Preskoči na glavni sadržaj

Feminizam protiv žene

Ne valjam ja, šovinista sam, zatucana sam, ovakva sam, onakva. Često to čujem od poluobrazovanih i polupismenih ljudi, koji ne znaju sastaviti ni dvije poštene rečenice, ali imaju mišljenje o svemu. To mišljenje se ne može porediti s onim mišljenjem koja se javlja kod ljudi koji imaju barem neki intelektualni nivo. Ovo je prosto neka uvjerenost u gluposti koje slušamo svaki dan. Većina ljudi formira neke svoje stavove kojih nisu ni svjesni, ali eto smatraju da je to ispravno, jer im je neko rekao da tako treba. Ko god da im je rekao, rekao im je pogrešno. Neke stvari nisu normalne, neke stvari ne treba da se podržavaju, ali eto neko misli da može da prosipa glupe priče narodu, koji to bez pogovora prihvata. Sva sreća ima ljudi kojima ne mogu zamazati oči, pa imaju stvarne stavove, koji nastaju na osnovu njihovog iskustva, obrazovanja i stvarnog razmišljanja.
Kažu mi da sam šovinista, ne znam kako ni zašto, ali eto neki imaju i takav stav. Ja nemam potrebu da se ikome pravdam, ali neću ni da ćutim. Ima sigurno zdravije shvatanje mnogih stvari neko svi ti pozeru koji se samo stapaju s očekivanjima okoline. Ja neću biti pobornica ovoe lažne feminističke pomame koja je sve popularnija, to ne znači ništa drugo do to da imam svoj stav koji ne želim da mijenjam samo zato što to neko očekuje od mene kao djevojke.


Neinformisanost nas vodi u propast

Ja poštujem pravi, istinski feminizam, za kojim danas i nema toliko potrebe u nekim dijelovima svijeta, gdje je trenutno najjača ta bolesno ekstremna feministička struja. I naravno one se uglavnom ne bave stvarnim problemima kojima bi trebalo da se bave i ne bore se za prava za koja je i više nego neophodno da se bore. Iskreno meni je to malo smiješno, jer taj njihov stav koji imaju je zapravo onaj koji omalovažava žene.
Feminizam treba da ženama, djevojkama i djevojčicama omogući mogućnost da budu ono što žele, da im da priliku da postignu nešto i da ta prilika bude jednaka kao ona koja se daje muškarcu. Feminizam nije mržnje i tlačenje muškaraca, što je danas postalo veoma popularno među ovim “feministkinjama”. Isto tako nije pretvaranje žena u muškarce ili pretvaranje muškaraca u žene. Imam osjećaj kao da pokušavaju svi da naprave jedan srednji rod, a ponište sve ljepote razlika između nas. Strašno je to što je danas sramota biti jedna obična osoba koja ne pravi smijuriju od sebe. Meni nije cilj da postanem muško, ne shvatam zašto je bilo kome to cilj. Svaki dan moram da se nosim s tim kako mene pljuju jer se ponašam sasvim normalno. Danas je sramota biti običan i ne izgledati nakaradno. Cilj je danas da postanemo neki srednji pol. To jeste da budemo svi isti. Navodno svi teže da budu unikatni, drugačiji, posebni, a ipak na kraju svi završe isti. Jer se sve svodi na isto, sve njihove ideje, svi njihovi ciljevi.


Ako niste po njihovim parametrima, treba da se krijete?

Ja treba da se stidim, ja treba da ćutim, jer mi nije cilj da eto ne depiliram noge i glumim feministkinju, ili hodam prljava u nekim krpama. Ja treba da se stidim što od svog novca kupujem šta ja hoću, idem gdje ja hoću i budem s kim hoću. Zar ne bi i feministkinje trebalo da se bore za to, da sve žene imaju takvu mogućnost? A ne da pljuju one koji to imaju, dok oni zavise od roditelja ili muža da im da koju paru. Inače ponosne feministkinje u prvim redovima kada se protestuje protiv abortusa. Šta fali, idemo ubijati živa bića, jer je samo odluka žena šta će biti s djetetom. Dijete nije samo od te jedne žene. Ono je zajedničko, ono je od dvoje ljudi. Oboje treba da imaju isto pravo što se tiče same odluke. Kao drugo nisu svi muškaci svinje koji maltretiraju žene. Niko ne podržava takve, ja najmanje, i treba da postoje određeni zakoni i procedure koji bi kažnjavali takve ljude. Ali ne znači da treba da mrzimo svaku mušku osobu jer je eto nekolicina njih stvarno loša, i jesu nasilnici, i ovakvi i onakvi, ali ne svi. I nikada se ne može čitav ni pol, ni narod generalizovati i zaključivati na osnovu nekoliko pojedinaca koji su greška u sistemu, koji su predstavnici najgore strane, oni nisu sve, oni nisu predstavnici svih njih, već samo jednog problema.
Feministkinje očigledno kod nas nemaju pametnijeg posla nego da se bave time ko je počupao obrve, a ko ne, ko će staviti uložak, a ko ne i slične stvari. Ne bave se time što neke žene trpe maltretiranje svaki dan, njih niko ne doživljava. Ili eventualno samo poneko primjeti to i pokuša da pomogne na neki način (iako kod nas nema neki adekvatnih načina za pomoć). Da su ti silni feministički pokreti stvarno nešto radili, postojala bi konkretnija zaštita od poneke sigurne kuće, koja je loše opremljena i nema baš neke mogućnosti zaštite. One su aktivne samo što se tiče stvari koje nam nisu potrebne, koje bi trebalo da budu lični izbor pojedinca, a ne pravilo za sve žene. Ja ne želim da se podvrgnem tim idejama. Gdje su te silne feministkinje kada su u pitanju žene širom svijeta koje prodaju, prave od njih robinje, prodaju ih kao da su obična roba, čak ubijaju i djevojčice kada im se rode, jer šta će im žensko dijete. Gdje su one tamo gdje žene nemaju apsolutno nikakva prava, već sjede kod kuće da ne vide ni sunca ni mjeseca u četiri zida i rintaju po čitave dane. Ne vidim nešto da su tu aktivne, samo kada treba reći da je neko feministkinja, i da ne depilira noge, ne čupa obrve i slične stvari, e tu su najglasnije. I smatraju da je to čitava poenta tog pokreta. Žalosno je što smo sve pretvorili u nešto što to nije, generalno za sve što radimo i što se dešava. Svemu smo preokrenuli vrijednost, sve pogrešno posmatramo i gledamo. Žalosno je sve to.

Na kraju dana ja treba da se krijem, jer je sramota glasno i jasno reći da ste samo obično žensko, i da očekujete od muškarca da vas odbrani. To ne znači da ja podržavam to što će neki majmun doći kući pijan i pretući ženu, ili da žene budu ponižene jer su eto žene. Ne! Mi treba da imamo iste prilike i šanse da postignemo nešto, to da li će neko ostvariti svoj potencijal ili ne, to nema veze s tim da li je muško ili žensko, ili vanzemaljac, to ima veze s tim šta ta osoba želi, koliko radi i trudi se. Znam veoma dobro da kod nas baš i nisu jednake šanse, ali za te šanse treba da se borimo, a ne za neke gluposti koje nam mediji uvaljuju. Ipak postoje stvari gdje ne možemo biti isti, to vam je čista biologija. Ako nemate dovoljno znanja, pa malo istražujte pa ćete vidjeti. Sve ostalo se može riješiti, poboljšati, ali mi to nećemo, a neće ni oni, jer je svima lakše da idemo pogrešnim putem i da krijemo pogled od stvarnih problema.



Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …