Preskoči na glavni sadržaj

Neznam, sumljam, dali, ne moj…

Pravopis se uči od najmlađih dana, i trebalo bi da se savlada u toku života, ali nečije glave jednostavno ne shvataju neke stvari ili ne mogu da shvate i to ih ne spriječava da se prave pametni, da se prave uzvišeni, da misle da su bolji od ostalih i šta sve ne. Ah Bože moj, živimo u takvom svijetu gdje se sve više cijeni pored ostalih istinski važnih stvari, sve je važnije i od pravopisa. Bitan je skup telefon, skupe krpice, a kroz glavu neka duva, bitno je da se ne vidi. Ne vidi se, ne može se vidjeti, ali kad progovore sve se jasno čuje. Nekada mi je to bilo smiješno, pa sam na nečije potpuno promašene izjave pokušavala da se suzdržim da ne prasnem u smijeh. Ne zato što poštujem tu osobu ili nešto slično, već zato što sam ja naučena da se ponašam pristojno, pa ne bi baš bilo u redu da se nekom smijem u lice. Međutim, ponekad je stvarno nemoguće izaći iz takve situacije, a ne poniziti nekoga, i to ne s namjerom, već ponekad ne mogu da ćutim. I ne mogu s razlogom.
Od osnovne škole znam barem donekle pravilno da se izražavam, ako ništa, pa znam bar osnove pravopisa i gramatike, da se ne sramotim toliko. Stalno nešto čitam, stalno se proširuje ranije znanje, ali nažalost, mnogi među nama nemaju takvu naviku. Ne moraju je ni imati, ne možemo se svi baviti istim stvarima, ali to nije opravdanje da budu, ne polupismeni, već potpuno nepismeni. Neke stvari se moraju znati, neke stvari se moraju usvojiti još veoma rano i kod tih stvari nema greške, nema razmišljanja i premišljanja, pa je li ovako ili nije. Neke stvari jednostavno treba da znate do te mjere da se nikada ne posumnja u to, da u pola noći ako vas neko probudi i pita, da kao iz topa kažete pravilno. Sve je to samo u teoriji. U praksi, ljudi se premišljaju, pa kako se kaže, pa kako se piše. I znate kako bude na kraju? Na kraju ponovo dođu do onog najgoreg mogućeg oblika, onog što je pogrešno u sve i jednom univerzumu. Ali neka, oni imaju diplome, i to ne svi lažne. Mnogi od njih su sasvim normalno završili fakultete, a da ih niko nije nijednom opomenuo da su nešto pogrešno izgovorili i napisali, iako ne znaju da jednu prostu rečenicu sastave gramatički i pravopisno ispravno. Nekada mi je to bilo smiješno. Sada mi je jadno. Sada mi se bukvalno okreće želudac i povraća od tih pogrešnih izraza koji mi teže padnu nego da me neko gađa ciglom u glavu.


Akademski građanin, a "SUMLJA"

U početku sam često znala i tražiti opravdanja za svakog od njih. Ali nema smisla više. Nema poente, jer nema ni opravdanja. Ne mogu ni njih same kriviti, jer kakvo nam je obrazovanje, kakvi ljudi su nam učitelji i nastavnici, dobri smo i ispali. Kroz svoje školovanje sam, možda najviše pravopisnih i gramatičkih promašaja vidjela upravo kod onih koji su nas učili, oni koji bi trebalo da nas ispravljaju, bili su gori od nas. Ali ako su drugi ljudi digli od nas ruke, ne znači da i mi moramo. Sve to čovjek može sam da pronađe, da provjeri, da nauči. Da pita nekoga za koga barem pretpostavlja da zna. Zar je to toliko teško? Svi se vole praviti pametni. Što je najgore od svega, oni su toliko samouvjereni da misle da su potpuno u pravu. To je najgori mogući oblik u kojem se ljudi mogu pojaviti. Samouvjereni, sigurni u sebe, takvi kada se pojave, odmah znate da im nešto fali, tačnije ne nešto, već mnogo toga. Oni to ne vide, ne vide ni oni oko njih. Nažalost, ja sam vidjela i previše. Vidjela sam i čula njihovo sumljanje, njihovo neznam, beli cvjet, bijeli hleb i slične izvale koje mnogi nisu shvatili, ali eto sada je postao minus to što neko ima znanje, što je neko pismen. Cijeni se ljudska glupost. Znate šta još? Ne znate? E ti divni ljudi koji se ne znaju potpisati kako treba, su šefovi, direktori, vode nam državu, postaju profesori i svašta nešto. Ovi pismeni su na birou. Pismenost im ništa ne znači. Niko ne može ni da je cijeni jer većina spada u ovu prvu grupu. Čak budete i odbačeni jer imate nešto što oni nikad neće imati, jer njima njihov intelekt to ne dopušta. Ako je neko malo i napredniji, ionako ne radi na sebi na tom polju, pa će ostati vječni SUMLJAČ.

Nekada je znanje bilo na cijeni, ali vremena se mijenjaju

Njih nije sramota njihovog neznanja. Nikad nisam upoznala osobu koju je sramota nečeg što ne zna. Ali zato ja treba da spuštam glavu jer znam nešto. Oni se ismijavaju pismenim ljudima, jer su u većini, pa ako oni tvrde da je sumljam, da je neznam, da je jeri, jeli, ne moj i slično, znači da je to pravilno. Razumijem ja da su pismeni ljudi isto njima smiješni i nepoznati, i izgledaju im kao vanzemaljci. Ali ne razumijem jednu drugu stvar, zašto se nikad ne zapitaju jesu li stvarno u pravu, zašto ne žele da se malo opismene, da napreduju? Zašto im je u cilju da ostanu tako zatucani? Da li oni uopšte znaju da griješe? Vjerovatno ne znaju. Postavljaju svoja pravila. Pa ako niste u skladu s tim, sakrijte se, kakav god genijalac da ste. Nekad je bilo sramota da se bude nepismen, nekulturan… Svi su se smijali tim ljudima, što je donekle i normalno. Naravno prije svega treba uvesti neki dobar program opismenjavanja ljudi. Ali to je za nas samo daleki san koji nikad neće moći prići ni blizu stvarnosti. Neka, neka se oni sada nama smiju. Ko je kriv i meni, i drugima koji su pismeni, što smo radili na svom obrazovanju, što smo se trudili da napredujemo, što smo pročitali knjiga i knjiga, i knjiga, pa oni u životu nisu vidjeli toliko knjiga. Pa opet ništa. Šta se sve danas i čita, nije ni čudo što niko ne može naučiti ni jednu jedinu riječ pravilno da napiše i izgovori. Borila sam se u početku protiv toga, ali sada više nemam snage. Jednostavno je jadno, tako će i ostati, a ja nemam snage da nekom budem majka ili učiteljica, kad on sam sebi neće da pomogne, ne mogu ni ja. Ali eto ja ću sjediti, čitati, biti pismena, a oni nek ostanu u tom svom svijetu jer NEZNAJU za drugačije.





Popularni postovi s ovog bloga

Krug

Naš svijet se pretvorio u polaganje jedine vjere u nauku. Nekolicina je polaže u Boga ili neke natprirodne sile. Uporno tražimo odgovore na pitanja za koja odgovora nema, pa makar nešto da bude utjeha. Šetajući kroz istoriju ili je religija bila ta kojoj se sve podređivalo, a nakon nje je na to mjesto stala nauka koja je imala ulogu da otvori oči čovječanstvu koje je živjelo u zabludi. A sada? Sada više nema nade uopšte, ili ako je i ima, ne znamo šta ćemo s njom.
Početak
Prije nego što čovjek spozna nauku, imao je nešto posebno što je čuvao i što mu je davalo sve potrebne odgovore. Ali tada čovjek nije bio pohlepan kao u kasnijim periodima čovječanstva, već je jednostavno prihvatao da neke odgovore on kao čovjek nikada neće moći dobiti. Ta jedna filosofija kojoj se sada svi smiju bila je sve. I žena i ljubavnica, i religija i nauka. A danas je uglavnom svi vide kao budalaštinu i prazne priče, jer ni ne žele da vide neku smislenost, lakše je biti u sigurnoj zoni gdje nema ništa novo i …

Drhtanje

Tijelo postaje tijesno u jednom trenutku. Vrištimo u sebi. Ali to niko ne čuje. Svi su prezauzeti sobom. U najgorim trenucima uvijek smo sami. Sami sa sobom. Ti trenuci jesu oni najgori. Drugačiji ne mogu ni biti. Suočavamo se sa nama samima. Nema više nikog da nam odvraća pažnju. Nema više nikog da nas tješi. Sami smo. Vidimo ono najgore. Samo najgore strane naše ličnosti. Jer mi nismo dobra bića. Ostajemo sami, i sve one iluzije koje su bile dok su drugi bili tu, nestaju. Ruše se. Lome se. Ali još ne vidimo u potpunosti ono što stvarno jesmo, iako idemo ka tome. Čekamo da se vrate. Čekamo da nam pomognu. A kako drugi da mi pomogne, kad ne mogu pomoći sama sebi? To su situacije gdje samo na sebe možemo računati, a mi tražimo. Tražimo svuda, ali nema nikog. Nema ko. Lakše je da neko drugi sve uradi mjesto nas. Lakše je da nas on liječi. Da nas on smiruje. Ako pogriješi, on je kriv. Najteže je preuzeti odgvornost. A još teže priznati sebi sve to. Kako da mi budemo krivi? Da mi snosimo …

Poroci Irvina Velša

Irski pisac koji se proslavio najviše svojim djelom “Trejnspoting” po kojem je snimljen istoimeni film, je ujedno i jedan od meni najdražih, bez obzira kakve kritike bile za njegova djela. Naravno da ima i pozitivnih, ali ima i onih koje ga isključuju iz svijeta književnosti i umjetnosti, jer očigledno pojedinci nisu svjesni društva u kojem žive. Ja ga smatram genijem. Književnim genijem koji nam dočarava kroz svoja, pomalo i bolesna djela sve najtamnije strane nas samih, našeg uma, i ujedno i društva. Što se tiče negativnih kritika uglavnom su usmjerene na to što se bavi malo drugačijim temama nego što bi to onaj najelitniji svijet književnosti očekivao, kao i takvim junacima. Ali u skladu sa vremenom, on prilagođava i svoje junake, i stvara život kakav se odvija tu pored nas, iako ga uglavnom nismo ni svjesni. Baš u tome se ogleda vrijednost njegove pisane riječi, kao i svih djela koja su potpisana njegovim imenom.



Književnost kao mjesto za velikane i velike životne uspjeheProšla su …