ako vama treba prije toga, onda ćete morati sami da platite učlanjene.
Nije to mnogo novca, 20KM, ali računajte da je to čitava godina, i kad podijelite na dvanaest mjeseci, realno sitnica je. Mnogo više novca trošimo na gluposti koje nam apsolutno ne trebaju i to svaki dan (naravno to je ako se učlanite odmah na početku godine, u januaru). Međutim ako ste student ili srednjoškolac, većina vas će pomisliti da je učlanjenje možda čak i jeftinije ili da postoje neke privilegije, jer je to jedan dio društva koji je manje-više primoran da pročita određenu literaturu. Međutim, dr…

Sami smo krivi...

Novi svijet u kojem živimo donosi i nove probleme koje svakodnevno srećemo pa se moramo s njima i boriti. Imamo pristup svemu, svakoj informaciji, slici... u svakom trenutku. Koliko god nam to može koristiti, toliko nam i šteti, jer na internetu preko društvenih mreža dijelimo svoje najintimnije trenutke i stvari iz našeg života, i kasnije kada se desi neki problem onda krivimo neke druge. Naravno ne znači nužno da je za svaki naš problem kriv internet, ali za neke itekako jeste.
Svaki dan sigurno svima nama iskaču slike razne djece, prije svega, čak su neke stranice pokrenule i razne šaljive konkurse za tetke, strine, babe itd. svjesni smo da se objavljuje sve na društvenim mrežama. Naravno nije na meni da odlučujem šta će neko objavljivati, ali čisto želim da iznesem neko svoje zapažanje, koje ima jako dobru osnovu i mnogo argumenata.
Uđem na fejsbuk, instagram… a ono milion slika novorođenčadi, i to ni manje ni više već uslikano u porodilištu i odmah objavljeno. Dijete nije ni oči o…

Jeste li stvarno ono što želite biti?

Žensko sam. Nisam feministkinja. Volim lijepo da izgledam i da se šminkam. Volim i da gledam Formulu 1 i fudbal. Treniram ples oko šipke. Imam više muških prijatelja nego ženskih. I znate šta? To uopšte nije loše.
Svi smo svjesni da danas predrasude vladaju nama, a ne mi njima. I one nam određuju sudbinu. One sve pokreću i zaustavljaju. Naravno ponekad je i dobro imati poneku predrasudu, ali ne treba dopustiti da one ovladaju nama, i da odlučuju šta ćemo prihvatiti ili ne.
Prva asocijacija na to žensko sam, da budemo sada realni, ima i dalje ljudi kojima to znači gore nego da ste životinja. Pa samim tim nisam ni šta osim za kuće, krpe i šerpe. A još manje sam za studij filozofije, i to nam govore čak i neki od profesora i izričito se protive tome da se tu pojavljuju žena, ne daj Bože još da bude dobar student. Ali i pored toga nisam feministkinja, jer nisam za tu jednakost među nama. Ja ne namjeravam ići raditi u rudnik, da bih bila jednaka s nekim. Ja ne namjeravam stati ispred nekog…

Filosofske mrvice

Prvog dana kad sam zakoračila u tu staru zgradu koja je nekada bila dio kasarne, znala sam da će se sve promijeniti. Postajem odrasla osoba koja mora sve sama, i više nema mamice i tatice da rješavaju probleme. Odavno toga nema, ali u tom trenutku postaje zvanično. Ali i dalje ima njihovog zvonjaca i jaukanja. Njihovog proklinjanja dana kad sam se rodila tako luda da mi padne na pamet da upišem nešto od čega ćemo izgubiti i ono što imamo. Uvijek se postavljalo pitanje “Pa dijete drago, što ne radiš nešto pametno?” Ljudima nije pametno ovo, ali eto pametne su sve druge gluposti. A ja, mlada, puna snage i želje da sve probam i da čitav svijet bude moj, i sada i jeste, neki drugi svijet.
Koliko me voliš?
Oni to rade iz ljubavi, barem tako kažu. Ja ne dovodim njihove namjere i želje u pitanju. Uistinu, roditelji mnogo toga pogriješe sa svojom djecom, upravo iz ljubavi. Žele da budu sigurni, srećni, da se ne muče. Sve je to razumno. Ali ljudska duša ponekad nije. Ne treba nikoga sputavati. A…