Preskoči na glavni sadržaj

SumLJamo i mi...

Neke glave pravila srpskog jezika nikada neće usvojiti. Pravopis će im biti potpuna nepoznanica. I što je najžalije ne mogu im ni zamjeriti, jer toliko i nije njihova greška. Iako ima i njihove greške, u tome što nisu sami sebe učili, kad već niko drugi neće. Nažalost mnogi takvi su na visokim važnim pozicijama, od politike, do vodećih firmi, pa i fakulteta i univerziteta. Oni su mi najgrđi, jer kao profesori, predavači, učitelji, trebalo bi da budu najpismeniji, da to prenose na svoje učenike i studente, ali nažalost oni češće griješe od bilo koga drugog. I onda dobijamo začarani krug. Kako djeca da se opismene, kad ih uče oni koji su nepismeni?

Mnogo, možda i previše puta, sam zapisivala izraze koje su ljudi pogrešno izgovarali i pisali. I to ne tamo neki ljudi sa sela, koji nisu imali priliku ni da završe osnovnu školu, pa im čovjek ne može zamjeriti. Ne, to su bili moji profesori, šefovi. Ljudi koji su obrazovani, koji su gospoda i akademski građani, sa gomilom raznoraznih diploma, što pravih, što kupljenih. I džaba im svaka od njih, kad su spajali i razdvajali naopako. A one pismene, koji su na nižim pozicijama gledali su, i gledaju i dalje kao budaletine najveće.

Učen čovjek uvijek sumnja u sebe i u svoje znanje. Budala sve zna, i uvijek vodi glavnu riječ. To i jeste problem svakog društva, jer situacija bi trebalo da bude obrnuta. Zašto njima raste samopouzdanje zbog neznanja? Nemam odgovor na to pitanje. Ali imam odgovor na pitanje zašto su ljudi na fakultetu jedva pismeni. Neke stvari i greške ne bi smjele da se tolerišu ni u osnovnoj školi, koliko god bilo teško nastavnici bi trebalo da se trude da nauče što bolje svoje učenike, koji će kasnije moći da nadograđuju svoje znanje. Ali ih puštaju svakako, to je samo osnovna škola, naučiće kasnije. Ne nauče kasnije. Ne nauče nikad. Jer kasnije već oni koji su prošli kroz takvu osnovnu školu su profesori, nepismeni profesori. Koji uče svoje učenike i trude se da ih nauče, i što je najgore ide im dobro. Ali džaba sve kad ih uče pogrešno, jer ni sami ne znaju. I to tako ide, ide, ide… u nedogled. I onda ćete naći gomilu naučnih, diplomskih, magistarskih radova, gomilu publikacija gdje će vam pisati “NEZNAM”, ili ćete čuti velike učene i ugledne ljude kako “SUMLJAJU”. Više to nije ni smješno. Nekad sam se smijala, sad mi se samo plače.






Popularni postovi s ovog bloga

Psihometrija i masturbacija

Hobi, posao, ili nešto treće, ko će znati, svi imamo neke svoje momente kada želimo da budemo sami sa sobom i radimo nešto što volimo. Nekad se o tome ćuti, a nekad priča na sav glas. Kod mene to varira, zavisi od raspoloženja, ali uvijek je ista stvar u pitanju. I ne, nije ništa čudno, već je to samo obično pisanje. Ništa posebno, zar ne? Nekima jeste, neki podržavaju, dok drugi prevrnu očima i kažu “ma sve je to lijepo, ali…”. Izgleda da u svemu u životu mora postojati neko “ali”. Ne znam ni sama više čemu služi, da li je to ljubomora, neshvaćenost ili strah od toga da i oni pokažu neke svoje tajne. Mnogima je to smiješno, koji će im k***c to da neko napiše nešto, a oni kao pročitaju. Sve su to budalaštine. Ali to je moja realnost, moja svakodnevica da se srećem s takvim ljudima, ali i onima koji razumiju. Ne moraju raditi isto, ali shvataju kako je. I to lijepo, podrška uvijek dobro dođe, kao i razumjevanje.
Inspiracija i milioni (minusa)
Često se priča o inspiraciji. U svakom segme…

Štela

Dolazim danas na posao. Pozdravljam uvažene kolege i koleginice, pozdravljam svoje prijatelje. Smjena od 12 do 20h, naspavao sam se, ali mrzovoljan sam jer narednih osam sati moram provesti na tom mjestu. Za šta? Za minimalac.
Prvi korisnik je nazvao ljut, bezobrazan, gnjevan. Prema meni, prema mojim kolegama, prema sebi. Vidno frustriran pokušavam da ga smirim. Objašnjavam kako će sve biti u redu. A zapravo ništa nije u redu. Od tog korisnika, od mene, od tih kolega, od same države. Ništa nije u redu. Kvar koji korisnik ima može se jednostavno riješiti, ali ga rješava osoba koja nije obučena za to. Na tom mjestu radi nečiji poznanik, koji je to radno mjesto stekao preko štele, prima platu tri puta veću od mene, ali ja radim za sebe, za njega i za još troje takvih kao što je on. To i jeste tema ovog teksta.
Dosta prijatelja mi govori: “Lako je tebi, tebe je neko gurnuo u Telekom”. Eh, da bar jeste, sada bih ja bio jedan od gorepomenutih četvoro, da radim za triput veću platu, tj. da ne …

"Nema od ovih ništa"

Od početka smjene, zove po deseti put sa istim pitanjem: “Kada će neko doći?” iako uporno dobija isti odgovor, da niko to ne zna. To jutro je prijavila smetnju. I naravno da smo sebi najvažniji, ali postoje i drugi ljudi. Ponekad nam dobro dođe strpljenje. Pogotovo u ovakvim situacija, moramo čekati svoj red. Postoje oni koji danima čekaju i ćute i trpe, jer znaju da i nemaju baš nekog izbora. A ne može im ni mi pomoći. Ali ova histeriše. Vrišti. Radi ona nešto preko interneta. A ti su mi najdraži. Svaki drugi korisnik vodi biznis preko interneta. Pa gdje se dijele ti silni poslovi, da idem i ja. Biće mi sigurno bolje.
Nakon što joj je po hiljaditi put rečeno isto, da ne znamo kada će neko doći da otkloni kvar, u pozadini sam čula kako nekoj trećoj personi govori: “Nema od ovih ništa”
I nema. Radimo najšugaviji posao, gdje svi jebu, grebu. I korisnici i šefovi. Ono što dobijemo, oni kao nazivaju platom. Ja to ne bih nazvala ni džeparcem za dijete u osnovnoj školi. Slušamo ispovijesti s…